Dostupni linkovi

Dvadeset godina Mosta RSE: Dijalog uprkos mržnji


Omer Karabeg na obilježavanju 20. godišnjice emitovanja Mosta, Prag, 24. april 2014.
Omer Karabeg na obilježavanju 20. godišnjice emitovanja Mosta, Prag, 24. april 2014.
„Važno je uvek razgovarati i zato i najgori nacionalisti treba da budu u dijalogu“, kaže Omer Karabeg, autor Mosta Radija Slobodna Evropa koji je emitovan prvi put na današnji dan pre 20 godina (24. aprila 1994).

Omer se priseća da je i sam na početku bio skeptičan da li je moguće uspostaviti dijalog u vreme kada je besneo rat i prekinute sve komunikacije. Međutim, u više od 800 Mostova se pokazalo da se može razgovarati čak i o najosetljivijim temama o kojima nije postojao ni minimum saglasnosti i da na prostoru bivše Jugoslavije ima mnogo ljudi koji su spremni na dijalog uprkos ratu i ubitačnoj propagandi koja je širila mržnju. Most predstavlja svedočanstvo o tome da su dijalog i tolerancija bili mogućni i u najtežim ratnim vremenima, kao i da mržnja i ksenofobija nisu prirodno stanje na ovim prostorima, kao što su tvrdili ideolozi rata.

U Mostu je do sada vođeno preko 100 albansko-srpskih dijaloga koji se nije prekidao ni u vreme Miloševićeve represije na Kosovu niti NATO bombardovanja. Oni su publikovani u knjizi “Dijalog na buretu baruta”. Prvih sto razgovora u toku rata, objavljeni su 1998. godine pod naslovom “Most Dijaloga, razgovori ratu usprkos”. Omer Karabeg dobio je za Most nagradu ”Jug Grizelj” - jedno od najznačajnijih priznanja u Srbiji za nezavisno novinarstvo. Dobitnik je i nagrade "Dr Erhard Busek" za doprinos boljem razumevanju u Jugoistočnoj Evropi koju dodeljuje SEEMO - Medijska organizacija Jugoistočne Evrope.
Omer ističe da smatra jednim od najvećih uspeha Most 1994. godine u kome su učestvovali bliski saradnici Slobodana Miloševića i Ibrahima RugoveMihailo Marković i Fehmi Agani, kao i organizovanje okruglog stola u Prištini albanskih i srpskih intelektualaca 2002. povodom promocije knjige “Dijalog na buretu baruta”.
Najneprijatnije mu je bilo kada ga je odbio beogradski profesor Kosta Čavoški sa obrazloženjem da Radio Slobodna Evropa nije nikada pomenuo da je NATO “izvršio agresiju protiv Srbije”. Žali što nije uspeo da organizuje Most sa Vojislavom Koštunicom i Stjepanom Mesićem neposredno nakon Miloševićevog pada.

I 20 nakon rata mržnja je ukorenjena na Balkanu, što potvrđuju rasprave na forumima. Takođe, političari su sada manje spremni da učestvuju u Mostu nego ranije, jer imaju svoje medije, što sve ukazuje na važnost negovanja dijaloga, ističe Omer Karabeg.

Dva sagovornika zalupila slušalicu
RSE: Most je svakako zaštitni znak Radija Slobodna Evropa. Gledano iz ove perspektive na 1990-e - kada su bili porušeni svi mostovi između različitih nacija i ljudi različitih uverenja – pokušaj premošćivanja takvog jaza je verovatno ličio na gradnju Skadra na Bojani.

Karabeg: Pa, to je ličilo na nemoguću misiju. U decembru 1993. u Minhenu se okupila grupa novinara iz Beograda, Sarajeva i Zagreba koji su angažovani u programu Radija Slobodna Evropa na južnoslovenskim jezicima (RSE), a koji je pokrenut krajem januara 1994. Tada smo razmišljali o raznim rubrikama i kako bi program trebalo da izgleda.

Ideja za Most nije bila moja već Tomislava Jakića, poznatog novinara i spoljnopolitičkog komentatora Televizije Zagreb. On je u međuvremenu proglašen nepodobnim, kao i većina nas, i izbačen sa posla. Međutim, Tomica je posle izvesnog vremena morao da se vrati u Zagreb, valjda iz porodičnih razloga. Zbog toga je tadašnji direktor programa RSE Nenad Pejić odredio mene da radim Most.
Moram da kažem da mi to nije baš previše prijalo. Naime, ništa nije tada funkcionisalo na prostoru bivše Jugoslavije – telefoni, rat je, sada ljudi treba da razgovaraju preko linije fronta. Postojao je rizik da mnogi odbiju zbog bojazni da budu proglašeni nacionalnim izdajnicima.

