Nedjelja, 26. oktobar/listopad 2014, 06:11 CET

Programi / Dnevnik

Dnevnik: Živjeti zajedno uprkos razlikama

Tanja Šuković
Tanja Šuković

Multimedija

Audio
Proteklih sedam dana na dnevničkim stranicama Tanja Šuković, urednica Dokumentarnog programa na TV Crne Gore. Tanja Šuković je početkom novembra dobila zlatnu medalju za televizijsku minijaturu na Sedmom televizijskom Festivalu Press vitez koji se tradicionalno održava u Novom Sadu. Nagradu je dobila za dokumentarni film „Sto godina samoće“, priču o starici Danici Vujić koja tri decenije živi sama u selu Dide u Katunskoj nahiji. Iako je godinama radila u informativi i bila urednik i voditelj Dnevnika TVCG,  kako sama kaže, "bliža su joj pitanja ljudske duše"...na to se fokusirala i u Dnevniku za RSE.

Subota, 24. novembar

Čini mi se da predugo pišem o drugim ljudima da bih mogla lako, bez nervoze da vodim dnevnik i bilježim svoja razmišljanja.…. Probam, pa šta bude...

Skoro dvadeset godina radila sam u informativnim redakcijama - RTV CG,  potom Antene M, pa ponovo TVCG… to je značilo nema vikenda, nema praznika, skoro pa bez slobodnog dana. Decenije na dnevnoj traci ostavile su itekako traga. 

Tek nedavno počela sam istinski da uživam u blagodetima neradnih dana.Vikendom živim u mom malom svijetu, po mojim pravilima-  bez politike I dnevnih vijesti, bez ljudi koji mi ne prijaju, muzike koja me iritira i filmova kojima unaprijed ne znam kraj. Vikendom teško šta može da me pomjeri iz kuće, pa ni ovo nenadano proljeće. Danas teško sebe tjeram čak i na razmišljanje o stvarima koje moram da uradim… Ali, čeka me dnevnik za Slobodnu Evropu. Zbog mojih dragih prijatelja iz tog radija, to nije obična obaveza...

Subota mi je, nekako, neformalan dan i, možda, pravo mjesto u dnevniku da nešto kažem o svojoj porodici. Dva novinara, u jednoj kući. Darku sam velikodušno prepustila da se samo on u našoj familiji bavi politikom. Meni su ionako uvijek bila bliža “pitanja ljudske duše”. Naša djeca, Darja i Danilo, još ne pokazuju nikakvo interesovanje ni za Darkovu politiku, ni za moju psihologiju. Za njih smo samo majka i tata koji se stalno žale kako se sve troši  brzo i mnogo. Dodajem - baš sve,  samo roditeljski strahovi nikako.

Na kraju dana pitam Darka šta ima novo u “zemlji i svijetu”. Ma ništa, kaže. Znala sam. Mogu mirno da pogledam film na HRT-u ”Imenjak”, po knjizi američke spisateljice indijskog porijekla Djampe Lahiri. Knjigu sam pročitala davno, film gledam prvi put. I znam kraj. Zato toplo preporučujem. I film i knjigu. Za one koji vole “pitanja ljudske duše”.

Nedjelja, 25. novembar

Međunarodni Dan borbe protiv nasilja nad ženama. Ne znam mnogo takvih priča, ali prisjećam se jedne. Upečatljive. Prije sedam godina za naš tv magazin “Pečat”, snimili smo ispovijest, tada četrdesetrogodišnje, Milanke Rakočević iz Podgorice. Punih sedamnaest godina trpjela je sve oblike nasilja koji se mogu zamisliti. Bilo je batina, psovki, poniženja… Straha. Policiji se obraćala 46 puta. Bila je žrtva svog supruga, oca njihova tri  sina. U trenutku bijesa, muž - nasilnik zapalio je čak i kuću u kojoj su živjeli... Tada je odlučila da javno progovori o paklu kroz koji je prolazila. Nedavno, svoju ispovijest pretočila je u knjigu: „Kad zažmuriš niko te ne vidi“. Koleginica Andrijana mi kaže da će povodom Dana protiv nasilja nad ženama, u emisiji “Otvoreno”, gostovati Milanka. Tražimo u arhivi prilog iz “Pečata”. Andrijana mi još kaže da je, i pored brojnih ponuda od drugih televizija, Milanka prihvatila da emisiju o njenom životu napravi naš  Dokumentarni program. To me raduje. Sigurna sam da će to pomoći i ženama, koje imaju slično iskustvo da mnogo lakše donesu odluku, ali i nadležnima koji imaju mehanizme, da ih brže i efikasnije pokrenu.

Ako statistika ne laže, u Crnoj Gori svaka treća žena trpi neko nasilje.


