Ponoćka u franjevačkoj Crkvi svetog Ante Padovanskog u Sarajevu
Zvjezdan Živković
U povodu Badnje noći franjevačka crkva sv. Ante bila je u petak uveče kuća molitve svih Sarajlija.
Svetkovina Božića, velikog kršćanskog praznika pomirenja i mira koji je posvećen Kristovom rođenju, započela je misom ponoćkom.
Okupljanje katoličkih vjernika, ali i pripadnika drugih konfesija, dugogodišnja je predbožićna tradicija u Sarajevu. U petak ih je u crkvi bilo preko 500, koji su uz božićne pjesme i prigodnu propovijed, zajedno dočekali Božić.
„Za mene je Božić događaj koji s radošću iščekujem tijekom godine. To je jedna od rijetkih prilika kada se obitelj okupi. Budući da većina članova moje obitelji živi danas van Sarajeva, ipak nastoje doći na Božić i Novu godinu“, kaže Ivanka Kovač.
„Nisam religiozna ali tradicija je doći na ponoćku sa ljudima i članovima porodice. Sarajevo jeste multinacionalan grad gdje žive muslimani, pravoslavci, katolici i Jevreji. Upravo su vjerski praznici jedini dani kada su ljudi skupa“, kaže Beograđanka Maja Trstenjak, koja od djetinjstva živi u Sarajevu.
Mlada nastavnica matematike iz Sarajeva Aida Mujić već godinama dolazi na ponoćku.
„Prvi razlog dolaska je sam Božić, a drugi taj što ovdje sretnem toliko prijatelja iz osnovne i srednje škole a koje ne srećem tokom cijele godine već samo na Badnjak. Tu je i osjećaj koji me prati sutradan kada svojim prijateljima poželim čestit Božić. I sada vidim mnogo mladog svijeta. Gužva je i ljudi kruže, neki izađu kako bi omogućili i drugima da prisustvuju ceremoniji“, kaže Aida.
Gvardijan Samostana sv. Ante na Bistriku fra Perica Vidić, skoro je svakome od prisutnih, pred vratima crkve, lično čestitao Božić:
„Ja sam Sarajlija sa Bistrika. Rođen sam nekoliko stotina metara dalje od mjesta gdje se nalazi ova crkve. Tu sam proveo djetinjstvo. Sveti Anto je, inače, svetac koji je obljubljen među svim religijama. I muslimani, pravoslavci, katolici i ostali dolaze ovdje u ovu našu crkvu pomoliti se Bogu. Dobro se sjećam 50-tih godina kada su muslimanke u dimijama dolazile pred kip sv. Ante, prostirale bi mali ćilim i tu bi klanjale. Mi smo se kao djeca divili tome. Tih godina je bilo jedno istinsko zajedništvo, a nešto od toga osjetilo se i večeras“, zaključuje fra Vidić.
