Teoretičarka medija i umjetnosti iz Podgorice Isidora Damjanović u svom dnevniku pojašnjava što je u suštini protesta u Bosni i Hercegovini, te kako su pohlepa, korupcija i sebičluk razorili tkivo poratne Bosne.
Zaljubljenica je u novine, ali i u Podgoricu čijim ulicama pješači, te zapisuje: "Trudim se da imam razumjevanje za toliko prisustvo anarhije u životu građana koji se ponašaju kao da više niko i nikad neće živjeti poslije njih..."
13. febuara ponovno je zapaljena imovina dnevnika "Vijesti" i Isidora se pita " Što se želi? Zapaliti novinu? Zapaliti poslovnu zgradu? Ili ono najgore, zapaliti ljude? Ali takvo ponašanje blisko je Srednjem vijeku i mučno je i pomisliti da postoji neko ko se tako mračne formule latio za uzor svoje strategije opstanka."
* Subota, 8. februar 2014
Nemiri u Bosni
Ako je rat u Bosni eskalirao zbog razlika, sadašnji nemiri rezultat su nezadovoljstva koje je zahvatilo svakog građanina, bez obzira na nacionalnost i to samo dokazuje koliko je rat bio besmislen i koliko je krhka euforija koja bilo kome uliva ovu ili onu vrstu osjećaja supremacije ponikle na nacionalnoj pripadnosti, religijskom opredjeljenju.
Ovakvu Bosnu očigledno niko nije želio iako je hiljade, hiljade ljudi položilo svoje živote da bi oni koji ostaju imali svijetliju budućnost.
Dvije decenije su brzo prošle, u podijeljenosti, trzavicama, nerazumjevanju, vještačkom saglasju, a sistem ipak nije profunkcionisao jer i u Bosni kao i u okruženju politička moć zloupotrebljava sve mehanizme održivosti i upravljanja, ne mareći za posljedice.
Pohlepnost. Korupcija. Sebičluk.
Sada kada se bune gladni, bolesni, nezaposleni, više nije bitno ni ko je Musliman, ni Srbin, ni ko je Hrvat. Svi su podjednako prevareni, osiromašeni, osuđeni na neizvjesnost...kao da rata nije bilo, te strašne opomene koja je u Bosni od grobova napravila gradove. I kao što priliči Balkanu, niko ne odgovara, niko nije kriv...čeka se riječ Evropske unije...
* Nedjelja, 9. februar
Nemam neke posebne rituale ali postoji ritual kojeg bi se teško odrekla. To je čitanje novina vikendom, u krevetu. Svakodnevno čitam više novina, ali vikendom obično ostavim i neke tekstove iz nedeljnika koje nisam stigla tokom radne sedmice. Ne čitam samo društveno-političke i ženske magazine. Ponekad kupim i nešto specijalizovano o putovanjima, turizmu, volim da prelistam i muške magazine...beogradsku Kulturu, uzimam i ReFoto, zatim časopise za uređenje enterijera...
Uz prvu jutarnju kafu, volim da se vratim u krevet i čitam novine satima. Probala sam da imitiram čitav ritual s laptopom i internet čitanjem ali nisam uspjela. Nešto je zbilja čudesno u papiru, u listanju novine, šuškanju stranica, dodacima za sport, kulturu, kuvanje...marketing stranice. Često čitam i oglase. Ljudi prodaju sve i svašta, nude razne usluge, traže poznanstva. Novina je zapravo jedan živi svijet, splet različitih događaja koji se kao po nekom nepisanom pravilu od prvih stranica, sa poznatim licima, velikim društvenim temama i pregledom na globalnom nivou, stranicu po stranicu sužava ka pojedincu, ličnoj priči iz života nekog anonimnog čovjeka, ako je u Crnoj Gori uopšte moguće biti anoniman.
* Ponedjeljak, 10. februar
Ako postoje situacije kojih se posebno gnušam onda je to kada neko pita dijete uzrasta od 4-5 godina – Imaš li djevojku? ili- Ko ti je momak u vrtiću? Dijete se ponekad zbuni, ponekad pocrveni, a neka djeca razgovaraju o tome bez ustezanja.
Nikad mi neće biti jasna ta perverzna potreba odraslih osoba da istrgnu dijete iz njegovog svijeta u svoj, prije vremena, prije bilo kakve logike i vremenskog redosleda.
