Dostupni linkovi

Forenzičke pacijente sklanjaju iza rešetaka


Forenzičkim pacijentima u Srbiji mahom su ugrožena ljudska prava, zbog čega bi država mogla da ima problema u evropskim integracijama, jedan je od zaključaka stručne konferencije Helsinškog odbora za ljudska prava.

Učinioci krivičnih dela koji imaju psihijatrijsku dijagnozu, kako se navodi u projektu “Reforma zatvora i forenzička psihijatrija”, su marginalizovani, neadekvatno zbrinuti, izloženi torturi, nehumanom postupanju, i zatvoreni bez slobode kretanja.

“S obzirom da oni nemaju kaznu zatvora, već meru lečenja, koja po zakonu nije oročena, godine provode u zatvorenoj ustanovi. Lica sa mentalnim smetnjama, koje mnogi marginalizuju, nemaju čak ni mogućnost da reaguju kada smatraju da su im ugrožena prava,” rekla je Jelena Mirkov iz Helsinškog odbora.

Trenutno je oko 800 forenzičkih pacijenata u bolnici Centralnog zatvora u Beogradu i specijalnim psihijatrijskim bolnicama u Gornjoj Toponici, Vršcu i Novom Kneževcu, a najveći problem tih ljudi je što njihov položaj nije definisan. Na njih se primenjuje zakon o krivičnim sankcijama, ali i zakon o licima sa mentalnim smetnjama, pa su po jednoj verziji osuđena lica, a po drugoj pacijenti.

U takvoj konfuziji, tvrdi Ljiljana Palibrk iz Helsinškog odbora, događaju se i slučajevi koji se graniče sa rubrikom “verovali ili ne”.

“Na primer, osoba kao što je psihijatrijski pacijent koji je ukrao biciklu, provozao se i vratio je, ovde se drži u psihijatrijskoj bolnici, i to neograničeno dugo. Naišli smo i na primer čoveka koji je pevao u dvorištu crkve, prijavili su ga jer se to ponovilo, i on je takođe završio u psihijatrijskoj bolnici. I to po odluci suda. Ne zna se gde će i šta će sa njim, pa ga spakuju u bolnicu. I onda proces ide jednim negativnim putem koji može da znači da osoba ostane 20, 30 godina, pa možda i doživotno zatvorena u ustanovi bez ikakvog razloga.”

Čak i kada se nadju na slobodi, smatraju u Helsinškom odboru, društvo ne zna šta će sa ovim ljudima, jer ne postoji adekvatna služba koja će odlučivati o merama nad tim pacijentima. Poseban problem je, kako kažu u toj nevladinoj organizaciji, što su mnogi forenzički pacijenti u zatvorskim bolnicama iz socijalnih razloga.

Borjana Savić, upravnica Specijalističko-konsultativne službe u Klinici "Dr. Laza Lazarević", prenela je iskustva iz Holandije u kojoj funkcioniše probacija, odnosno služba u okviru koje socijalni radnici, psihijatri i specijalni pedagozi prate zdravtsveno stanje pacijenata.

“Jako je važno što se oni uključuju od početka učinjenog dela. I što praktično, na neki način, nastupaju kao zaštitnici prava tih ljudi. Da pacijent ne bude samo slučaj prepušten zakonu, nego da se proceni postoji li neka druga i bolja mogućnost za njega. Nama to nedostaje, jer ovde se sve svodi na predloge suda i lekara koji leče.”

Edukacija pravosuđa po tom osetljivom pitanju, rečeno je na ovoj konferenciji, jedna je od neophodnih mera kako bi forenzički pacijenti mogli da ostvare svoja prava.

Ljiljana Palibrk zaključila je da bi u suprotnom posledice mogle da budu dalekosežne.

“Na žalost, ima i slučajeva gde su sudije pune predrasuda. Da se boje psihijatrijskih bolesnika, da apriori imaju stav da sve koji imaju “p” od psihijatrijske dijagnoze treba skloniti iza rešetaka. To je nešto što je neprihvatljivo za Srbiju. Ako tako ostane, imaćemo vrlo ozbiljan problem sa Evropskom unijom kod otvaranja poglavlja 23 koje se tiče pravosuđa i osnovnih prava.”

Jedino rešenje za garantovanje ljudskih prava forenzičkim pacijentima, poručili su učesnici skupa, je da se reformiše sistem i da se što pre uspostavi saradnja pravosudnih organa, zdravstva i centara za socijalni rad. Posebno važno, kako je zaključeno, je da se definišu kriterijumi za izvršavanje mera i zakonski odredi položaj osuđenih lica ili pacijenata.

XS
SM
MD
LG