Dostupni linkovi

Srbija još zavlači glavu u pesak


Dušan Bogdanović
Dušan Bogdanović
Dnevnik za Radio Slobodna Evropa vodio Dušan Bogdanović, predsjednik Fonda 'Biljana Kovečević Vučo'


Subota, 9. april
Predlog da narednih dana vodim dnevnik koji će biti emitovan na ovoj radio-stanici prihvatio sam rado i sa osećanjem zadovoljstva što time vraćam svojevrstan dug koji joj dugujem. Da objasnim: kad su me, posle trogodišnjeg diplomatskog rada u ambasadi nominalno još uvek postojeće SFRJ u Bonu januara 1992. izbacili iz službe, našao sam se na ulici, bez posla i stana, sa nerešenim boravišnim statusom. Ne manje teško mi je, međutim, padala činjenica da je, u bujici vesti iz ratom već dobrano zahvaćene Jugoslavije, bilo praktično nemoguće doći do pravovremenih, nepristrasnih i pouzdanih informacija o tim zbivanjima. E, tu prazninu – a treba li napomenuti da tada još nije bilo mobilnih telefona, interneta i elektronske pošte - na zavidno profesionalan i odgovoran način popunjavao je Radio Slobodna Evropa: poput adikta u nastupajućoj krizi apstinencije, svako veče bih sedao u auto – samo tu sam imao radio-aparat – i besciljno se vozao kroz zelenilo sedam brežuljaka na kojima se prostire taj lepi grad, slušajući vesti, analize, intervuje i radio-mostove koje je pripremala ekipa najpre u Minhenu, a zatim u Pragu.
Posle bezmalo deset godina poluizbegličkog života u Bonu, januara 2001. godine sam vraćen u diplomatsku službu i preselio se u Berlin. U tamošnjoj ambasadi SRJ sam radio na području medija, kulture, političkih stranaka i nevladinih organizacija sve dok me – pošto je, nakon ubistva premijera Đinđića uzjahao Koštunica – opet nisu najurili. Treba li napominjati da su me i tada otpustili isti oni kojima 1991. nije bilo po volji moje protivljenje suludoj i zločinačkoj politici Beograda prema susedima i sopstvenom narodu?
Tako sam se, u vreme kad svi hoće da pobegnu iz Srbije, ja u nju 2004. godine vratio, pa sad u Beogradu osluškujem vesti Radija Slobodna Evropa, jer ovdašnjim nazovi slobodnim medijima opet ništa ne verujem…

Nedelja, 10. april
Ne stišava se frka oko izlaska Vesne Pešić iz LDP. Ne mogu da se odbranim od utiska da se kojegde u srbijanskoj političkoj čaršiji zapravo likuje, jer, eto, još jednog komšije kome je crkla krava. Sklon sam da – nezavisno od ovog zaista tužnog povoda – postavim nekoliko pitanja:
- Zašto su, inače opravdane, kritike spoljnopolitičkih poteza ovdašnje Vlade i njenog na mahove grotesknog ministra spoljnih poslova, najvećim delom sporadične i vezane za povode koji imaju više veze sa unutrašnje-političkim natezanjima nego sa preko potrebnim ozbiljnim promišljanjem spoljno-političke strategije ove zemlje? Glasanja protiv rezolucija UN o kršenju ljudskih prava u Iranu i sličnim, zna se zbog čega Srbiji bliskim zemljama, demonstrativno prijateljskih susreta sa kojekakvim satrapima širom sveta, bilo je tušta i tma i ranije, a reagovalo se neredovno i često neubedljivo.
Zašto se u Parlamentu, na stranačkim forumima, univerzitetu - pa i u Akademiji nauka - ili u medijima ne povede ozbiljna i svestrana, grandomanijom i mitovima neopterećena rasprava o strateškim interesima ove zemlje.

