Dostupni linkovi

Bijenale savremene umjetnosti iz Konjica u posjeti Banjaluci


Bunker u Konjicu
Bunker u Konjicu

Protekle sedmice u Banjaluci je predstavljen projekat Bijenale savremene umjetnosti, koji se održava, bolje reći dešava, u prostorima nekadašnjeg potencijalnog Komandnog centra bivše jugoslovenske vojske, smještenog u velikom sistemu, donedavno tajnih tunela, u hercegovačkom gradu Konjicu. Gost RSE je direktor i osnivač Bijenala, Edo Hozić.

RSE: Nekoliko mjeseci poslije trećeg Bijenala projekat ste prezentirali u Banjaluci. Koji je pravi cilj ovih promocija?


Hozić: Prethodno smo projekt prezentirali u Vijeću Evrope u Strazburu. Ovo je osma prezentacija poslije drugog otvaranja. Bila je prezentacija na Venecijanskom bijenalu, onda smo bili u Firenci, u Istambulu, u Berlinu. Potom je prezentacija održana u Tirani, na Akademiji likovnih umjetnosti u Trebinju, pa u Beču u MUMOK muzeju, u Zagrebu u Muzeju suvremene umjetnosti. Sada je održana u Banjaluci. Sebe smo obavezali da našu javnost u BiH što je moguće više upoznamo sa onim što se dešava u Konjicu.

RSE: Održana su tri bijenala koje ste nazvali faze. Zašto faze?

Hozić: Faze možda nije dobar termin. Više su to ciklusi. Bijenale podrazumijeva dvogodišnje cikluse u kojima se održavaju velike izložbe, na kojima se registrira određeni momenat u razvoju ili napretku, ili drugim promišljanjima u oblasti savremene umjetnosti. Mi imamo dvogodišnje cikluse koji su totalno odvojeni od onog što se podrazumijeva kao bijenale. Ti radovi koje mi postavimo, ostaju trajno postavljeni u atomskoj ratnoj komandi. Mi smo na putu, ako ga već pomalo i ne završavamo, da taj prostor postane hibridno vojno – umjetnički muzej. Tamo je trenutno 125 umjetničkih radova. To sada izgleda kao jedan sasvim drugi prostor.

RSE: Prema hronologiji je naredno bijenale 2017. godine. Kad su ovakve manifestacije u pitanju, obično, čim se spuste zavjese na aktuelnu, počinju pripreme za narednu. Šta vam je u tom smislu činiti ubuduće?

Hozić: Iduća faza je 2017. godine. To će biti četvrti ciklus ovog formata. Zemlje partneri su Njemačka i Poljska. Ovog mjeseca idemo sa njemačkim i poljskim ambasadorima da ih pobliže upoznamo sa prostorom i sa dosadašnjim radom. Iza toga slijedi sastanak sa ministrima, prezentacija projekta i promocija knjige u Varšavi i Berlinu. Selektore iz Njemačke i Poljske već znamo. Predstoji njihov dolazak pred ljeto. Ostavljamo im vrijeme preko ljeta da naprave svoju listu umjetnika. Od septembra već umjetnici u grupama dolaze u prvu posjetu da bi se upoznali sa prostorom. U janura 2017. godine počinje produkcija i postavljanje novih radova, a 28. aprila 2017. godine otvorićemo četvrti ciklus.

RSE: A peti je veliko finale.

Hozić: Peti je Amerika i Rusija. Znamo da tu nema podrške od tih država, ali to je jedan poseban format sa samo po jednim umjetnikom iz Amerike i Rusije. Mislim da će to biti velika imena i da će biti lako naći sponzore.

RSE: To što vi radite u konjičkom bunkeru, zaista je veliki promotor regionalne kulture. Koji autori su tamo prisutni?

Hozić: Iz Hrvatske Edo Murtić, Dalibor Martinis, Mladen Stilinović, Renata Poljak. Iz Srbije je tu Raša Todosijević, neprikosnoveno jedno od najznačajnijih imena evropske savremene umjetnosti. Iz Bosne i Hercegovine Braco Dimitrijević, Edin Numankadić, Danica Dakić. Imamo mladu Selmu Selman koja je fantastična umjetnica. Tu su i Mladen Miljanović i Igor Bošnjak. Od velikih svjetskih imena tu je Piri i Balka. Izdvajati nekoga, nije zgodno.