Ideja je, u stvari, u početku bila da spajamo članove porodica. Rat je, pokidane su veze, prijatelji ne mogu da se čuju, neki članovi porodica su sa jedne a drugi na drugoj strani fronta.

Međutim, onda smo se upitali a što ne bismo pravili političku emisiju, pa da uspostavimo dijalog o suštinskim pitanjima oko kojih se narodi svađaju i zbog kojih je izbio rat. I tako smo krenuli, ali ja sam bio veoma skeptičan i mislio sam da neće biti ništa od toga. Međutim, probao sam i išlo je. Zaista se pokazalo da ima mnogo ljudi koji se u takvim vremenima - kada je sa ekrana državnih televizija isijavala mržnja i ratna propaganda – nisu uplašili i bili su spremni na dijalog.

Moram da kažem da sam u početku ipak išao na sigurno, odnosno na ljude za koje sam znao da su tolerantni, nisu opterećeni nacionalizmom i bili su spremni za takav dijalog.
RSE: Ko su bili prvi sagovornici u Mostu?

Sagovornici u prvom Mostu tog 24. aprila 1994. bili su profesori iz Beograda i Zagreba Kosta Obradović i Zdravko Tomac. Razgovarali su o srpskom pitanju u Hrvatskoj u kojoj je uveliko besneo rat.

Karabeg: Tema prvog Mosta tog 24. aprila 1994. bila je srpsko pitanje u Hrvatskoj u kojoj je uveliko besneo rat. U tom trenutku su bili prekinuti pregovori i postojala je opasnost od izbijanja novih sukoba. Pozvao sam Konstantina Obradovića, poznatog profesora međunarodnog prava iz Beograda. Nažalost, nije više među živima. Pripadao je takozvanoj „Drugoj Srbiji“. Iz Zagreba sam prvo pozvao profesora ustavnog prava Smiljka Sokola. U to vreme je bio blizak vlastima. On je prihvatio da učestvuje, što je mene iznenadilo. Međutim, posle je odbio, našavši neki razlog. Onda sam pozvao Zdravka Tomca, profesora Fakulteta političkih znanosti, inače poslanika u hrvatskom Saboru iz redova opozicione Socijaldemokratske partije. On je prihvatio poziv i razgovor je trajao dvadesetak minuta. Oba sagovornika su se složila da i jedna i druga strana treba da popuste, jer je to jedini način da se dođe do trajnog mira. Međutim, zna se šta se u međuvremenu desilo. Srpsko pitanje nije rešeno pregovorima, nego vojnom akcijom Oluja.
RSE: Kao što si već rekao, to su bili tolerantni sagovornici. Međutim, kako je kasnije išlo sa predstavnicima vlasti koje si pozivao da učestvuju u Mostu. Da li je sa njima tada bilo moguće uspostaviti dijalog?

Karabeg: Nije bilo moguće odmah, ali je kasnije bilo razgovora u kojima su i oni učestvovali. Prihvatali su dijalog u Mostu i pronunsirani nacionalisti sa jedne i druge strane. Svako je od njih iznosio svoje, ne prihvatajući argumente druge strane.
RSE: Jesu li se žestoko svađali?

Karabeg: Da, prilično su svađali. Međutim, ja sam polazio od toga da će im, ako i ne prihvataju argumentaciju druge strane, valjda nešto ostati u svesti i pomisliti da ima i nešto od istine u onome što su njihovi suparnici rekli. Smatram da je važno razgovarati, da i najgori nacionalisti treba da budu u dijalogu.
RSE: Koji je Most bio najteži u prvom periodu, odnosno do završetka ratova i kasnije pada Slobodana Miloševića?

Karabeg: Pa, ne znam. Dva puta su mi sagovornici zalupili slušalicu pri kraju Mosta nezadovoljni tokom razgovara.
RSE: Hoćemo li da pominjemo imena?

Razgovor Fehmija Aganija i Mihaila Markovića

Karabeg: Nećemo da pominjemo imena, a moram da kažem da se više i ne sećam. Samo se sećam da su zalupili slušalicu i onda je zavladao muk. Dok sam se ja čudio, drugi sagovornik koji je ostao mi je kazao: „Pa zar ne vidite da vam je zalupio slušalicu“.

Istovremeno, nisam se nadao da ću tada napraviti Most, koji i sada najviše cenim. To je bilo u septembru 1994, kada je vlast u Srbiji tretirala Rugovin Demokratski savez Kosova maltene kao terorističku ili barem neprijateljsku organizaciju zbog njegovog pasivnog otpora koji je Slobodan Milošević pokušavao da slomi.

