Petak, 19. septembar/rujan 2014, 19:52 CET

Programi / Radio 27 - Jutarnji program za BiH

Nikšić: Bosanskom kulturom vlada politika nehata

Damir Nikšić
Damir Nikšić
Umiruća godina donijela je svekoliku krizu, političku, ekonomsku, socijalnu, moralnu i kakvu sve ne. Čini se, međutim, kako je najdramatičnije bilo u oblasti kulture koja se oduvijek smatra najranjivijom djelatnosti i od koje je najlakše zagrabiti. Dugo ćemo pamtiti neke poteze što vlasti, što bezvlašća unutar samih institucija kulture koje su zalupile vrata, pa čak i našoj nadi da će stvari krenuti na bolje. Sve to prošlo je uz posve blagu reakciju naših umjetnika, akademske zajednice i intelektualne javnosti. Jamačno jedan od ljudi koji se nije libio ni protesta ni žustih reakcija ni smislenih akcija bio je sarajevski konceptualni umjetnik Damir Nikšić.

RSE: 2012 je donijela tarabe na vratima Zemaljskog muzeja, lance i katance na Čarlamu, isključivanje struje u vrijeme dok je trajala najveća izložba u posljednjih desetak godina, kolekcija Ars Aevi umalo protjerana na ulicu, protjeran bivši evropski prvak iz Skenderije. Sve pomalo liči na propast.

Nikšić: Nije da liči na propast nego i jeste propast. Ja ne znam koje sve znakove moramo da uočimo da bi proglasili propast. Ja sam pokušavao da natjeram ljude, ne samo da shvate da je država u suštini u krizi nego da je bankrotirala već sam tražio od odgovornih ljudi u državi da proglase bankrot, da objave da je kriza uveliko ne počela nego da je uzela maha. Kod nas postoji ta jedna politika koju mogu nazvati Politikom nehata. Dakle, ako ne pričamo o tome niko to neće primjetiti. Vlada i država su sigurno odgovorne za to i treba je držati odgovornom, međutim odgovorne su i nevladine organizacije koje se sve manje bave promjenom stvarnosti i tjeranju vlade i ovakvih dešavanja i trendova uza zid.

RSE: Ti si prošle godine okupirao zatvorenu Galeriju i tamo napravio studio i skoro 3 mjeseca branio i galeriju i čast jednog načina mišljenja.

Nikšić: Tačno 83 dana. Ja sam pokušao da obratim pažnju na funkcionisanje države, odnosno ne samo na funkcionisanje države kao nekog stranog tijela u društvu ili nekog vladara nego obratiti pažnju na to šta država treba da radi i kako treba da se ponaša. Htio sam da uspostavim odnos individua – država, ne kolektiviteti – država. U ovom slučaju umjetnik – država. Non stop sam ponavljao tu složenicu „javna stvar“, dakle res publika i šta znači javna stvar, javni sektor i šta znače javne institucije kao što su Umjetnička galerija, Zemaljski muzej i ostalo. Ne samo u simboličkom smislu kao institucije kulture, civilizacije nego i u političkom i funkcionalnom smislu da mi moramo da tražimo od države da funkcioniše pošto te institucije jesu državne i one za mene predstavljaju samu državu.

RSE: Osobno držim, a nisam u tome osamljen, kako među vama umjetnicima, istinskim pravim stvaraocima, ima dosta abstinenata kada je prava akcija u pitanju. Šta je u pitanju? Strah, letargija, ljenost, možda zadovoljstvo zbog nekih skrivenih benefita, očekivanih dobitaka?

Nikšić: Ne znam. Postoje ti neki komentari i mišljenje javnosti da bilo ko ko se umiješa i ko bi želio da bude umiješan direktno u djelovanje javnog sektora i države da ima neke svoje interese i da hoće da se uhljebi. I za mene se pričalo da sam zaradio ne znam koliko novaca u Umjetničkog galeriji, samo ne znam kako i od čega. Ja sam zbog toga sebe prozvao mini-starom kulture kao ministrom kulture BiH kao ministarstva koje ne postoji, da bih ilustrovao to neko mišljenje da ko god krene u neku društvenu akciju i neku angažovanost da očekuje neku poziciju kasnije.

RSE: Kod nas je postao običaj da horski galamimo na NN krivca koga obično nazivamo državom mada ne znamo ni šta to znači, ali ti si među rijetkim upirao prostom na ljude koji rukovode ili rade u našim institiucijama kulture i koji su djelimice također krivci.

Nikšić: Ja sam uglavnom upirao prstom na poziciju. Ako se radi o direktoru, mene u tom momentu stvarno nije interesovalo ko je direktor i koje ime i lice stoji iza direktorske pozicije. Ja sam upirao prstom na to da ko je god na toj funkciji direktora ne obavlja svoj posao, barem ne onako kako se predstavlja da obavlja. Ja apsolutno mogu da razumijem taj konflikt jednog direktora jedne javne institucije kulture koja ne dobija novac od same države i ja mogu da razumijem njegov problem sa državom i odsustvo te komunikacije, međutim ako se već obraća javnosti i javnoj intelegenciji tj umjetnicima, omladini i svima ostalima onda mora da obavlja posao i na tom planu. Kada se mi javimo doborovoljno da pomognemo moramo biti sinhronizovani i organizovani. A to podrazumijeva obavljenje određenih poslova kao javljanje na telefon, javljanje na e-mail. Interesantno je da je 1997 ili 1998 godine bila izložba koju je napravio SCCA na skelama Umjetničke galerije i da sam ja tada još uzeo radni stol direktorice i iznio ga napolje i stavio telefon i stavio zvučni signal kako telefon zvoni i nazvao taj rad „Poziv“ radi toga što se ti ljudi nisu javljali na pozive umjetnika. I tada je to bio problem. Ljudi nisu obavljali svoje poslove. Često se ti ljudi ponašaju da su političari i ministri bitni a da smo mi kao neki kusur usput a ustvari mi proizvodimo umjetnost i nama trebaju da obrate i onda smo daleko jači i te institucije onda imaju smisla da postoje.