Mogu da se pozovem na istupanje Ješe Denegrija koji je rekao da je prije svega taj objekat, sam po sebi, artefakt, a umjetnik koji djeluje u njemu, stvara artefakt. Samo to je izazov za svakog umjetnika. Isto tako je rekao da je velika sramota za cijelo društvo da se ovakav projekat i ovakva šansa, koju je projekt donio, ne pogura i da se ne stane iza projekta. On je ovo, što se dešava u Konjicu, uporedio sa krajem ciklusa savremene umjetnosti cijelog XX stoljeća. Franceschi Branko, istoričar umjetnosti iz Hrvatske, je rekao da je, nakon iskustva u Konjicu, promijenio svoju viziju šta muzej treba da bude i kakve su to kustoske prakse uopšte dešavaju kad se postavlja izložba, kroz koje procese i kakva razmišljanja kustos prolazi.

Mišljenja istaknutih istoričara umjetnosti su kud i kamo važnija i snažnija nego moje razmišljanje o tome jer ja sam menadžer. Nisam čovjek koji može cijeniti važnost i veličinu nekog umjetničkog rada. Chris Dercon, direktora Tate Moderne, je isto tako oduševljen izašao iz tog prostora i rekao: „Ne mogu da vjerujem gdje sam bio“. Spoj tog atomskog skloništa, koji je sam po sebi grandiozan, u svakom pogledu, i onoga što su umjetnici unijeli u taj prostor, je nešto neponovljivo. Nigdje toga nema.

RSE: U svakom slučaju radi se o projektu od neprocjenjive vrijednosti. Kako se osjeća čovjek koji je imao toliko neprijatnosti na početku rada u vezi sa idejom? Zbog različitih pogleda na budućnost projekta, došlo je do velikog razdora, čak i u okviru matičnog udruženja.

Hozić: Od početka sam taj prostor zamišljao kao muzej. U početku je postojala realna mogućnost da će nakon prvog ciklusa, Ministarstvo odbrane i generali, tražiti da se umjetnički radovi iznesu napolje i da se atomsko sklonište vrati u prethodno stanje. Drugi krak udruženja je želio bijenale, a to takvo da se izložba postavi tri mjeseca i da nakon toga nemamo ništa. Tako ne bismo zaštitili atomsku ratnu komandu.

Najvažnija je stvar da smo nakon prvog bijenala gurali, kroz Komisiju za nacionalne spomenike, taj prostor, da ga stavi na listu nacionalnih spomenika, ali da u toj odluci, da se proglasi nacionalnim spomenikom, stoji da se u njemu održava važan međunarodni kulturni projekt - Bijenale savremene umjetnosti. Kad smo to uradili, bila je to naša pobjeda. Kad smo radili drugo bijenala, već sam znao da radimo muzej.

Tu je taj mali nesporazum. Našao sam se pod paljbom kritika, koje apsolutno nisu imale nikakve veze sa projektom. Više su bile lične prirode. Mislim da je tu prevladala sljepoća, odnosno da se vidjela mogućnost da se uzmu nekakvi novci. Danas to vidim tako.

RSE: Ali potpuno je svejedno da li je bio u pitanju sukob estetskih pogleda i koncepcija ili golih sujeta. Ipak je projekat bio na golemoj kušnji s početka. To se pokazalo samo kod nas, u Sarajevu i oko Sarajeva, a u regionu i na međunarodnom planu nije mu uopšte naudilo.

Hozić: Taj konflikt je i dalje aktuelan. To najviše vidim po nekim medijima, koji apsolutno zaobilaze Konjic i to što mi radimo. Ne pokazuju nikakav interes. Ja ih ne zvrckam i ne objašnjavam im da trebaju da dođu. Pet puta je New York Times pisao o ovom projektu, a recimo na nekim našim televizijama, na dan otvaranja Bijenala, ne kada dolaze kustosi, ne kada dolaze umjetnici, ne kada se cijeli proces odvija pred otvaranje, imamo prilog od pola minute. To je još uvijek uticaj tih istih ljudi sa početka priče na medije, da se ignoriše Bijenale. To je njima na čast.

RSE: Nadam se da će ova slika ipak na kraju promijeniti.


Hozić: Mi imamo 60.000 posjetilaca do sada u bunkeru. Od otvaranja ovog trećeg ciklusa, 15.000 ljudi je vidjelo Bijenale. Među tim ljudima je veliki broj stranaca. Ne postoji diplomata u Sarajevu koji nije poslao molbu da posjeti Bijenale. Ne traže ljudi da vide atomsku komandu i atomsko sklonište, nego da vide Bijenale. Ta slika se pomalo mijenja u našu korist. Uvijek će bunker biti bunker, uvijek će biti atraktivan, ali sa ovom sadašnjom kolekcijom, koja je tamo, dobro je aktuelan na svjetskom planu.

XS
SM
MD
LG