Kada sam na naslovnoj stranici novina vidjela kako je jedna pjevačica svojoj ćerki koja jedva da je imala tri mjeseca obula štikle, pitala sam se da li uopšte takve osobe treba da imaju djecu i kakva je to poruka. Vršnjačko nasilje, pedofilija, porast alkoholizna među djecom...sve su to derivati jedne izvitoperene kulture koja ne dozvoljava da dijete ostane u igri, onoliko koliko je primjereno njegovim godinama i mentalnom sklopu.
Zar postoji neko bezazlenije okruženje od onog koje dijetetu stvaraju bajke? Zar postoje ljepše misli od onih koje dijete formira kroz igru, spontanost, male dječje nestašluke? Djeca danas prebrzo ulaze u svijet odraslih, prerano se povinuju potrošačkoj kulturi i fetišističkim porivima, jurcanju za ovom ili onom markom mobilnog telefona, patika, duksa...
Vidim u tome nasilje nad infantilnošći, nasilje poniklo na korporativnom egoizmu koji ne poznaje ni godine, ni emocije...samo profit, stečen na potiskivanju prirode...pa makar to bilo i priroda djeteta.
* Utorak, 11. februar
Volim da pješačim. Ko ne pješači nikad ne može spoznati grad kao mi koji imamo tu privilegiju da se provlačimo izmedju kvartova i zgrada, držimo putanju duž bulevara, prelazimo ulicu na prečici...zaustavljamo se da razgledamo izloge. Ipak, ja nekako uvijek vidim ono što ne treba...
Ujutru kad krećem na posao duž Bulevara Svetog Petra Cetinjskog toliko je ispljuvan trotoar da se često ne usuđujem da gledam ispred nogu, da ne bih osjetila mučninu. Vlasnici pasa ne mare gdje će i kako svojim, moram reći predivnim ljubimcima, jer volim životinje, odabrati mjesto za obavljanje fizioloških potreba, a pored pasa, nisu rijetki ni građani koji ne brinu što su u centru grada. Udju u park, bajagi se sakriju iza obližnjeg drveta i čučnu. U sred bijela dana. Šta tek reći onima koji idu i za sobom bacaju ambalaže od cigareta, nekog slatkiša ili prljavu maramicu, a usput su prošli 3 ulične korpe za smeće? Od te tri korpe dvije su polomljene...I tako u nedogled...gdje god pogledam smeće, nered, nehigijena.
Trudim se da imam razumjevanje za toliko prisustvo anarhije u životu građana koji se ponašaju kao da niko i nikad više neće živjeti poslije njih...Taj arogantni egoizam koji ne spoznaje ništa van svog dvorišta, nikog van svojih ličnih interesa, taj gotovo zapanjujući nedostatak privrženosti i lojalnosti sredini u kojoj živimo...toliko je podivljao da ga je teško vratiti pod kontrolu. Rušenje nikako ne može biti ventil, već nedostatak preventivne i represivne mjere koja obuzdava naše nagone. Nekim ljudima potreban je strah od kažnjavanja da bi spoznali granice pristojnosti.
* Srijeda, 12. februar
Listam novine i pitam se, ko su ti ljudi koji se slikaju po kućerinama od hiljadu kvadrata u vremenu kada milioni djece umiru od gladi, od bolesti, ostavljeni bilo gdje, prepušteni sudbini. Nauka galopira munjevitom brzinom i svaki novitet kao da se podrazumjeva.
Intelektualci su se ispostavili kao najveći politički profiteri i poltroni, pa ni u njih ne treba polagati preveliku nadu. Religija se previše petlja u politiku, a politika je od nas napravila izbornu statisku. U svom ovom haosu, jedina stvar koja me fascinira je ljudska dobrota. Zato me raduje kad pročitam u novinama da je neko u opasnoj situaciji rizikovao svoj život i pomogao nekom da se spasi, da je neko ko ima puno novca shvatio da ne može istovremeno da živi u pet stanova i isto toliko gradova, da vozi uvredljivo skupa auta...i da je novac opredjelio za fond liječenja oboljelih od neke teške bolesti.
Svijet bi bio kudikamo ljepši ako bismo se malo više okrenuli jedni drugima. Jer, koliko god da traje radost prolazi i čini nam se da našu sudbinu ispisuju oni trenuci u kojima se osjećamo beznadežno, neshvaćeno. I to je razlog više da pomognemo onima koji u teškom času polažu velike nade u nas, u čijim smo očima jaki i najjači, jer imamo određenu vrstu društvene moći...ali i odgovornosti.
