Predsjednica Političkog savjeta Pozitivne Crne Gore
Božena Jelušić u intervjuu za RSE kaže kako je cilj ove novoosnovane partije da Parlament i mjesta za odlučivanje ne budu mašine za glasanje, već mjesta za promišljanje političkih odluka.
Jelušić ocjenjuje da su vlasnik restorana na Njegušima, koji je bio vinovnik incidenta, kao i majka sa djecom i monahinja koja je bila sa njom, "zapravo sredstva nečega što je instruirano na nekom drugom mjestu".
RSE: Kakva su Vaša očekivanja od oktobarskih parlamentarnih izbora? Kolike su u postojećim političkim i ekonomsko-socijalnim okolnostima šanse novoosnovanoj partiji Pozitivna Crna Gora da privuče respektabilan broj birača?
Jelušić: Pozitivna Crna Gora nikada nije postavljala kao cilj neke maksimalističke zahtjeve koji bi odudarali od realnog i mogućeg stanja na terenu kada su u pitanju izbori u Crnoj Gori. Ono što očekujem je da se promijeni odnos i sastav glasova na nekim mjestima gdje se donose politike i gdje se odlučuje. Sadašnji raspored snaga gotovo da dozvoljava ljudima, koji donose odluke, da bez mnogo uključivanja racionalnog promišljanja, bez mnogo osvrtanja na argumente za i protiv određenog kršenja i uz pomoć glasačke mašine, vrlo brzo donose najozbiljnije i štetne odluke za državu i građane Crne Gore. Čini mi se da bi pozitivna Crna gora, ukoliko uspije da dobije određeni broj mandata i promijeni takvo stanje, ostvarila jedan pravi uspjeh. Suština je u tome da naš Parlament i naša mjesta za odlučivanje ne budu mašine za odlučivanje i za glasanje, već mjesta za promišljanje političkih odluka.
RSE: Vi ste po vokaciji profesorica, teoretičarka književnosti, jako dugo prisutni u javnom prostoru, svojim kritičkim osvrtima na crnogorsku stvarnost. Šta je bilo presudno da zakoračite u polje politike? Da li mislite da je javno mobilizovanje istaknutih, kredibilnih pojedinaca, koji su uspjeli da opstanu van političke arene, prijeko potrebno da bi Crna Gora ubrzale reforme i svoj demokratski razvoj?
Jelušić: Što se mene tiče, to nije vođeno bilo kakvom željom da ostvarim određeni uticaj, poziciju i promjenu svog radnog profesionalnog statusa zahvaljujući toj vrsti angažmana. On ima faktički demonstracioni karakter, ima karakter borbe protiv apatije, protiv raspoloženja i viđenja ljudi u Crnoj Gori da ništa ne mogu da urade, zbog čega oni vrlo malo, gotovo neznatno, učestvuju u bilo kojim oblicima udruživanja i ispoljavanja svog građanskog aktivizma. Jednu dosta udobnu poziciju profesorice, koja se ni u šta ne miješa i kritikuje ono što vidi i što imam kao argument, riješila sam da zamijenim jednim malo drugačijim položajem koji ništa ne mijenja u onome što su moje životne odluke i opredjeljenja bili i do sada. Nisam članica stranke i ne mislim da budem. Ukoliko jednom Pozitivna Crna Gora bude na vlasti, vjerovatno ne bih bila članica političkog savjeta. Mene zanima građanski aktivizam kao vid izbora i borbe za nešto što može biti bolje i što može donijeti pozitivan iskorak u zemlji.
Budvansko vašarište
RSE: Vratimo se događajima ove sedmice. Među njima je slučaj ne Njegušima svakako bio upečatljiv i nivo javne polemike podigao do usijanja. Sa pravne tačke gledišta, vidjeli smo da je izbacivanje ili neusluživanje osoba koje se drugačije nacionalno i vjerski izražavaju od strane državnog tužilaštva okarakterisano kao prekršaj, ne i kao krivično djelo. Kakav je Vama ukus u ustima, da se metaforički izrazim, ostavio taj događaj? Mislite li da smo kao država i društvo na odgovarajući način reagovali na nešto što je makar za dio javnosti najočigledniji primjer crnogorskog nacionalizma ili šovinizma?