Ja sam došao na ideju da pokušam da napravim Most sa nekim iz Socijalističke partije Srbije i Demokratskog saveza Kosova.

Nisam se nadao da ću u septembru 1994 napraviti Most, koji i sada najviše cenim. Sagovornici su bili Fehmi Agani i Mihailo Marković u vreme kada je Milošević smatrao Rugovinu partiju neprijateljskom. Naravno, nisu se ni u čemu složili. To je bila polemika, ali veoma civilizovana, jer su oni intelektualci.

U Demokratskom savezu Kosova pored Rugove, najisturenija ličnost je bila Fehmi Agani, koji je na izvestan način smatran i ideologom te partije. Razmišljao sam ko bi mogao da bude sagovornik iz Socijalističke partije i odlučio da kontaktiram njenog potpredsednika Mihaila Markovića, zaduženog za ideološka pitanja, inače poznatog filozofa. Pozvao sam ga telefonom i pitao da li bi razgovarao sa Aganijem kako rešiti kosovsko pitanje. On je odgovorio: „Zašto da ne, hajde da probamo“.

Naravno, Agani je prethodno prihvatio da razgovara. Za Markovića je to bilo delikatnije jer bi učešće u dijalogu sa predstavnikom Demokratskog saveza Kosova na neki način značilo ne legalizaciju, ali ipak priznanje postojanja te partije, što je zvanična Srbija do tada to odbijala da prihvati.

Snimili smo Most. Naravno, Agani i Mihajlović se nisu ni u čemu složili. To je bila polemika, ali veoma civilizovana, jer su oni intelektualci. Sećam se da je ton sa Kosova bio veoma loš. Stalno se čuo neki šum. Ne verujem da je neko ometao, nego su naprosto bile takve veze. Osim na Radiju Slobodna Evropa, razgovor je objavljen i u tadašnjoj beogradskoj „Našoj Borbi“. Nakon nekoliko dana „Naša Borba“ je objavila i pismo Mihaila Markovića u kome protestuje što nisam objavio razgovor u celini, da je navodno nedostajao neki od njegovih odgovora. Pošto je razgovor bio veoma dug ja sam ga kratio, ali tako što sam izbacio svoje pitanje i odgovor ne samo Markovića već i Aganija. Znači nisam oštetio ni jednog niti drugog. Nisam reagovao na njegovu primedbu. Mislim da je on napisao pismo jer mu je neko možda prigovorio iz rukovodstva partije zbog razgovora sa, kako se tada smatralo, neprijateljima.

Neprekidan srpsko-albanski dijalog u Mostu
RSE: Taj dijalog Markovića i Aganija je bio uvod u niz razgovora predstavnika Srba i Albanaca u Mostu, koji su objavljeni u tvojoj knjizi „Dijalog na buretu baruta“. To je bio dijalog između dva naroda koji nije bio moguć nigde drugde u to vreme. U međuvremenu se upostavlja komunikacija na alternativnoj sceni, a koliki je značaj razgovora koje si inicirao vidi se i po tome što su najviši predstavnici Srba i Albanaca tek prošle godine po prvi put počeli da direktno razgovaraju, ako izuzmemo pregovore u Beču uoči proglašenja nezavisnosti Kosova, koji su bili više posredni.

Omer Karabeg na dodjeli nagrade Erhard Busek, 2010.
Omer Karabeg na dodjeli nagrade Erhard Busek, 2010.
Karabeg: Da, taj razgovor se nikada nije prekidao. Ni u vreme Miloševićeve represije, ni za vreme NATO bombardovanja, ni kada se situacija preokrenula, nakon poraza Srba pa su morali da beže sa Kosova, kao ni kasnije u trenucima veoma zategnutih odnosa nakon proglašenja nezavisnosti Kosova, kada su gorele ambasade po Beogradu. Međutim, uvek su išli srpsko-albanski dijalozi u programu Radija Slobodna Evropa. Učestvovali su i političari, književnici, istoričari. Često su razgovarali istoričari koji su iznosili potpuno oprečne pozicije. Albanski istoričari su, između ostalog, isticali da njihov narod potiče od Ilira, što su srpski odlučno odbacivali. Takođe, istoričari iz Prištine su tvrdili da se Kosovo u pojedinim periodima prostiralo maltene do Niša, dok su beogradski to negirali.

Dakle, vodila se takva debata, ali uvek civilizovano i, ma koliko bilo udaljena stanovišta, bez vređanja.