* Četvrtak, 13. februar
Opet je zapaljena imovina dnevnih novina „Vijesti“. Pitam se zbilja, do kad će to da traje? Prosto me sramota što još jedan u nizu takvih kriminalnih djela nije dobio očekivani epilog. Pitam se kako ja kao obični građanin ove zemlje treba da se osjećam, ako neko baca bombe na objekte, ljude, imovinu koja je pod zaštitom policije. I šta je to što u krajnjem treba da se desi da bi se s ovim varvarizom konačno prekinulo. Više nije ni bitno da li je to zbog teksta u novinama, da li je to zbog orijentacije tih novina...već je ključno pitanje, zašto je neko toliko uporan u proganjanju? Šta se želi? Zapaliti novinu? Zapaliti poslovnu zgradu? Ili ono najgore, zapaliti ljude?
Ali takvo ponašanje blisko je Srednjem vijeku i zaista je mučno i pomisliti da postoji neko ko se tako mračne formule latio za uzor svoje strategije opstanka. Društveni dijalog neće postojati ako pomislimo da svoj status obezbjeđujemo tako što netaknuti kritikom ostajemo sami u polju društvenog nadzora...Jer, to onda nije dijalog, već narcistička manifestacija propadanja u kojoj očarani svojim licem, sve više zurimo u vodu bez talasa, približavajući joj se, do potpunog potapanja glave, kada prestajemo da vidimo, da dišemo, da obožavamo svoje Nad Ja...kada sami sebe davimo tom istom slikom koja nas je držala u laži, kao besmrtno lice, nedodirljivu moć.
* Petak, 14. februar
Danas je Dan zaljubljenih. Pitam se, šta je ljubav? Davanje? Uzimanje? Jedno i drugo. Nikad se više nije govorilo o ljubavi, a nikad više toliko usamljenog svijeta.
Odjednom prestali smo da budemo tolerantni, da se dičimo, kako možemo sami, jer, ne damo nikom svoju „emancipovanu Slobodu.“ A u njoj kao u tamnici. Suzdržavamo se od spontanosti, od riječi koje nas čine srećnim jer zaziremo od sopstvene ranjivosti.
Ustvari, zatvaramo se u svoj kukavički svijet, sujete, taštine, sebičluka...tražeći u robnim markama ushićenje, zadovoljstvo, sigurnost...sve ono što nam je nekad pružao onaj koji nas je volio i onaj kojeg smo voljeli mi.
Zaljubljenica je u novine, ali i u Podgoricu čijim ulicama pješači, te zapisuje: "Trudim se da imam razumjevanje za toliko prisustvo anarhije u životu građana koji se ponašaju kao da više niko i nikad neće živjeti poslije njih..."
13. febuara ponovno je zapaljena imovina dnevnika "Vijesti" i Isidora se pita " Što se želi? Zapaliti novinu? Zapaliti poslovnu zgradu? Ili ono najgore, zapaliti ljude? Ali takvo ponašanje blisko je Srednjem vijeku i mučno je i pomisliti da postoji neko ko se tako mračne formule latio za uzor svoje strategije opstanka."
* Subota, 8. februar 2014
Nemiri u Bosni
Ako je rat u Bosni eskalirao zbog razlika, sadašnji nemiri rezultat su nezadovoljstva koje je zahvatilo svakog građanina, bez obzira na nacionalnost i to samo dokazuje koliko je rat bio besmislen i koliko je krhka euforija koja bilo kome uliva ovu ili onu vrstu osjećaja supremacije ponikle na nacionalnoj pripadnosti, religijskom opredjeljenju.
Ovakvu Bosnu očigledno niko nije želio iako je hiljade, hiljade ljudi položilo svoje živote da bi oni koji ostaju imali svijetliju budućnost.
Dvije decenije su brzo prošle, u podijeljenosti, trzavicama, nerazumjevanju, vještačkom saglasju, a sistem ipak nije profunkcionisao jer i u Bosni kao i u okruženju politička moć zloupotrebljava sve mehanizme održivosti i upravljanja, ne mareći za posljedice.
Pohlepnost. Korupcija. Sebičluk.
Sada kada se bune gladni, bolesni, nezaposleni, više nije bitno ni ko je Musliman, ni Srbin, ni ko je Hrvat. Svi su podjednako prevareni, osiromašeni, osuđeni na neizvjesnost...kao da rata nije bilo, te strašne opomene koja je u Bosni od grobova napravila gradove. I kao što priliči Balkanu, niko ne odgovara, niko nije kriv...čeka se riječ Evropske unije...