- S tim u vezi, treba se upitati: zašto se u Parlamentu, na stranačkim forumima, univerzitetu - pa i u Akademiji nauka - ili u medijima ne povede ozbiljna i svestrana, grandomanijom i mitovima neopterećena rasprava o strateškim interesima ove zemlje i načinima da se spoljna politika stavi u službu tako definisanih interesa?
- I najzad: vredi li iskaz Čedomira Jovanovića o diplomatskim bravurama Vuka Jeremića – a u spontanost tog Čedinog istupa i njegovu lišenost političkog kalkula usuđujem se da sumnjam – rizika da erodira entuzijazam i podrška na čijim krilima je ta stranka nastala, rasla i došla do parlamentarnog statusa? Setimo se, stoga, još jednom: preko 200 hiljada pametnih, obrazovanih, dobronamernih i plemenitim idejama nošenih građanki i građana Srbije je za LDP glasalo upravo zbog toga što nisu hteli da pristanu na kompromisersko politikantstvo Tadićeve Demokratske stranke.
- Ko je spreman da sve to pusti niz vodu zbog još nekoliko džipova ili par ministarskih, ambasadorskih i upravno-odborskih fotelja u nekoj novoj Vladi koju bi ponovo sklepao Boris Tadić?
Kao u svim sličnim situacijama, i ovde nema jasne linije razgraničenja između onih koji su u pravu i onih koji nisu. Ali je zato jasno da će posledice zbog kojih će štetovati nejaka misleća Srbiju biti bolne, a njena privlačnost za one neopredeljene manja.

Ponedeljak, 11. april
Na početku smo nedelje koju će obeležiti veoma intenzivna aktivnost naše organizacije. Radi se o Fondu „Biljana Kovačević-Vučo“, osnovanom da bi se negovala uspomena na tu izuzetnu ženu čija pamet, kreativnost, hrabrost i lepota bolno nedostaju svima kojima je na srcu opamećivanje i civilizovanje Srbije, (samo)kritičko sagledavanje dubine sunovrata iz devedesetih godina prošlog veka i njeno ubrzano kretanje ka porodici slobodnih, naprednih i demokratskih društava. Fond je, uz Biljaninu porodicu, osnovalo nas nekoliko njezinih najbližih prijatelja i saradnika. Bilo bi prirodno da se tog posla prihvatila organizacija koju je Biljana 1997. godine osnovala i svojim neumornim radom joj izborila jedno od najistaknutijih mesta u onome što se naziva civilnim sektorom.
Dušan Bogdanović i Biljana Kovačević Vučo, fotografija iz arhive
Umesto toga, te u svakom pogledu neznatne osobe pribegle su svojatanju Biljaninog imena i zasluga, a istovremeno su o njoj – nemoćnoj da se brani - izricale najmonstruoznije optužbe i bezočne laži i klevete. Suočeni sa besprimernim pokušajima da se ukalja ono čemu je Biljana posvetila najbolje godine svog života, odlučili smo da im se suprotstavimo tako što ćemo kroz organizaciju koja nosi njezino ime nastaviti ono šta je ona započela, a one koji se zaklanjaju iza njenog imena pustiti da tonu u osrednjost iz koje ih je izvukla upravo Biljana – uprkos njihovom nastojanju da ostanu u tom stanju blažene ataraksije.
Prva akcija Fonda je ustanovljenje i dodela nagrade koja nosi njezino ime, koja će 21. maja svake godine – na Biljanin rođendan – biti dodeljivana osobi, grupi ili organizaciji koja se ističe u zalaganju da se braniteljkama i braniteljima ljudskih prava pruži zaštita, pomoć i podrška koju zaslužuju, uklapajući se tako u negovanje i unapređivanje Biljaninog nasledja.
Sve ovo me prisiljava da iz nedelje u nedelju odlažem putovanje u Končarev Kraj, malo selo na Plitvičkim Jezerima, gde radim na ličnom „projektu“ koji mi je posebno važan i drag. U tom seocetu se, naime, nalazi kuća koju je moj otac napravio na mestu gde je bila kuća u kojoj se on rodio 1915. godine. Tu kuću su 1942. godine u sadejstvu granatama srušili četnici i italijanski okupatori, jer je cela porodica Bogdanović/Končar bila u partizanima. Moj otac Jovo Bogdanović – partizanski prvoborac, pravdoljubivi Titov general i veliki ljubitelj prirode – izgradio je na tom mestu novu kuću pred početak balkanskih ratova 1990tih godina – taman na vreme da je ponovo opustoše: tu varvarsku rabotu su započeli protagonisti krajinske balvanske „revolucije“ 1991, a nastavili i dovršili ekstremisti hrvatskog „domoljublja“ 1995. godine. Kuća nije spaljena ni srušena, ali je tako temeljito opljačkana, da su iz nje odnesene i mnogobrojne knjige koje je moj otac vredno sakupljao i još vrednije čitao. Siguran sam u jedno: ni jedni ni drugi „oslobodioci“ naše knjige nisu odneli da bi ih čitali...
Kuću sam, zajedno sa bratom Veljkom, a uz pomoć mog prijatelja, Likote i blogera Drage Kovačevića, obnovio i na taj način ispunio deo duga koji s ponosom osećam prema mom Jovi, ali i obećanje koje sam dao Biljani: nekoliko puta smo zajedno odlazili u Končarev Kraj i pravili planove da tamo provodimo više vremena nego u često zamornom i ne baš uvek prijateljski nastrojenom Beogradu.

