Dostupni linkovi

BiH: Da li će solidarnost preživjeti poplave


Zdravko Grebo i Miodrag Živanović
Zdravko Grebo i Miodrag Živanović
U najnovijem Mostu Radija Slobodna Evropa razgovaralo se o tome u kojoj mjeri je ogromna solidarnost, koja je ispoljena tokom poplava u Bosni i Hercegovini, uspjela da potisne nacionalnu netrpeljivost. Sagovornici su bili dva profesora univerziteta: Zdravko Grebo, profesor Pravnog fakuleta iz Sarajeva, i Miodrag Živanović, profesor Filozofskog fakuleta iz Banjaluke.

Bilo je riječi o tome da li se za vrijeme poplava probudila ona stara Bosna i Hercegovina u kojoj je komšija bio bliži od rodbine, kako su ljudi priskakali jedni drugima u pomoć ne pitajući za nacionalnost, kako velike katastrofe u dobrim ljudima probude sve najbolje, a u lošim sve najgore, zašto se dva bosanskohercegovačka eniteta nisu mogla dogovoriti da zajednički proglase dan žalosti, zašto su političari obilazili samo postradale iz svoje nacije, kako sačuvarti pozitivnu energiju i zajedništvo koji su ispoljeni tokom poplava, kao i o tome hoće li se heroji poplave naći na kandidatskim listama na oktobarskim izborima.
Omer Karabeg: Rade Šerbedžija je za ovo što se u regionu dešavalo tokom poplava rekao da je strašna poplava sprala krv i mržnju. Vjerujete li da je tako bilo i u Bosni i Hercegovini?

Zdravko Grebo: Ove poplave su kataklizmička stvar. Nanijele su mnogo zla i zlo nije prošlo, a da li su poplave sprale krv i uklonili rane - u to baš nisam siguran. Naravno da je ovo što se desilo tokom poplava apsolutno vrijedno svake pažnje - političke, sociološke i antropološke. Mnoge stvari su se pokazale u malo drugačijem vidu nego što smo navikli u prethodnih 20 godina, ali to je toliko kontroverzna tema da valja vrlo oprezno o njoj razgovarati. Odmah da kažem: reakcija ljudi na ono što se dogodilo bila je herojska, ali postavlja se pitanje - ako smo se tako stašno ubijali, kako se sada tako strasno volimo.

Činjenica je da je ova solidarnost, koja se ispoljila tokom poplava, predstavljala iskorak izvan zidova unutar kojih smo do sada živjeli

Miodrag Živanović: Ne bih rekao da su poplave sprale krv i mržnju, ali su u dobroj mjeri ublažile rane. Možda je još važnije što su prošireni uski horizonti ljudi zatvorenih u etnoprostore. O tome govore primjeri pomoći i solidarnosti ljudi iz različitih opština, entiteta i kantona. Cijena je katastrofalno velika, izgubljeni su životi, ali činjenica je da je ova solidarnost, koja se ispoljila tokom poplava, predstavljala iskorak izvan zidova unutar kojih smo do sada živjeli.
Omer Karabeg: Da li smo tokom poplava opet živjeli u onoj staroj Bosni i Hercegovini u kojoj je komšija bio bliži od rodbine?

Zdravko Grebo: Jesmo, ali ja bih se još jednom vratio na ono što je rekao veliki teatarski bard - da su poplave odnijele krv i mržnju. Da li se iko pitao koje su poplave donijele krv i mržnju i zašto uopšte krv i mržnja? Hajdemo optimistički navijati za novu Bosnu i Hercegovinu, za novi komšiluk, za novo susjedstvo, za novu solidarnost. Ova nas je katastrofa upozorila da drugi ljudi žive oko nas i da oni nisu ni crni, ni bijeli, ni žuti, ni zeleni, da nisu samo Srbi, Hrvati ili Bošnjaci, ali veliko je pitanje da li se sa bezrezervnim optimizmom, nakon ovoga što nam se desilo, može gledati u budućnost.

Ako stihija nosi i uništava i ono malo što je ostalo nakon ratne katastrofe, onda je minimum saosjećajnosti priznati da smo u nesreći svi isti

Dva entiteta, govorim o njihovim političkim elitama, nisu mogla da se dogovore o zajedničkom danu žalosti. Premijerka Republike Srpske je izjavila, vejrovatno neoprezno, da žali žrtve u Srbiji i Republici Srpskoj. Vlasti u Federaciji nisu ništa ni izjavile. Ali ako stihija nosi i uništava i ono malo što je ostalo nakon ratne katastrofe, onda je minimum saosjećajnosti priznati da smo u nesreći svi isti. Enormna energija uložena je u pomoć poplavljenjim ljudima. U pomoć su svi priskočili: omladina, studenti, vatrogasci, piloti helikoptera, Crveni krst, rafteri - samoinicijativno i mimo države. I to jeste znak da ljudi u ovakvoj situaciji, na rubu egzistencije, moraju prepoznati jedni druge kao braću i sestre. Ne mora se zvati bratsvo i jedinstvo - neka se zove bratsvo i sestrinstvo.

S druge strane, kao i u ratu, ovakve katastrofe i kataklizme u dobrim ljudima probude sve najbolje, a, bogami, u lošim i ono najgore. Nije sasvim tačno da nije bilo i pokušaja pljačke i manipulacije fondovima i humanitarnom pomoći. To je sve evidentirano i to se zna. Neću reći da je to dominiralo, ali o tome moramo voditi računa. Miljenko Jergović je rekao da prirodno zlo u ljudima probudi sve najbolje ali, na žalost, to kratko traje.