* Nedjelja, 9. februar
Nemam neke posebne rituale ali postoji ritual kojeg bi se teško odrekla. To je čitanje novina vikendom, u krevetu. Svakodnevno čitam više novina, ali vikendom obično ostavim i neke tekstove iz nedeljnika koje nisam stigla tokom radne sedmice. Ne čitam samo društveno-političke i ženske magazine. Ponekad kupim i nešto specijalizovano o putovanjima, turizmu, volim da prelistam i muške magazine...beogradsku Kulturu, uzimam i ReFoto, zatim časopise za uređenje enterijera...
Uz prvu jutarnju kafu, volim da se vratim u krevet i čitam novine satima. Probala sam da imitiram čitav ritual s laptopom i internet čitanjem ali nisam uspjela. Nešto je zbilja čudesno u papiru, u listanju novine, šuškanju stranica, dodacima za sport, kulturu, kuvanje...marketing stranice. Često čitam i oglase. Ljudi prodaju sve i svašta, nude razne usluge, traže poznanstva. Novina je zapravo jedan živi svijet, splet različitih događaja koji se kao po nekom nepisanom pravilu od prvih stranica, sa poznatim licima, velikim društvenim temama i pregledom na globalnom nivou, stranicu po stranicu sužava ka pojedincu, ličnoj priči iz života nekog anonimnog čovjeka, ako je u Crnoj Gori uopšte moguće biti anoniman.
* Ponedjeljak, 10. februar
Ako postoje situacije kojih se posebno gnušam onda je to kada neko pita dijete uzrasta od 4-5 godina – Imaš li djevojku? ili- Ko ti je momak u vrtiću? Dijete se ponekad zbuni, ponekad pocrveni, a neka djeca razgovaraju o tome bez ustezanja.
Nikad mi neće biti jasna ta perverzna potreba odraslih osoba da istrgnu dijete iz njegovog svijeta u svoj, prije vremena, prije bilo kakve logike i vremenskog redosleda.
Kada sam na naslovnoj stranici novina vidjela kako je jedna pjevačica svojoj ćerki koja jedva da je imala tri mjeseca obula štikle, pitala sam se da li uopšte takve osobe treba da imaju djecu i kakva je to poruka. Vršnjačko nasilje, pedofilija, porast alkoholizna među djecom...sve su to derivati jedne izvitoperene kulture koja ne dozvoljava da dijete ostane u igri, onoliko koliko je primjereno njegovim godinama i mentalnom sklopu.
Zar postoji neko bezazlenije okruženje od onog koje dijetetu stvaraju bajke? Zar postoje ljepše misli od onih koje dijete formira kroz igru, spontanost, male dječje nestašluke? Djeca danas prebrzo ulaze u svijet odraslih, prerano se povinuju potrošačkoj kulturi i fetišističkim porivima, jurcanju za ovom ili onom markom mobilnog telefona, patika, duksa...
Vidim u tome nasilje nad infantilnošći, nasilje poniklo na korporativnom egoizmu koji ne poznaje ni godine, ni emocije...samo profit, stečen na potiskivanju prirode...pa makar to bilo i priroda djeteta.
* Utorak, 11. februar
Volim da pješačim. Ko ne pješači nikad ne može spoznati grad kao mi koji imamo tu privilegiju da se provlačimo izmedju kvartova i zgrada, držimo putanju duž bulevara, prelazimo ulicu na prečici...zaustavljamo se da razgledamo izloge. Ipak, ja nekako uvijek vidim ono što ne treba...
Ujutru kad krećem na posao duž Bulevara Svetog Petra Cetinjskog toliko je ispljuvan trotoar da se često ne usuđujem da gledam ispred nogu, da ne bih osjetila mučninu. Vlasnici pasa ne mare gdje će i kako svojim, moram reći predivnim ljubimcima, jer volim životinje, odabrati mjesto za obavljanje fizioloških potreba, a pored pasa, nisu rijetki ni građani koji ne brinu što su u centru grada. Udju u park, bajagi se sakriju iza obližnjeg drveta i čučnu. U sred bijela dana. Šta tek reći onima koji idu i za sobom bacaju ambalaže od cigareta, nekog slatkiša ili prljavu maramicu, a usput su prošli 3 ulične korpe za smeće? Od te tri korpe dvije su polomljene...I tako u nedogled...gdje god pogledam smeće, nered, nehigijena.
