„Djetinjstvo u ratu“: Da se ne izgube sjećanja

„Djetinjstvo u ratu“ interaktivni je projekt kojim se nastoji predstaviti i istražiti kolektivno iskustvo djece Sarajeva tokom rata. Putem web-stranice najprije je upućen poziv ljudima koji su bili djeca tokom opsade da se uključe i pošalju svoja kratka sjećanja. Od ratnih sjećanja sarajevske djece trebala bi biti objavljena knjiga, za koju još uvijek nema novca.

Svoja sjećanja i iskustva, koja će uskoro biti ukoričena, poslalo je oko 1.500 mladih koji su djetinjstvo proveli u opkoljenom Sarajevu. Njihova sjećanja o djetinjstvu u ratu na taj način zauvijek će biti sačuvana. Oni nisu imali video igrice, niti internet. Imali su jedni druge. Ovo je samo dio iz knjige sjećanja, koji je izdvojen za video promociju projekta:

„Zvuk UNHCR-a, folija na prozorima kad puše vjetar. Nema vode, ima kišnice. To se nikad ne zaboravlja.“

„Pogledom ispraćena granata koja razara zgradu u kojoj radi moj otac.“

„Skupljanje gelera umjesto sličica, noću molitve Bogu da moja porodica preživi sutra. To je moje djetinjstvo.“

„Kad mislimo da nam je drug sin nekog lovatora jer svakoga dana ima novu žvaku. Žvake u ratu - otkud mu?“

„Djetinjstvo u ratu je kad te mama kupa nasred dnevnog boravka iz džezve vodom sa šporeta.“

„Ironično je da smo i pored svih dešavanja oko nas najviše voljeli igru rata koju smo nazivali ta-ta.“     



Međutim, na početku ideja je bila sasvim drugačija, kaže autor projekta “Djetinjstvo u ratu” Jasminko Halilović.

„Želio sam napraviti knjigu koju će posvetiti Mireli Pločić, mojoj prvoj simpatiji i drugarici iz djetinjstva koja je poginula u toku opsade. Na kraju sam se odlučio da knjigu ne konstruiram samo na osnovu svojih zapisa iz vremena opsade Sarajeva, već da je otvorim za sve ljude koji su dio djetinjstva proveli u Sarajevu od 1992. do 1995. godine“, navodi on.

Žalica: Djeca su fenomenalna

Knjiga sadrži mnoštvo svjedočenja o opsadi Sarajeva. Pisma, fotografije i sjećanja na odrastanje pod kišom granata.

„Tu zaista ima vrlo upečatljivih svjedočenja koje kod nekoga mogu izazvati nostalgiju, pa je često i to da neko govori da mu je to najbolji period u životu, bez obzira na sva ograničenja u slobodi kretanja i ostalome, neko vrijeme bliskosti među ljudima koju smo možda bolje cijenili tad nego što cijenimo sad“, kazao je Halilović.  

Knjiga iz tri dijela spremna je za štampanje. Prevodi se na desetak svjetskih jezika, a autori imaju u planu raditi i pozorišni performans, te snimati igrani film. Međutim, kako kaže Jasminko, za štampanje knjige nedostaje novac.

„Što se tiče bosanskog izdanja knjige, mi smo još uvijek u iščekivanju neke podrške koja će omogućiti realizaciju projekta u onim kapacitetima koji su nama važni, a to je da omogućimo da svi učesnici u projektu dođu do svog primjerka knjige pod nekim pristupačnim uslovima“, ističe Halilović.

Dio svakodnevnice najmlađih stanovnika Sarajeva tokom opsade kamerom je među prvima zabilježila sarajevska grupa autora. Film „Djeca kao i svaka druga“ govori o najmlađima čija dob podrazumijeva razigranost, bezbrižnost i znatiželju, a iskustvo koje su stekli tokom granatiranja nameće oprez i instinkt za preživljavanje. Autor filma, režiser Pjer Žalica kaže kako su i tada, za vrijeme opsade Sarajeva, djeca bila odlični sagovornici, opterećena jedino izborom igre.

„Djeca su fenomenalna. Ona su divna. Ona se vjerovatno zbog te neke potpune nevinosti i otvorenosti ponašaju kao da je sve ok, ne primjećuju ustvari koliko je njihov život nakaradan, koliko su već oni brutalno oštećeni, koliko im je ustvari grozno. I u tom okruženju, u takvom svijetu, ona su vesela, oplemenjuju vas. Ona su bila divni saradnici, nekako nisu shvatali težinu teme koju radimo“, priča Žalica. 



Film je nastao na inicijativu francuske TV kuće Art. Cilj je bio ispitati psihotraumatski uticaj rata na djecu. Dvadeset godina nakon primjetna je činjenica da je rat obilježio živote nekoliko generacija mladih. Žalica smatra kako su djeca koja su odrastala tokom rata pokazala odgovornost prema sebi i društvu, bez obzira na breme koje im je kao djeci nametnuto.

„Bez obzira koliko im je bilo grozno u ratu, ta su djeca, danas odrasli ljudi, pokazala veliku snagu, čvrstinu. Ipak su odrasli u osobe na koje se možemo osloniti. Mislim da su oni prema sebi ispali mnogo odgovorniji nego što je društvo bilo prema njima. Jer iako smo znali kroz šta ta djeca prolaze, mi se prema njima i danas ponašamo sa takvim nemarom da, nažalost, veliki broj te djece su delikventi, neki su pogubljeni, ne znaju gdje će. Više su oni brinuli o sebi i u ratu a i poslije rata nego što je društvo i u ratu a i poslije rata brinulo o njima“, kaže Žalica.