Dostupni linkovi

Kordić: Lakše biti stranac u stranoj državi nego u vlastitoj


Sofija Kordić
Sofija Kordić

Sofija Kordić je novinarka iz Praga. Zadarska gimnazijalka završava međunarodne odnose na Fakultetu političkih nauka u Beogradu, jednu godinu provodi na novinarskoj specijalizaciji na Fakultetima za novinarstvo u nizozemskom Utrechtu i danskom Arhusu, magistrira Evropske studije u Pragu.

S novinarstvom počinje u beogradskoj "Borbi", devet godina radi u Radiju Slobodna Evropa, a nakon ukidanja hrvatske redakcije piše o Češkoj za hrvatske novine i portale. Ima dvije domovine, jedno dugočekivano dijete - sedmogodišenjeg sina, i supruga. Kad joj zafali more i udari nostalgija, otvori internet, pročita vijesti iz domovine i tješi se da je lakše biti stranac u stranoj državi nego stranac u vlastitoj.

Subota, 31. siječnja

Prije tri godine umro je Veljko Samolov. Uljepšao je kraj osamdesetih, nama studentima u beogradskoj garsonjeri, prikovanih pogleda za crnu kutiju, kad smo slutili sunovrat, ali ne i njegove razmjere. Gutali smo svaku njegovu poluironičnu najavu u Trećem dnevniku, svaka je gađala "u sridu", a opet ništa zločesto nije zračilo iz njih, za razliku od voditelja "glavnog" dnevnika iz čijih se riječi i izraza lica nazirala mržnja devedesetih.

A onda je Velja nestao s ekrana, a mi smo otišli iz grada koji više nismo mogli zvati našim. I takvi ničiji sretosmo se u Pragu. I opet nam je Velja uljepšavao život, ovaj put emigrantski. Zajedno s njim i s njegovom Brankom otkrivali smo ljepote Praga i Češke, a imalo se šta otkrivati. Ljepote Češke su nam zacjeljivale rane koje smo svakodnevno dobijali izvještavajući iz srca Evrope o sumraku ljudskosti na Balkanu.

Od mržnje se pobjeći ne može. Ima je danas i na najljepšem praškom trgu. Oko pet stotina ljudi, pored spomenika Janu Husu, protestiralo je protiv islama. "Češka Česima", "Multikulti nećemo", pritom je jedan od predvodnika akcije polu Japanac. Mržnji se može i mora suprotstaviti, a najbolje humorom i parodijom. A tu su Česi velemajstori. S druge strane spomenika Husu došli su s transparentima - "Volim svoj kebab", "Island u Češkoj nećemo", i "Skinimo ženama bunde".

Nedostaješ Veljo, nedostaješ prijatelju. Da zajedno slavimo češki humor. Nitko te nije tako dobro opisao kao tvoja prijateljica i kolegica Danka u omažu tebi - "otišao je čovjek s najmekšim očima koje sam znala". Popit ćemo večeras jedno češko pivo za tebe, u Lucerna Music baru.

Sigurno se sjećaš, u onoj secesijskoj palači, koju je izgradio djed Vaclava Havela, gdje smo nekad zajedno išli na koncerte. Ovaj put nije jazz, nešto što ti se možda ne bi svidjelo - Tricky, engleski reper, trip hoper. No, možda se varam, ti si ljepotu pronalazio u svemu.

Nedjelja, 1. veljače

Ima nešto mazohističko u tome da ti u Pragu, dvadeset godina nakon završetka rata nedjeljno jutro počne Branimirom Glavašem. I to jutro kad je naš sin posebno sretan, jer smo svi zajedno, jer tata ne putuje niti radi.

Glavaš prilikom izlaska iz mostarskog zatvora, 20.1.2015.
Glavaš prilikom izlaska iz mostarskog zatvora, 20.1.2015.

U Osijeku Glavaša dočekuju profesionalni čekači zločinaca pjesmom i veseljem. Slave nakaradnu smrt nevinih. I uvijek me takve vijesti izmjeste, vrate u devedesete, i onda se tješim što sam otišla jer je lakše biti stranac u stranoj državi, nego stranac u vlastitoj.

Svojedobno mi je pokojni Jirži Dienstbier, češki disident i prvi ministar vanjskih poslova postkomunističke Čehoslovačke, pričao kako se 1994. na nekoj konvenciji susreo s hrvatskim liberalima. I upitaše ga oni kako to da su se Češka i Slovačka tako mirno rastale. Ovako im je odgovorio:

"Mi Česi smo čuli kad je rat da se puca, a kad se puca da netko može biti ranjen."

Ostali su hrvatski liberali, a i ja, osupnuti odgovorom mudrog i vickastog Čeha. Nije ni pomenuo mrtve. U Češkoj je život vrijedan, a nasilna smrt mora imati smisla. Žrtva Jana Palacha kod Čeha ima posebno mjesto, ritualni, katarzični značaj. Izaziva u njima i ponos i žal i sram. Češke žrtve imaju ime i prezime.