Ponedjeljak, 26. novembar

Danas je u Zagrebu sastanak povodom finalizacije projekta Asocijacije javnih servisa. Učestvuju medijske kuće iz devet zemalja, a svaka je trebalo da snimi kratku dokumentarnu priču na temu „Kako vidim svog susjeda“. Ovo je i prvi put da naša televizija bude dio takvog regionalnog programa. Za realizaciju tog posla zadužen je naš Dokumentarni program. Iako smo se priključili posljednji, sve smo završili na vrijeme. Iz Zagreba nam stižu pohvale - i za efikasnost, ali i za kvalitet snimljene priče. Snimali smo u Plavu i Gusinju, na sjeveru Crne Gore. Na samoj granici sa Albanijom. Ljilja, Bojan, Čađo i ostali iz ekipe ...napravili su odličnu priču - jednostavnu, toplu i iskrenu. I što je još važnije, sa jasnom i snažnom  porukom -  nije tako teško i nezamislivo sarađivati. Ili živjeti zajedno. Uprkos razlikama, ali i zahvaljujući njima.

Od juna, promijenjena je novinarska i urednička ekipa Dokumentarnog programa naše televizije. U našoj maloj ekipi, od starta, uspostavljena je neka dobra energija. Čak, nekad mi se čini, ima i izvjesnog entuzijazma. S obzirom na okolnosti u kući, rekla bih i ničim izazvanog. Bez obzira na to, iz mnogo razloga, dobro je da ga ima. Uostalom, u ovako velikim sistemima  kao što je  nacionalna radio- televizija sve zapravo i  funkcioniše zahvaljujući entuzijazmu pojedinaca. Dok traje, a poslije... Što bi rekla moja omiljena filmska junakinja: Mislićemo o tome sjutra!

Utorak, 27. novembar

RTV Crne GoreRTV Crne Gore
x
RTV Crne Gore
RTV Crne Gore
Dan RTVCG. Nijedna medijska kuća u Crnoj Gori nije imala toliko uspona, lomova, smjena, padova... kao ova naša. O istoriji nacionalne Radio-televizije mogu da svjedočim od početka devedesetih. Nesrećno vrijeme za sve, pa i za početak jedne novinarske karijere! Ali, uz dobre ljude koje je ova kuća uvijek imala, zrnce „soli“ i malo sreće, uspjela sam  da sačuvam sebe. I sad, poslije dvadeset godina, potpuno mirno, mogu da se prisjećam skoro svih faza iz „života“ Crnogorske radio-televizije. Mada, uvijek mi je nekako tjeskobno kad pomislim kako se lako i bezrazložno odricala najboljih iz naše branše. Dimče, dok ovo pišem mislim i na tebe!

Vratiću se Danu Javnog servisa. Svake godine, ovim povodom, dodjeljuju se nagrade najboljima. U velikoj sali upriličena svečanost. Brojne zvanice i mi, zaposleni. Čitaju se imena nagrađenih. Aplauzi. Ali, pošto ovakav dnevnik dozvoljava i malo prijateljskih emocija, zadržaću se posebno na dvijema nagradama. Kada su pročitana imena Sneške Rakonjac i Zorana Popovića čuju se povici - bravo!. Sneški je pripala godišnja novinarska nagrada, a Zoranu- montažeru, za životno djelo.To iskreno bravo, ovog, ali i dana prije i poslije, zaslužili su za svoj rad pun posvećenosti, odgovornosti, stvaralačke strasti i vrhunskog majstorstva. Savršen uzor za mlade generacije. 
 

Srijeda, 28. novembar

Danas je „Hasan“ iznad, sinoć je bio zemljotres ispod Crne Gore. Nimalo nemoguće ne izgleda pomisao da će skoro smak svijeta! Kiša remeti sve planove, ali ipak se nalazim sa Milicom iz Fondacije Petrović Njegoš. Konačno relizujemo jednu davno dogovorenu kafu. Pričamo o Fondaciji, planovima, ali i emisiji koju smo ljetos radili o princu Nikoli Petroviću. Snimali smo, naravno na Cetinju, Bajicama, primorju i u Plavu.

Princ Nikola prvi je od Petrovića, nakon njihovog izgnanstva iz Crne Gore, došao na Cetinje. Bilo je to 1967. Nikola, sudent arhitekture iz Pariza, sa ruksakom na leđima i obećanjem koje je dao ocu, pješice od Kotora dolazi na Lovćen. U emisiji smo zabilježili njegovo prisjećanje na prvi susret sa Crnom Gorom, tople cetinjske dobrodošlice, ljudi koje je tada upoznao i dirljive spoznaje koliko Crnogorcima znači dinastija iz koje potiče. Princ Nikola, prvi je i jedini Petrović koji je posjetio Plav. Meni, kao autoru emisije to je možda bio i najzanimljiviji momenat. Moj kolega, snimatelj Slobo znalački je uspio da uhvati spontane trenutke istinske dobrodošlice koju su mještani ovog gradića priredili Princu.

