Dostupni linkovi

Opasan period nestabilnosti na Bliskom istoku


Demonstrant u Kairu ispred zapaljenog policijskog vozila, 28. januar 2011.
Demonstrant u Kairu ispred zapaljenog policijskog vozila, 28. januar 2011.
Protesti u kojima je zbačena vlast u Tunisu, šire se Bliskim istokom, sa velikim uličnim demonstracijama u Egiptu, Jordanu i Jemenu. Ovaj pokret je bez jasnog i organizovanog vođstva – više liči na rulju.

No, svi dele zajednički senzibilitet – rastuća očekivanja mlade generacije koja ima priliku da vidi globalne promene na Internetu i time se oslobađa straha od korumpiranih, autokratskih lidera.

„Smatram da je to zadocnelo“, kaže za „Vošington Post“ (The Washington Post) saudijski novinar Jamal Kašogi povodom zbivanja u Egiptu.

„Postojali su razlozi za gnev ljudi pre 10-20 godina. Arapski svet teži renesansi u poslednjih 100 godina, ali je ona potpuno blokirana u poslednjih nekoliko generacija koja je u procepu između straha od autoritarnih režima i besa zbog njihove korupcije“,
navodi Kašogi.

Mardo Soghom, analitičar Radija Slobodna Evropa, ističe da nasuprot utisku koji su stvorili islamski fundamentalisti u poslednjoj deceniji – većina mladih Arapa ne želi da žive u srednjovekovnim uslovima sa izolacijom i restrikcijama i dominacijom religije.

„Oni teže da budu obrazovani, uživaju u društvenoj mobilnosti, imaju razložnu nadu u bolju budućnost, osećaj samopoštovanja i budu tretirani dostojanstveno. Većina mladih Arapa želi modernizaciju i snažnu ekonomiju koja bi osigurala posao, dobra kola i društveni život sa manje ograničenja, u izvesnom smislu nalik na zapadnjački“, ocenio je Soghom.

VIDEO: Demonstracije u Egiptu, 28. januar 2011.

x
Zaoštravaju se protesti u Egiptu
molimo pričekajte

No media source currently available

0:00 0:01:03 0:00
On smatra da delimična modernizacija u poslednjih sto godina nikada nije omogućila arapskom svetu da dostigne Zapad.

No, ona je podstakla aspiracije mladih, ali za koje nije bilo mogućnosti da se ispune.

„Ta protivrečnost i pritisak izazvao je kontrareakciju protiv modernizacije i vesternizacije, i pojavu islamskog fundamentalizma kao najvidljiviju manivestaciju tog otpora. No, samo mali broj mladih Arapa je prišao tom fundamentalističkom talasu. Ogromna većina sa zavišću gleda na uslove života mladih u modernim državama“,
kaže Soghom.

Uticaj na ishod

Džo Sadi
(Joe Saadi) iz konsultantske kompanije „Buz-Alen“ (Booz-Allen) ocenjuje da su Tunis, Egipat, Jemen i Jordan „neodržive države“, čije ekonomije ne mogu da rastu dovoljno brzo da bi ispunile zahteve njihove sve brojnije mlade populacije. On smatra da je Egiptu umesto postojećih 5, potreban ekonomski rast kao u Indiji od 8 procenata.

Mubarakov režim u Egiptu je u izvesnoj meri tolerisao političke razlike. Međutim, nasilna reakcija vlasti poslednjih dana radikalizovala je opoziciju, dok je finansijsko tržište panično reagovalo obarajući vrednost akcija na berzi i domaće valute.

„Mubarak može da zadrži vlast, ako vojska bude spremna da puca na demonstrante“,
kaže Ridl. „No, time bi svakim danom gubio legitimitet i vlada koja bi ga zamenila bila bi verovatno još radikalnija“.

Najjača opoziciona grupacija – Muslimanska braća – pozvala je svoje pristalice da u petak nakon molitve takođe izađu na ulice. Međutim, islamski velikodostojnik Abu Omar kaže za „Njujork tajms“ (The New York Times) da mnogi konzervativni muslimani neće podržati sekularne političare, poput Mohameda El Baradeja, dobitnika Nobelove nagrade za mir i doskorašnjeg šefa Međunarodne agencije za atomsku energiju.

„El Baradej i ostali nemaju nikakve veze sa religijom. Ako Hosni Mubarak ode, zameniće ga sa nekim nalik njemu“,
smatra Abu Omar, koji je postao poznat kada je otkriveno da ga je kidnapovala američka CIA u Milanu 2003.
Hairi Abaza o Jemenu: Ako stvari izmaknu kontroli, mnogi akteri će nastojati da utiču na ishod, od Al Kaide do Irana.