RSE: Ima nešto posve zanimljivo u tvojim javnim nastupima i performansima. Za nečiji ukus upotrebljavaš prežestoke riječi kao: okupacija, otpor, oteti. Premda baš ne pripadaju registru umjetnika meni se čine posve razumljivim.

Nikšić: Okupacija je, naročito sa ovim posljednjim pokretima Okupirajmo Wall Street i Okupirajmo svijet, sasvim normalna riječ i prije je postojala. U Italiji se sjećam da skvoteri, inače umjetnici i studenti, često okupiraju napuštene zgrade i onda u njima naprave studije, ateljee i u njima žive. U BiH je to stvarno pomalo i opasno napraviti jer upravo što se ta sama riječ i pojava smatra previše demoniziranom i previše se stvara opasnom tako da ne znam šta bi se desilo da omladina okupira neku napruštenu zgradu ili neku zgradu koja nije dovršena a prostora za omladinu da vježba nema jer su deložirani i iz Doma mladih. To je lokalni problem. Napominjem da sam ja okupirao Umjetničku galeriju par sedmica prije nego je počeo ovaj pokret Okupacija svijeta, ali to su normalne stvari i aktivizam na zapadu. Ne znam kako je na istoku tako da je to do mentaliteta.

RSE: Do koje su mjere tvoje akcije i podrška nekolicine sličnomišljenika uticale na formiranje mišljenja naše javnosti u vezi sa širomom drutvenom akcijom? Hoće li ljudi konačno tražiti da im se vrati ono što je njihovo - javni prostori, objekti pravljenji samodoprinosom itd.?

Nikšić: Pokušavam da se taj angažman uobliči da to nije samo neko pusto i isprazno protestovanje već da mi stvarno imamo neke zahtjeve. Mi moramo imati neke zahtjeve. Ovdje se protestvuje tako što se izađe negdje i hoće neke apstraktne pravde ali ne znaju kako i nemaju direktan i praktičan zahtjev. Ja sam predložio odmah kad smo protestvovali u Čarlami da se formira Upravni odbor od zaslužnih i profesionalnih građana koji će voditi KSC Skenderiju i kojim će direktor  biti odgovoran.

U tom momentu ja taj koncept zovem "Građanska kajla" i mi moramo da zabijemo jednu građansku kajlu u sve te institucije kako se stranke ne bi dogovarale da prodaju to javno građansko dobro i kako bi direktor bio odgovoran upravnom odboru građana a ne centrali svoje partije. Pokušavam da ubacim sjeme građanskog sistema, civilnog društva, civilnog sektora u javne institucije koje su potpale pod državni sektor koji su raskupusale i podijelile partije između sebe tako da je jako bitno u tom smislu depolitizirati te institucije i zbaciti stranke i partije kao glavnovodeće strukture u javnom sektoru a ubaciti civilni sektor gdje bi mi razdvojili njihove interese, recimo da se u ovom slučaju SDP i SDA dogovore kako će od Skenderije napraviti spa centar ili tako nešto.

RSE: Meni će dugo u sjećanju ostati tvoja nedavna izjava da ne želiš mijenjati vlast nego naš odnos prama vlasti.

Nikšić: Svako ko sebe smatra građaninom mora da prihvati da kategorija građanina ne postoji bez kategorije države. Ono što ja želim je da država nije partikularna. Ne radi se ovdje o bh. državi jer ako smo u nekom smislu kosmopolitski građani svijeta mi ćemo praviti jednu svjetsku državu ovdje i to je taj odnos. Ne želim da više čujem „to je tako kod nas“, mi moramo napraviti državu ovdje. A kada se pravi država to je onda jedna velika građanska odgovornost i treba napraviti državu na koju smo ponosni i gdje će ljudi zbog divnih zakona dolaziti ovdje i ulagati kapital. Trenutno imamo državu koje možemo samo da se stidimo jer ova država ima segregacijski zakon, rasistički zakon u kojem ne dozvoljava nekim ljudima da se uopšte kandiduju za predsjednika.

Budo Vukobrat

vukobratb+rferl.org

Novinarstvom se počeo baviti 1973. godine kao reporter u Televiziji Sarajevo. Godine 1994. postao dopisnik Radija Slobodna Evropa iz Skopja, odakle je 1999. premješten u Biro u Sarajevu. Više od trinaest godina u programima RSE svakodnevno angažovan na novinarskim i uredničkim poslovima radio emisija i Magazina TV Liberty.

Ovaj forum je zaključen
Sortiranje komentara
Komentari
     
Ime: Anonimni posjetilac
04.01.2013 23:31
Sve je to lijepo, ali dok predstavnici EU idu na noge onima koji nemaju nikakve gradjanske odgovornosti pred drzavom BiH i koji ne daju da se promijene rasisticki zakoni, sve je to dzaba.

Ime: Markan Grad: Rotterdam
02.01.2013 23:14
A,Hercegovackom?