Utorak, 12. april
Naš se predsednik vratio sa – kako smo nekad znali reći – još jednog puta mira i prijateljstva. Ovom prilikom je išao u Kuvajt. Dobro je da putuje, jer su to prilike da se unapredjuju i obogaćuju odnosi sa tim zemljama, pokuša popraviti još uvek uglavnom tmurna slika o Srbiji, a možda se iskamči i kakva ekonomska vajda. Zašto se, međutim, svaka takva poseta gromoglasno proglašava istorijskom? Zašto se potpisivanje sporazuma o ukidanju viza za službene i diplomatske pasoše smatra krupnim dostignućem u odnosima i vrednim rezultatom navodno uspešnih razgovora? Zašto tako malo svetskih državnika dolazi u Srbiju, a kad neko i dođe, te posete se pretvaraju u grupna ili pojedinačna saslušanja državnog i političkog vrha ove zemlje,
Zašto tako malo svetskih državnika dolazi u Srbiju, a kad neko i dođe, te posete se pretvaraju u grupna ili pojedinačna saslušanja državnog i političkog vrha ove zemlje, ili neukusno i snishodljivo idolatrisanje Putina i sličnih?
ili neukusno i snishodljivo idolatrisanje Putina i sličnih? Koji predsednik ima vremena da – kao Boris Tadić septembra 2009. godine - provede sedam dana u Sjedinjenim Američkim Državama, a da pri tom ne sretne ni jednog od važnijih predstavnika te zemlje?
Kao neko ko se pomalo razume u diplomatsko-protokolane regule i praksu, umem da napravim razliku između državne, zvanične i radne posete. Ovaj poslednji termin je, u našem slučaju, eufemizam za iznuđenu posetu. Od prijatelja i bivših kolega u Ministarstvu spoljnih poslova – a tamo se nađe i poštene i časne čeljadi – čujem da su mnoga Jeremićeva - a i Tadićeva - putovanja upravo takva.
I na ovom primeru se vidi da ovoj zemlji nedostaju političari od formata, vizije i onoga što Anglosaksonci nazivaju leadership. Slikati se pred posivelim zavesama u oronuloj zgradi ambasade Srbije u Bukureštu, Beču ili Berlinu i srbijanskim, a ne medijima zemlje-domaćina, davati izjave o Kosovu i obligatnoj Metohiji – nije ono na šta se misli kad se govori o diplomatskim naporima da se zemlja izvuče iz gliba u kojem se nalazi. Nemam ja ništa protiv potpisivanja dokumenata o „strateškom partnerstvu“ sa Francuskom, Italijom – pa čak i sa Rusijom. Ali, sve dok se strateško partnerstvo - zasnovano na poštovanju nezavisnosti, suvereniteta i integriteta, ali i žrtava ratova iz devedestih godina – ne uspostavi sa Hrvatskom, Bosnom i Hercegovinom i Kosovom, Srbija će ostati raspeta između same sebe i zasluživati Vuka Jeremića za ministra spoljnih poslova.