Trudim se da imam razumjevanje za toliko prisustvo anarhije u životu građana koji se ponašaju kao da niko i nikad više neće živjeti poslije njih...Taj arogantni egoizam koji ne spoznaje ništa van svog dvorišta, nikog van svojih ličnih interesa, taj gotovo zapanjujući nedostatak privrženosti i lojalnosti sredini u kojoj živimo...toliko je podivljao da ga je teško vratiti pod kontrolu. Rušenje nikako ne može biti ventil, već nedostatak preventivne i represivne mjere koja obuzdava naše nagone. Nekim ljudima potreban je strah od kažnjavanja da bi spoznali granice pristojnosti.
* Srijeda, 12. februar
Listam novine i pitam se, ko su ti ljudi koji se slikaju po kućerinama od hiljadu kvadrata u vremenu kada milioni djece umiru od gladi, od bolesti, ostavljeni bilo gdje, prepušteni sudbini. Nauka galopira munjevitom brzinom i svaki novitet kao da se podrazumjeva.
Intelektualci su se ispostavili kao najveći politički profiteri i poltroni, pa ni u njih ne treba polagati preveliku nadu. Religija se previše petlja u politiku, a politika je od nas napravila izbornu statisku. U svom ovom haosu, jedina stvar koja me fascinira je ljudska dobrota. Zato me raduje kad pročitam u novinama da je neko u opasnoj situaciji rizikovao svoj život i pomogao nekom da se spasi, da je neko ko ima puno novca shvatio da ne može istovremeno da živi u pet stanova i isto toliko gradova, da vozi uvredljivo skupa auta...i da je novac opredjelio za fond liječenja oboljelih od neke teške bolesti.
Svijet bi bio kudikamo ljepši ako bismo se malo više okrenuli jedni drugima. Jer, koliko god da traje radost prolazi i čini nam se da našu sudbinu ispisuju oni trenuci u kojima se osjećamo beznadežno, neshvaćeno. I to je razlog više da pomognemo onima koji u teškom času polažu velike nade u nas, u čijim smo očima jaki i najjači, jer imamo određenu vrstu društvene moći...ali i odgovornosti.
* Četvrtak, 13. februar
Opet je zapaljena imovina dnevnih novina „Vijesti“. Pitam se zbilja, do kad će to da traje? Prosto me sramota što još jedan u nizu takvih kriminalnih djela nije dobio očekivani epilog. Pitam se kako ja kao obični građanin ove zemlje treba da se osjećam, ako neko baca bombe na objekte, ljude, imovinu koja je pod zaštitom policije. I šta je to što u krajnjem treba da se desi da bi se s ovim varvarizom konačno prekinulo. Više nije ni bitno da li je to zbog teksta u novinama, da li je to zbog orijentacije tih novina...već je ključno pitanje, zašto je neko toliko uporan u proganjanju? Šta se želi? Zapaliti novinu? Zapaliti poslovnu zgradu? Ili ono najgore, zapaliti ljude?
Ali takvo ponašanje blisko je Srednjem vijeku i zaista je mučno i pomisliti da postoji neko ko se tako mračne formule latio za uzor svoje strategije opstanka. Društveni dijalog neće postojati ako pomislimo da svoj status obezbjeđujemo tako što netaknuti kritikom ostajemo sami u polju društvenog nadzora...Jer, to onda nije dijalog, već narcistička manifestacija propadanja u kojoj očarani svojim licem, sve više zurimo u vodu bez talasa, približavajući joj se, do potpunog potapanja glave, kada prestajemo da vidimo, da dišemo, da obožavamo svoje Nad Ja...kada sami sebe davimo tom istom slikom koja nas je držala u laži, kao besmrtno lice, nedodirljivu moć.
* Petak, 14. februar
Danas je Dan zaljubljenih. Pitam se, šta je ljubav? Davanje? Uzimanje? Jedno i drugo. Nikad se više nije govorilo o ljubavi, a nikad više toliko usamljenog svijeta.
Odjednom prestali smo da budemo tolerantni, da se dičimo, kako možemo sami, jer, ne damo nikom svoju „emancipovanu Slobodu.“ A u njoj kao u tamnici. Suzdržavamo se od spontanosti, od riječi koje nas čine srećnim jer zaziremo od sopstvene ranjivosti.
Ustvari, zatvaramo se u svoj kukavički svijet, sujete, taštine, sebičluka...tražeći u robnim markama ushićenje, zadovoljstvo, sigurnost...sve ono što nam je nekad pružao onaj koji nas je volio i onaj kojeg smo voljeli mi.