Hteo bih da dodam da smatram najvećim uspehom Mosta što je nakon objavljivanja knjige „Na buretu baruta“ na srpskom 2000. godine, u kojoj je sabrano prvi 50 srpsko-albanskih dijaloga, dve godine kasnije ona izdata i na albanskom. Tim povodom sam organizovao promociju u Prištini, koja je pretvorena u okrugli sto srpskih i albanskih intelektualaca. Pozvao sam 20-tak srpskih intelektualaca da dođu u Prištinu. Većina se odazvala i došla minibusevima. Naravno, mi smo to organizovali, ali ipak je trebalo preći taj put, granicu. Ako izuzmemo dolaske Nataše Kandić, to je bila prva grupna poseta intelektualaca iz Beograda Kosovu, a među njima je bilo čak i onih koji nisu pripadali „Drugoj Srbiji“, već su zauzimali jaku nacionalnu poziciju.

Oni su razgovarali sa albanskim intelektualcima o spornim pitanjima. Naravno, neću da kažem da je tim susretom nešto promenjeno u srpsko-albanskim odnosima, ali su pričali i to je organizovao Most Radija Slobodna Evropa i smatram njegovim najvećim uspehom kada je reč o dijalogu predstavnika ova dva naroda.

Odbijanje Koste Čavoškog najveća neprijatnost
RSE: Most je vremenom sticao sve veći ugled, imajući u vidu i tvoju popularnost dok si radio na Televiziji Beograd. Da li se sećaš nečeg neprijatnog zbog reakcije sagovornika ili odbijanja da učestvuje u dijalogu?

Karabeg: Naravno, bilo je ljudi koji nisu prihvatili učešće sa obrazloženjem da nisu spremni da pričaju, zauzeti su i slično. Međutim, moj poziv je odbio iz ideoloških razloga beogradski profesor Kosta Čavoški, iako je pre toga dva puta učestvovao u Mostu, čini mi se u dijalogu sa Žarkom Puhovskim, u to vreme predsednikom Helsinškog komiteta Hrvatske. Čavoški je i tada zastupao tvrdu nacionalnu poziciju. Inače, znao sam ga sa studija. Ja sam ga pozvao po treći put posle NATO bombardovanja. Ne mogu da se setim teme, ali nakon što me je saslušao, rekao je da neće da učestvuje zato što Radio Slobodna Evropa nikada nije pomenula u svom programu da je „NATO izvršio agresiju na Srbiju“. Ja sam mu odgovorio da nikada nismo kazali u programu da je izvršena agresija, ali ni da nije, već smo koristili termin „NATO intervencija“, kao uostalom i gotovo svi svetski mediji. On je na to odgovorio da je, bez obzira na to, jasno koja je pozicija Radija Slobodna Evropa i da ne želi da učestvuje u Mostu. Moram da kažem da sam se osećao neprijatno.
RSE: U svakom slučaju Most je imao veliki uticaj jer ljudi nisu svesni koliko se u komunikaciji sa drugima obogaćuju, pa i menjaju. Ti si dobio mnogobrojna regionalna i međunarodna priznanja. Da li je kojim slučajem neko od političara iz regiona ili ljudi od uticaja imao potrebu da se prokonsultuje sa tobom o bilo čemu, da pita kako uspevaš da povežeš ljude različitih uverenja.

Karabeg: Nije, ne bi političari to nikada uradili.
RSE: Naravno, to je idealističko viđenje politike, pre svega na Balkanu.

Žal za Mostom Mesić-Koštunica

Kada je reč o visokoj politici, najžalije mi je što nisam napravio Most između Stjepana Mesića i Vojislava Koštunice. Neću da kažem da je malo falilo, ali imao sam utisak da je malo nedostajalo da uspem u tome.

Karabeg: Kada je reč o visokoj politici, najžalije mi je što nisam napravio Most između Stjepana Mesića i Vojislava Koštunice. Neću da kažem da je malo falilo, ali imao sam utisak da je malo nedostajalo da uspem u tome. Naime, kada je pao Milošević, Koštunica je postao predsednik SR Jugoslavije. Mesić je već bio predsednik Hrvatske. Neću da kažem da sam bio u dobrim odnosima sa Mesićem, ali sam imao prolaz jer sam ga dva puta intervjuisao za serijal Radija Slobodna Evropa „Svedoci raspad Jugoslavije“. On je pristao da učestvuje u Mostu i onda sam kontaktirao šeficu Koštuničinog kabineta Ljiljanu Nedeljković. Obrazložio sam joj da bi to bio ne samo prvi javni razgovor predsednika Hrvatske i SR Jugoslavije, već i simboličan znak popuštanja i otopljenja u odnosima Beograda i Zagreba nakon svega, odnosno rata i pada Miloševića. Ona se zagrejala za tu ideju, jer je nekada bila novinarka, i rekla da će da vidi. Mislim da se zaista trudila, ali sam na kraju dobio negativan odgovor.
RSE: Možda je sada prilika da ih spojiš pošto su politički penzioneri?