Jelušić: Pretpostavljam, da i kao kod većine građana Crne Gore, ovaj odgađaj ostavlja krajnje gorak ukus. Mislim da su gospodin Tadija, koji je vinovnik
tog incidenta, kao i majka sa djecom i monahinja, koja je bila sa njom, zapravo sredstva nečega što je instruirano na nekom drugom mjestu. Oni su žrtve okolnosti koje se kod nas njeguju, a ne pokušava im se stati u kraj. Knjiga, Jezik od rata do mira, pokazuje kako rat na prostorima bivše Jugoslavije počinje u medijima desetak, petnaestak godina prije sukoba. Možete u medijima, ali i kroz diskurs koji gradite u jednoj državi, da stvorite uslove za rat, ali u svakom slučaju za nacionalnu netrpeljivost, za stalne tenzije, za stalno stavljanje na dnevni red određenih identitetskih pitanja i za stalno razgorijevanje sukoba koji inače, zbog sistematskog vođenja, ne bi postojali. Žene i djeca, koji su bili izbačeni iz njegovog lokala, kao i drugi, su samo sredstvo. Oni su gorivo za vatru koja je za Crnu Goru opasna i nepotrebna. Nije slučajno što je i ona dio neke predizborne orkestracije, medijskih konstrukata i uticaja, da se ti medijski konstrukti izvrše sa nekih drugih mjesta i sa nekih drugih institucija i poluga moći.
RSE: Na drugom kraju Crne Gore, u okolini Berana, nasuprot tom pojedinačnom gestu, imali smo manifestaciju kolektivnog, kako ga nazivaju ekološkog bunta, koji je digao na noge mještana Beransela, koji ne prihvataju deponiju smeća i medicinskog otpada u okolini svojih domova, uprkos drugačijem stavu lokalne samouprave. Kako poredite događaj na Njegušima i događaj u Beranselu i te dvije oprečne vrste svijesti u maloj Crnoj Gori ?
Jelušić: U Beranselu ovaj prvorazredni
građanski aktivizam jeste pokušaj da se utiče na donošenje odluka argumentima, dokazima i upornošću. Mislim da građani ne spore da deponije treba da postoje, ali pitanje je mjesta na kojim one treba da budu. U svakom slučaju to nisu izvori pitke vode ili mjesta odakle se neka eko-katastrofa može lako i nesmetano širiti. Mislim da je ta vrsta građanskog aktivizma svojevrstni test za ekološku državnu Crnu Goru, koja je na papiru proklamovala određene svoje ideje i svoj naziv „zelena“ kao svoju orjentaciju. Na drugoj strani, sve ekološke crne tačke, ne da nije u tom periodu pokušala na neki način da ublaži, ili da neke od njih izbriše, nego ih je drastično povećala. Čini mi se da građani svojim djelovanjem ovoga puta zaista podsjećaju, ne na formu, ali na suštinu. Suština je da mi i budemo stvarno ekološka država. To je primjer pravog građanskog aktivizma. On naravno ne može toliko da uzburka strasti običnih građana kao događaj na Njegušima. On je manje senzacionalistički, više je suštinski, ali je ipak dovoljan da shvatimo da naši građani imaju ipak određene vrijednosti, da u određene stvari vjeruju i da ih nije zahvatila apatija po svim šavovima društvenog organizma.
RSE: Vi ste predsjednica Mjesne zajednice Stari grad u Budvi, u kojoj je i ove godine održana kulturna manifestacija Grad teatar, na čijem Trgu pjesnika su i ovog ljeta gostovale brojne ugledne ličnosti iz svijeta umjetnosti. Nedaleko odatle, dvije večeri, hiljade obožavalaca slušalo je folk pjevačicu Svetlanu Cecu Ražnatović. Kako objašnjavate te suprotnosti i taj konglomerat, bolje reći vašarište ponude i potražnje u koji se pretvorila metropola crnogorskog turizma?
Jelušić: Ne bih sporila ničije pravo da ima i da odabere tip zabave. Činjenica da je Ceca privukla dvije večeri zapanjujeće veliki broj ljudi, po zapanjujeće velikim cijenama za ulaznice, u vrijeme žešće ekonomske krize, je stvar izbora tih građana. Mislim da se on ne smije dovoditi u pitanje. U isto vrijeme, Budva je imala priliku da ponudi nešto drugo: pjesnike, teatre, muzičke i likovne programe. To su bili kvalitetni programi, koji zaista spadaju u presjek pažnje kulturnih zbivanja, i u regionu i u samoj Crnoj Gori, ali ta publika nije bila toliko brojna, ali je bilo. Odnosi brojki dovoljno govore. Vašarište je odnijelo pobjedu. Cecin koncert bio na mjestu koje je izolovano, koje je van grada, koji ima neku svoju infrastrukturu. Ove godine ste u Budvi imali vašarište od početka, do kraja opštine. Tek je skoro prispjela zabrana go-go plesačica na otvorenom, da ne govorim o tome da su razni oblici ponude najtrivijalnije, najbanalnije zabave postali pravilo. Određena strategija u domenu kulturne politike i kulturne turističke ponude očigledno ne postoji. Ostavljeno je sve tržištu. To tržište ima svoje zakonitosti. Ono se povija prema najnižim strastima i instinktima i tu nemate mnogo uticaja.