Besmislene smrti u ratovima na zapadnom Balkanu su izvjesne, nešto što se iščekuje u svakoj generaciji, nešto što se preležati mora, poput dječijih bolesti. Od tolikih smrti pomutiše se pojmovi: zločin je junaštvo, a ljudskost je izdaja.

Ne želim s mislima o zločincu provesti nedjeljni sunčani dan. Idemo s našim veselim djakom prvakom na izložbu. U predivno zdanje Rudolfinum, neorenesansni biser, sjedište galerije i Češke filharmonije. Izložba se zove "Model". Jedanaest evropskih umjetnika propituje fenomen "model" kroz skulpture, video projekcije i fotografije. Poseban gušt je na izložbu ići s malom djecom, nepogrešivo detektiraju ljepotu.

Ponedjeljak, 2. veljače

Čitam vijesti na portalima, malo na hrvatskim, malo na češkim. Tako je kad imaš dvije domovine. Raspolutiš se. Iz one prve smo otišli jer nismo pristali da nam se eritrociti i lekukociti nacionalno opredjeljuju. I onda dođeš u hrvatsko veleposlanstvo u Pragu glasati na predsjedničkim izborima i s vrata te pitaju za nacionalnost. I osjećaš se ogoljen, nekako kriv. I ne buniš se i ne pitaš čemu to kad nisu u pitanju parlamentarni izbori, kad nema manjinskih lista, nego odgovaraš kao đak prvak.

Ostadoše zbunjeni ispitivači s druge strane stola kad smo suprug, svekrva, koja nam je došla u goste s potvrdom da može glasati u Pragu, i ja odrecitirali: "Hrvat, Slovenka, Srpkinja". I bi i njima nekako nelagodno, pa jedan upita: "A, imate li u obitelji i neko Makedonče?". "Imamo kuma", odgovori svekrva. Sljedeći u redu za glasanje, tj. nacionalno izjašnjavanje, odgovori: "Albanac".

Sve to, pomalo zbunjen, sluša naš sin, držeći u rukama tri plišane igračke. U trenutku požalih što se nismo izjasnili kao Pokemoni.

Na popisu stanovništa Česi masovno ne ispunjavaju rubrike narodnost i vjera. Ne vole kad im institucije zadiru u intimu. Ni svjetovne ni vjerske. Češki biskupi i kardinali ne zaviruju ni u politiku, ni u spavaće sobe, ni u đačke udžbenike, a i kad pokušaju brzo ustuknu i shvate gdje im je mjesto.

Nastavljam čitati vijesti. Morbidno pretili ljudi moraju na pregled u zoološki vrt. Standardne poliklinike ih ne mogu pregledati na CT-u ili uređajima magnetne rezonance. Stvar je oziljna, pretilost trećeg stupnja ima preko 200.000 Čeha, od toga je 80.000 ekstremno pretilih. U planu je izgradnja tri XXL centra koji će biti opremljeni s posebnim uređajima za morbidno pretile.

Utorak, 3. veljače

Pišem članak za hrvatski portal Forum.tm. Kad sam prije četiri i pol godine razgovarala s Jarmilom Balažavom, bila je urednica romskog radija i romska aktivistica. Sada je glasnogovornica ministra za ljudska prava Jiržija Dienstbira, sina istoimenog češkog disidenta i političara. I nekako, vidim nešto simbolično u njenom položaju, kao da njen uspjeh znači da je i svim Romima bolje nego prije četiri i pol godine, ali nije, gore je.

Češka je bila jedina zemlja bivšeg sovjetskog bloka koja nije imala geta, a u posljednjih 20 godina je dozvolila nastanak više od 400 socijalno izoliranih područja.

Romi, ilustrativna fotografija
Romi, ilustrativna fotografija

Romi su van tržišta rada, već generacija navikli na život od socijalnih naknada, što ostavlja vidljive tragove na moralu stanovništva. U getu vlada droga, prostitucija, lihvarstvo. A van geta ogromne predrasude i nesnošljivost Čeha prema Romima.

Nade ima, dok god postoje političari poput ministra Dienstbira koji žele nešto promijeniti i Roma poput Jarmile.

"Dešava mi se da u metrou ne žele sjediti do mene, da čvrsto drže svoju torbu kad me vide ili da me u trgovinama s vrata traže da im otvorim svoju torbu. Da li zbog toga moram rezignirati i plašiti se svih Čeha? Sigurno da ne. Ja imam prijatelje na tzv obje strane i imala sam sreću da su mi roditelji, premda samo s osnovnom školom i sa četvoro djece, obrazovanje smatrali presudnim", rekao bi Jirži Dienstbier.

Kad god sam u društvu s ovakvim ženama i ja se osjećam jačom.