I u glavnom gradu Jemena Sani protestovalo je u četvrtak oko 16 hiljada demonstranata tražeći povlačenje predsednika Ali Abdulah Saleha koji je na čelu države 32 godine.

Jemen je jedna od najsiromašnijih zemalja na Bliskom istoku, ali i sa najviše oružja. U njemu deluje nekoliko separatističkih pokreta i ima sopstveni, veoma snažni ogranak Al Kaide.

„Jemen je drugi slučaj“, kaže za „Vošington Post“ (The Washington Post) Hairi Abaza, ekspert za Bliski istok u vašingtonskoj Fondaciji za odbranu demokratije.

„Ako stvari izmaknu kontroli, mnogi akteri će nastojati da utiču na ishod, od Al Kaide do Irana“, smatra Abaza.

Jemen bi takođe mogao da se raspadne u plemenskim sukobima ili da postane propala država kao Somalija, odnosno utočište terorističkih grupa i ratnih vođa.

Revolucija privlačna na početku

Islamisti mogu naći uporište i u drugim zemljama, mada većina stručnjaka smatra da je malo verovatno da će dominirati u eventualno novim vladama u Egiptu ili Tunisu.

„To što se desilo u Iranu, neće se ponoviti u drugim zemljama“, smatra Džon Entelis (John), direktor programa za Bliski istok na univerzitetu Fordham.

„No, ne vidim kako bi post Mubarakova ili post Salehova vlada uspele bez izvenost učešća islamskog faktora“,
kaže Entelis.

Egipat: Sukob policije i demonstranata, 27. i 28. januar 2011.

x
Liban je još jedna nepoznanica sa vladom premijera Nadžiba Mikatija, u kojoj dominira šiitska milicija Hezbolah. Saudijska Arabija, SAD i Francuska nisu uspele da spreče takav ishod.

Čiini se da su za sada pustili Liban da se „krčka“ u sopstvenom političkom haosu i spoljnim dugovima. Mikati možda teži srednjem putu, što je tipično za libansku politiku.

Međutim, jedan arapski ministar inostranih poslova je privatno izjavio ono čega se mnogi pribojavaju: iz ćorsokaka u odnosima Hezbolaha i njegovih neprijatelja može se izaći samo novim ratom.

Mada Obamina administracija simbolično podržava prodemokratske težnje demonstranata, zvaničnici u Vašingtonu kao i eksperti za bezbednost priznaju da su veoma zabrinuti kako će se razvijati situacija s obzirom na mogući pad vlada i potrese kojima će biti izložena društva od Libana do severne Afrike.

Sem izuzetaka, ovim zemljama se decenijama vlada autokratski i lišene su tradicije, iskustva i političke infrastrukture neophodnih za stvaranje novih stabilnih vlada.
Ridl: Nikada diktator nije zbačen u uličnim protestima. Kao posledica, ne postoji bezbednosna mreža, nema organizovane opozicije spremne da preuzme odgovornost.

Jedina izvesnost, ističu eksperti, jeste neizvesnost – produženi i potencijalno opasni period nestabilnosti verovatno upravo počinje, piše „Vošington Post“.

„Zbivanja u Tunisu su bez presedana u arapskom svetu“,
ističe Brus Ridl (Bruce Riedel), bivši zvaničnik CIA-e, koji je bio specijalni savetnik za Bliski istok i južnu Aziju u mandatu tri predsednika.

„Nikada diktator nije zbačen u uličnim protestima. Kao posledica, ne postoji bezbednosna mreža, nema organizovane opozicije spremne da preuzme odgovornost...Niko nema indicija šta će se izroditi u nekim od ovih mesta“, rekao je Ridl.

Ridl kaže da se zbog neizvesnosti, u kombinaciji sa brzinom promena, Obamina administracija suočava sa mnoštvo teških izazova, jer nastoji da pokaže podršku demokratskim težnjama, a da istovremeno očuva stabilnost i spreči nasilje. Istorijski gledano, američke vlade „nikada nisu ova pitanja rešavala na pravi način“, ocenjuje Ridl za „Vošington Post“.

No, eksperti procenjuju da makar u Tunisu, čije je stanovništvo obrazovano i relativno bogato, može biti formirana relativno stabilna i čak demokratska vlada. Takvi izgledi su manje izvesni u Egiptu, Libanu i Jemenu.

Istorija uči da su revolucije privlačne na početku, kada je sloboda u vazduhu i čini se da je pobuna spontana. No, od Francuske i Oktobarske revolucije do pobune u Iranu 1979 – idealistički ali neorganizovani demonstranti obično ustuknu pred manipulativnom revolucionarnom elitom, zaključuje „Vošington Post“.
XS
SM
MD
LG