Sreda, 13. april
Čitam da je prva vetrenjača u Srbiji, snage 600 kilovata, puštena u rad u selu Leskova u opštini Tutin. Pored radosti što je time u Srbiji načinjen prvi korak u gradjenju zdravijeg, odgovornijeg i modernim tokovima primerenijeg odnosa prema energiji, ali i ukupnoj problematici životne sredine, ta dobra vest me podstiče da zabeležim i nešto o načinu kako se to radi drugde. Kad je, prošlog meseca, zemljotresom izazvani cunami opustošio japansku nuklearnu elektranu u Fukušimi, našao sam se u Nemačkoj, radi „osvežavanja“ starih kontakata u Berlinu i
Nuklearna elektrana Fukušima
učešća ne dve tribine u okviru sajma knjiga u Lajpcigu. U Parlamentu, naučnim krugovima i svim medijima, na bezbrojnim tribinama i drugim vidovima javnog raspravljanja odmah je krenula najšira debata o preko potrebnim korenitim promenama u energetskoj i ekološkoj politici i ponovnom aktiviranju 2000. godine usvojene odluke o postepenom napuštanju nuklearne energije i zatvaranju svih takvih elektrana do 2022.
Najumnije glave nemačke nauke su debatovale ne samo o nuklearnoj energiji kao bezbednosnom riziku i zameni nje i drugih stvarno ili potencijalno štetnih, opasnih i skupih, energijom iz obnovljivih izvora. Pokrenuto je tu i možda najvažnije pitanje: da li napredak i razvoj jednog društva treba meriti samo privrednim rastom i uvećavanjem materijalnog bogatstva, ne vodeći računa o očuvanju životne sredine, a arčeći energetske i druge potencijale i izazivajući niz nesagledivih posledica u socijalnoj, zdravstvenoj, obrazovnoj, psihičkoj, pa i demografskoj sferi?
Neko će reći: „Lako je Nemcima, oni su bogati i mogu si priuštiti takva razmišljanja“, na šta ja spremno odgovaram pozivajući se ni na koga drugoga do Dobricu Ćosića i njegov epohalni iskaz da je „u zaostalosti prednost srpskog naroda“ u odnosu na druge. Ako je tome tako, onda nam je lakše da počnemo, jer je manje svega onoga čega bismo se morali odreći.

Četvrtak, 14. april
Sinoć sam u Centru za kulturnu dekontaminaciju prisustvovao debati o nasilju u medijima. Miloš Vasić, Želimir Bojović i Predrag Sarapa su opširno i ubedljivo govorili o represiji nad medijima i novinarima, čiji najogolj
Zavlačeći glavu u pesak i još uvek ubeđujući sebe i druge da u tim ratovima nije učestvovala, politička Srbija se lišava mogućnosti da se na jedini ispravan način suoči sa nedavnom prošlošću, iz nje izvuče pouke i svojoj deci omogući da učestvuju u građenju otvorenog demokratskog društva.
eniji primer predstavljaju ubistva Vujasinovićeve, Ćuruvije, Pantića. Bilo je govora – po meni nesrazmerno malo - i o ulozi medija u proizvodnji društvenog stanja u kojem je nasilje postalo dominantan oblik ponašanja i komunikacije u današnjoj Srbiji. A to je, insistiram, samo jedna od posledica činjenice da političke, intelektualne, medijske elite uporno odbijaju da pogledaju u ogledalo i shvate da žive u društvu opustošene privrede, korumpirane metastazirane birokratije, nefunkcionalnih institucija, sveprisutnog partitokratskog voluntarizma. A sve to je ishod ratova iz devedesetih. Zavlačeći glavu u pesak i još uvek ubeđujući sebe i druge da u tim ratovima nije učestvovala, politička Srbija se lišava mogućnosti da se na jedini ispravan način suoči sa nedavnom prošlošću, iz nje izvuče pouke i svojoj deci omogući da učestvuju u građenju otvorenog demokratskog društva. Sa elitama koje su nas u ovu sutuaciju dovele to je, jednostavno, nemoguće.

Petak, 15. april
Današnji zapis će biti kratak. Bliži se godišnjica Biljanine prerane i besmislene smrti. Zajedno sa njenim sinovima – Novak i Srđa su izrasli u pametne, odgovorne i pouzdane mlade ljude na koje se može osloniti – i bliskim prijateljima, sutra ćemo obići Biljanin grob. Klanjajući se uspomeni na Biljanu, osećam beskrajnu tugu što je nema, ali i sreću i ponos što me je volela takva žena.
XS
SM
MD
LG