Karabeg: Ne verujem da bi Koštunica i sada razgovarao sa Mesićem, zato što je Mesić oštar.
RSE: Upravo to što si sada pomenuo – da ne bi razgovarao – ako se osvrnemo na atmosferu zbog koje je i nastao Most, došlo je do promena, više se ne ratuje, balkanske zemlje teže ka EU, neke su već u njoj, u međuvremenu su se pojavile slične regionalne inicijative za saradnjom i povezivanjem. Međutim, stiče se utisak i da 20 godina od završetka ratova i početka emitovanja Mosta, on još nije postao suvišan, odnosno da je dijalog i dalje preko potreban pa se ne može reći da je ispunio svoju misiju i da više nema potrebe za njim.

Političari izbegavaju Most više nego ranije

Karabeg: E, kada bi to bilo. Ne mogu da kažem da i dalje postoji potreba za Mostom, ali za dijalogom definitivno postoji. Međutim, primetio sam da kada pokušavam da napravim prekogranične Mostove, odnosno da povežem političare iz različitih balkanskih država, sada to ide teže, odnosno da su ranije radije pristajali. Čak ni u BiH, gde sam ranije veoma često povezivao političare iz Republike Srpske i Federacije, sada su sve manje spremni za polemiku.

Oni imaju svoje medije i očito razmišljaju šta im sada treba da polemišu i da im neko osporava argumente. Umesto toga mogu da odu na domaće medije i ispričaju sve što hoće, da im novinari podilaze sa pitanjima.
RSE: Ali, imali su i ranije svoje medije – i Milošević i Tuđman, doduše ne razvijene kao sada. Međutim, zanimljivo je da sada ni proevropski političari u regionu nisu previše spremni da razgovaraju sa drugima.

Karabeg: Sada više nema državne kontrole kao nekada, već preko reklamnih agencija. Medije drže tajkuni koji su u vezi sa politikom. Sada je, zapravo, jača autocenzura nego ranije. U medijima znaju da ako kritikuju nekog političara bliskog tajkunima, da neće dobiti reklamu zbog čega će finansijski propasti.
RSE: S jedne strane ima mnogo medija. S druge, balkanske zemlje teže EU. Međutim, i dalje su snažna podozrenja i predrasude između različitih nacija. Zbog toga je Most Radija Slobodna Evropa i dalje potreban.

Mržnja na forumima

Ne samo da su velika podozrenja već je i mržnja jaka. Treba samo čitati forume. Evo, i u reakcijama na Most, veoma često su veoma zaoštreni stavovi, tipa: „a šta ste vi nama radili kroz istoriju“, na šta sledi isti odgovor: „a šta ste vi nama radili“.

Karabeg: Ne samo da su velika podozrenja već je i mržnja jaka. Treba samo čitati forume. Naravno, oni nisu izraz prosečne svesti, jer većina građana nije zainteresovana da piše na njima. Međutim, mnogo je mržnje na forumima. Evo, i u reakcijama na Most, veoma često su veoma zaoštreni stavovi, tipa: „a šta ste vi nama radili kroz istoriju“, na šta sledi isti odgovor: „a šta ste vi nama radili“. Dakle, jedni drugi ne slušaju i isijava takva mržnja koja me iznenađuje. Mislim da Internet forumi najviše otkrivaju koliko su prisutni netolerancija i mržnja.
RSE: To sve pokazuje da je i nakon 20 godina Most itekako potreban. Na šta ćeš se usredsrediti u narednom periodu?

Karabeg: Fokus bi morao da bude na regionalnom povezivanju. To ne mora čak ni da bude polemika. Jednostavno treba nalaziti ljude koji su spremni da razgovaraju o nekim zajedničkim akcijama i temama. To je pozitivno i u tom segmentu je situacija bolja nego neposredno nakon rata. Tada je svaka regionalna inicijativa koja je povezivala ljude, odmah doživljavana kao obnavljanje Jugoslavije. Balkanski servis Radija Slobodna Evropa je formiran kao regionalna redakcija u trenutku kada su se svi delili, kada su Glas Amerike i Bi-Bi-Si od nekadašnje jugoslovenske pravili nacionalne redakcije. Sada se regionalna saradnjma smatra normalnom.
XS
SM
MD
LG