Kažem Milici da je tih nekoliko dana snimanja i emisija o Princu jedan od mojih najljepših profesionalnih i ličnih doživljaja. Naravno, sve zahvaljujući  jedinstvenoj ličnosti Nikole II Petrovića Njegoša.


Četvrtak, 29. novembar

Ovo je jedan od onih dana kad pomislim da nikad više neću vidjet sunce. Kiša neprekidno pada. U Podgorici i okolini poplave. Reklo bi se, tipično za novembar. Ali, meni ovdje ipak nešto jeste čudno. I, dok ovo pišem, nestaje struja.

Od kišne sadašnjosti, bježim u prošlost. Večeras smo emitovali „Pečat“,  emisiju koju smo 2008. snimali u Jajcu. Ideja je bila Duškina. Zakleta ljevičarka, pokrenula nas je tog 29-og, da zabilježimo kako se u gradu u kom su postavljeni temelji bivše nam domovine obnavlja obilježavanje našeg nekada najvećeg praznika. 

Dani AVNOJ-a u Jajcu, 2011. IlustracijaDani AVNOJ-a u Jajcu, 2011. Ilustracija
x
Dani AVNOJ-a u Jajcu, 2011. Ilustracija
Dani AVNOJ-a u Jajcu, 2011. Ilustracija
Kedijem do Jajca preko Sarajeva. Stalna ekipa - Duška, Nataša, Dragan, Džeki i ja. Ovog puta bez Sneške, ostala je bila da radi emisiju o Podgoričkoj skupštini. Iako smo se pripremili za snimanje, u Jajcu nas sačekuje neočekivano. Oživljene slike iz prošlosti. Zastave, pionirske marame, kozaračko kolo, partizanske uniforme... I, gotovo opipljiva nostalgija na svakom koraku. Sa najstarijim živim vijećnikom AVNOJ-a, devedesetogodišnjim Ljubom Babićem razgovara Duška. Snimamo u sali gdje je i održano zasjedanje. Ljubo priča o momentu kada je starom Ribaru saopšteno da je poginuo njegov sin  Ivo Lola. Priča i ne  može da zaustavi suze. Počinje da plače i Duška, snimatelj Dragan za njom, a u pozadini i nas troje - Džeki, Nataša i ja.

Možda će nekom to izgledati čudno, ali mi smo tada isplakali našu tugu zbog svega što se onoj bivšoj zemlji desilo, a nikako nije smjelo. 


Petak, 30. novembar

Za moju porodicu, danas je veliki i poseban dan. Najstarija sestričina odbranila magistarski. Milena ima tek 24 godine, a već je asistent na Ekonomskom fakultetu. Fali nam Matija. Najstariji sestrić. On je na fakultetu, u Velikoj Britaniji. U sali članovi Komisije, mi porodica, prijatelji... Mislim da smo svi više uzbuđeni nego ona. Slušamo je kako samouvjereno i znalački izlaže teze iz svog rada. Komisija puna pohvala, a naročito ističe zrelost mladog istraživača. Treba li reći kako smo neizmjerno ponosni. Slavimo danas, a poznajući mog zeta i njegovu neiscrpnu energiju, nastavićemo i narednih dana.

Petkom, tradicionalno, nekoliko sati u kafani. Moje dragocjene prijateljice: dvije Sneške, Duška, Sanja, Nataša i ja već godinama, svakog petka, u nekom od podgoričkih restorana obilježavamo kraj radne sedmice. Pretresamo naše živote, obilježavamo sve što nam se dešava. Ma, baš sve. Naše male i tuge i radosti. I uvijek povrđujemo naše veliko prijateljstvo.
Ovaj forum je zaključen
Sortiranje komentara
Komentari
     
Ime: srui Grad: Alepe
01.12.2012 22:30
&Draga Tanja,
vas dnevnih prozima duh vremena crvenih, koji su samo oni znali da tako bezobzirno vode bratoubilacki rat kako u Crnoj Gori tako i u drzavama nastalim padom 'crvene Jugoslavije'.
A partizanske uniforme su harali i zloupotrebili pionirske maramice...kozaracko kolo...daj boze da te strahote nikada ne ponove.
#za inspiraciju buducih dnevnika predlazem slusati ove divne zvuke Renato Falasche & Rocco Ventrella- Waiting in Vain, oki

Ime: Skezio Grad: PG
01.12.2012 19:02
Dobar dnevnik.