Dječja prijateljstva povezuju BiH sa Tajvanom i Južnom Korejom
Najveći sponzori djece u Bosni i Hercegovini su Tajvan i Južna Koreja. Samo u proteklih osam godina kroz program World Vision, oko 16.000 djece ima prijatelje u ove dvije zemlje. Osnovni cilj je pokušati promijeniti nešto u životu djeteta, njegovih roditelja i sponzora, kroz sektor obrazovanja, poljoprivrede, ekonomskog razvoja i civilnog društva.
Petnaestogodišnji Ramiz Smajlović, iz sela Rajinci Gornji, nadomak Majevice, već četiri godine se dopisuje sa studenticom iz Tajvana Su Yi-an. Radi se o programu organizacije World Vision, u okviru kojeg dječaci i djevojčice iz Bosne i Hercegovine imaju svoje sponzore iz Tajvana i Južne Koreje. Ramizova sponzorica, Su Yi-an ga je posjetila dva puta:
„Samo je bila jedan dan, pa je otišla ponovo u Tajvan i poslije opet došla nakon pet mjeseci. Pitala kako mi živimo. Dobio sam prijateljstvo - i volio bih da posjetim Tajvan.“
Bosanshoercegovačka djeca, ali i njihovi prijatelji iz Tajvana i Južne Koreje malo toga znaju jedni o drugima. To potvrđuje i pismo koje je, nakon što je posjetila Ramiza, napisala njegova sponzorica Su Yi-an, koja trenutno studira u Beču. U pismu ona, između ostalog, kaže da je prije dolaska u BiH jedina informacija koju je imala o ovoj zemlji četverogodišnji rat, tokom kojeg je mnogo toga devastirano. Prenosimo dio iz njenog pisma:
„Tog 21. septembra krenula sam iz Sarajeva prema Majevici. Temperatura je bila dva stepena i, iako sam živjela u jednom od najhladnijih područja Tajvana, ovako nisku temperaturu nismo imali. Ramiz me je dočekao na parkiralištu. Imao je deset godina, ali mi je izgledao zreliji. Proveli smo zajedno četiri sata i bila sam tužna što moram nazad za Sarajevo. Već tada sam odlučila u Bosnu ponovo doći. Ovaj susret je promijenio moj način shvatanja. Mještani su bili gostoljubivi prema meni iako nismo razgovarali istim jezikom. Želim zahvaliti Ramizu i njegovoj porodici, prijateljima, nastavnicima i World Vision, svima onima koji podržavaju ovaj projekat. Nosim nezaboravno iskustvo iz Bosne i Hercegovine i vjerujem da ću ponovo obići tu zemlju.“
Samo u Ramizovoj bivšoj osnovnoj školi više od 200 djece je uključeno u program World Vision. Najveći broj njih sa sponzorima komunicira putem pisama, a prema riječima Melise Ćurtović, pedagogice, u okviru ovog programa su realizovani brojni projekti:
„Oni koji podržavaju reformu obrazovanjem, projekti koji su dali veliku podršku angžamanu vijeća učenika koji se tiču nenasilja. U našoj školi je zamjenjena stolarija u učionici, rekonstruisane su svlačionice u školi. U okviru podrške poboljšanju obrazovnog procesa nabavljeni su računari za kabinet informatike, opremeljene učinice školskim tablama. Što se tiče poboljšanja zdravstvenih uslova, urađeni su bakteriološka analiza vode i sistematski pregledi djece. U okviru sponzor šipa su formirane i solidarne grupe koje pomažu porodicama koje su u stanju socijalne potrebe.“
No, kako kaže Ćurtović, pored ovih projekata važnije je nešto drugo:
„To je dobra prilika da se djeca upoznaju sa jednom novom kulturom. Ono što bude sadržaj pisama je izuzetno lijepo – i lijepa prilika da i naša djeca, jer je nažalost zapostavljen taj način komuniciranja, pismom razviju neke svoje vještine.“
U okviru projekta World Vision, tokom osam godina u Bosni i Hercegovini oko 16.000 djece ima prijatelja iz Tajvana i Južne Koreje. Osnovni cilj je da se pokuša promijeniti nešto u životu djeteta, njihovih roditelja i sponzora. Kako navodi Anita Tomić, voditeljica programa sponzorisanja djece u ovoj organizaciji, radi se kroz sektore obrazovanja, poljoprivrede, ekonomskog razvoja i civilnog društva:
„Naše geslo je da kad se okrenemo za 10, 12 godina, zavisno kada zatvorimo program, ostavimo tamo nešto iza sebe, pa bilo da smo napravili promjenu u životu djeteta na bilo kojem nivou - od vještina, obrazovanja, do društvenog života. Tu se i porodice povežu. Imamo primjere gdje jedan cijeli razred u osnovnoj školi sponzorira samo jedno dijete ovdje, u BiH. Znači to su mali, skromni iznosi sredstava u poređenju sa našim ekonomskim kapacitetima, ali njima je to mnogo i oni zaista iz neke duhovne potrebe žele da to urade."