Srijeda 4. veljače

Jutro mi počinje u predivnoj kavani - Grand Cafe Orient, napravljenoj u kubističkom stilu, u najstarijoj češkoj kubističkoj zgradi. Kolegica Adela veselo primijećuje da sam prva novinarka koju je srela s Balkana, a i šire, a da ne pije kavu niti puši.

"Skoro da ti ne ulijevam povjerenje", kažem joj. Sprema se u Zagreb na inauguraciju Kolinde Grabar Kitarović. Prije pet godina pravila je intervju s Ivom Josipovićem. Pita me kako je moguće da je takav čovjek, obrazovan, pametan, uljudan, tolerantan, izgubio izbore. "Vrlo jednostavno", odgovorim, "izgubio je dodir sa realnošću".

Sa protesnog skupa u Pragu, crveni karton predsjedniku Milošu Zemanu, 2014.
Sa protesnog skupa u Pragu, crveni karton predsjedniku Milošu Zemanu, 2014.

"Predsjedniče odlazite", naziv je peticije koju je potpisalo preko 10.000 Čeha što je dovoljan broj da o slučaju raspravlja Senat, gornji dom parlamenta. Potpisnici smatraju da predsjednik Miloš Zeman ne radi u interesu države, da svojim istupima sramoti Češku i da je loš uzor građanima.

Posljednji izljev gnjeva izazvao je izjavom da se protivi ukjučivanju hendikepirane djece u redovan sustav obrazovanja. Po njemu su djeca najsretnija kad su među sličnima sebi.

Prilikom danšnjeg posjeta gradiću Krasna Lipa dočekali su ga hendikepirani ispred pivnice gdje je trebao ručati. I opet taj predivni iscjeljujući češki humor. Građani s mentalnim poremećajima su udarali u bubnjeve i nosili transparent "Jeste li sigurni da nećete postati jedan od nas".

Četvrtak, 5. veljače

Pod dojmom sam sinoćnje predstave "Divlje meso" Gorana Stefanovskog, koju je adaptiralo češko Kazalište komedije. Bila sam u društvu dvije mlade Čehinje. Pitala sam se kako ovakve predstave djeluju na ljude koji nemaju iskustvo rata i balkanskog čemera. Kad smo izašle Katerina dugo nije progovorila, ja sam suzila, a Radka je jaukala: "Kako je ovo teško, kako je ovo mučno".

U garderobi smo srele kazališnog kritičara uglednih čeških novina. On nas je, onako satrane, zasuo bujicom negodovanja: loša inscenacija, patetična gluma. Tražio je potvrdu od nas. Nije je dobio. Mi smo otišle na pivo.

Pozorište Laterna Magika, Prag
Pozorište Laterna Magika, Prag

Česi vole kazalište. U cijeloj zemlji ih je gotovo 250, samo u Pragu skoro devedeset. Česi vole i glazbu. Prijateljica mi javlja da nam je nabavila karte za nedjeljni koncert Češke filharmonije za djecu pod nazivom "Pingvini". Uz pomoć poznatog glumca, a u režiji poznate redateljice filharmonija je napravila tzv. glazbeni laboratorij za djecu od šest do 12 godina. U pauzama sviranja moći će pitati sve što im padne na pamet, pa i to zašto glazbenici izgledaju kao pingivni.

U trenutku me obuzme i stid i bijes i sreća. Stid i bijes jer mnogi roditelji u mojoj prvoj domovini i svim mojim bivšim domovinama, strepe od vikenda s djecom jer im se život pretvorio u minus na računu, a sreća jer živim u zemlji koja mi je omogućila da mi se dijete ne pita šta je to sreća.

Petak, 6. veljače

Stigla mi je e-mail pozivnica za proslavu 25.godišnjice od osnutka "Europe in the World" programa za novinare. U nizozemskom Utrechtu, u listopadu ove godine. Predavanja, radionice,izložbe fotografija, a sve pod nazivom "Changing Perspectives in Reporting Europe". Veselim se kao malo dijete, ponajviše što ću ponovo vidjeti kolege iz svih kutova Evrope, čije me prijateljstvo spašavalo od ratnog ludila u mojoj domovini i koje mi I danas grije.

Dok građani potpisuju peticiju u kojoj se traži odlazak predsjednika Zemana - u kojoj mu se, među ostalim, zamjera da ne slijedi masarikovsku tradiciju, a na koju se često poziva - internetom kruži snimka prvog predsjednika Čehoslovačke Tomaša Garriguea Masaryka iz 1929. godine kako na engleskom govori o budućnosti televizijskog emitiranja.

"Iz svoje dnevne sobe možete gledati šta rade životinje u afričkoj džungli. Štoviše moći ćete gledati i slušati džunglu našeg ljudskog društva. Svaki čovjek će, stoga, biti primoran da bude iskren", entuzijastično je zborio filozof, pedagog i državnik.

Dobro je da ne može vidjeti kako su se njegovi nasljednici izvještili pred kamerama. Gledatelj iz svoje dnevne sobe više ne zna da li je bolje da je to što političari govore istina ili nije.

XS
SM
MD
LG