Miodrag Živanović: To ne može ličiti na onu staru Bosnu i Hercegovinu koju smo poznavali, jer danas su prilike sasvim drugačije nego što su bile prije 30, 40 ili 50 godina, ali ova solidarnost nam može otvoriti vrata nade da sa malo više optimizma gledamo u budućnost. Bio je to iskorak iz doskora dominatng etniciteta. Rekao sam već da sam ovo doživio kao neko proširivanje naše sužene svijesti - ne preveliko, ali barem skromno. Jer, granice su, na žalost, u našim glavama, a ne na geografskim kartama. Reakcije ljudi u opštinama, kantonima i entitetima pokazuju da čak i u ovako teškim trenutcima sve može da funkcionise i bez države, jer se institucije Bosne i Hercegovine nisu puno miješale u sve to. Šef države se nije nigdje pojavio na bilo kom dijelu Bosne i Hercegovine. Može neko reći - ali taj i taj član Predsjedništva je bio tu i tu. Ali to nije šef države. To je trećina šefa države i uvijek je išao svoj kod svoga.

Dakle, šef države se nije nigdje pojavio, a druga institucija koja je bitna za nivo Bosne i Hercegovine,Vijeće ministara, nije zasijedalo. U stalnom zasjedanju su bile institucije opština kantona i entiteta. To pokazuje licemjerje svega onoga što se u političkom smislu dešava u Bosni i Hercegovini. I još nešto. Plašim se da će ova prirodna katastrofa biti jedan veliki alibi vlastima - a ove godine su izbori - za sve ono što nisu uradili decenijama i što je unazadilo živote ljudi u Bosni i Hercegovini.
Omer Karabeg: Država Bosna i Hercegovina za vrijeme poplava uopšte nije postojala. Recimo, Vijeće ministara, a to je vlada Bosne i Hercegovine, održalo je vanrednu sjednicu tek šest dana nakon što su počele poplave. Vijeće nije proglasilo vanredno stanje na nivou Bosne i Hercegovine, a njegov predsjedavjući kasnije je objasnio da to nije urađeno zato što nije stigao zahtjev da se proglasi vanredno stanje.

Zdravko Grebo: To je notorni bezobrazluk aktuelne političke elite na državnom i entitetskom nivou. Ni nesreća nam ne može biti zajednička, pošto nam ništa na svijetu ne može biti zajedničko. To je već posljednji signal za očaj. Ova prirodna nesreća izazvala je mnoge interpretacije. Da krenemo od naučne fantastike, jer se to valja po medijima. Tamo možemo pročitati da je sve ovo produkcija, ne znam s kojim ciljem, famoznog HAARP- a. Amerikanci, koji uz pomoć HAARP proizvode požare, poplave, zemljotrese i tako dalje, i ovdje su umiješali prste, ne znam s kojim ciljem. HAARP, koji je smješten na Aljasci, navodno ima i jednu stanicu u Barajevu kraj Beograda, pa je napravio to što je napravio. Druga teza te vrste kaže da je ovo božja kazna za sve ono loše što činimo svaki dan. Gledao sam jedan prilog u kome je jedna kuća, kako se sad to u žargonu kaže, prošetala 200 metara. U pitanju je klizište. Bujica je prošla kroz kuću i jedino što je ostalo netaknuto je časni Kur'an. Dakle, voda je sve odnijela, jedino je Kur'an ostao.

Čovjek se mora upitati da li Bosna i Hercegovina uvijek - i u Drugom svjetskom ratu i u prošlom ratu, pa i sada - mora platiti krvavi kusur i najveću cijenu

S druge stane, pročitao sam na jednom portalu da je patrijarh Srpske pravoslavne crkve rekao da je ovo božja kazna zbog gej parade. Dakle, i božje sile su umiješane u cijelu stvar. Međutim, ovo nije vrijeme za doskočice i cinizme kojima sam inače sklon. Čovjek se mora upitati da li Bosna i Hercegovina uvijek - i u Drugom svjetskom ratu i u prošlom ratu, pa i sada - mora platiti krvavi kusur i najveću cijenu. Odnos Evropske unije se na kraju sveo na to da Hrvatska, pošto je članica EU, bez ikakvih problema ima pristup evropskim fondovima solidarnosti, da Srbija, kao zemlja kandidat, može po istom modelu koristiti pomoć EU, a Bosna i Hercegovina, koja nije ni članica ni kandidat, nema to pravo, mada su štete u Bosni i Hercegovini tri puta veće nego u Hrvatskoj i Srbija zajedno. Milion ljudi je raseljeno, trećina onoga što se zvalo privreda Bosne i Hercegovine je uništena. Moja nada je da će poplavljeni ljudi uspjeti bar minimalno da saniraju svoje živote, da će uspjeti nekako da se vrate svojim kućama i obnove ono što im po treći put biva uništeno, ali se isto tako nadam da su oktobarski izbori šansa da konačno smijenimo one koji su ovom zemljom neuspješno vladali i nanosili joj ne prirodnu, nego političku nesreću.

Nadam se da će im narod, koji je pogođen ovom nesrećom, poručiti: "Hej, momci, više ovako ne može", pa da - možda je ovo nerealno što ću sada reći - na izbornim listama budu heroji koji su pomagali ljudima u nevolji. Ne može više ovako. Neće valjda biti da je naša posljednja nada - dao bog da svaki dan imamo poplave da bi se pokazalo kako ljudi mogu biti dobri zanemarujući sve razlike i etničke, i vjerske, i lingvističke, i obrazovne, kakve god hoćete. Ako smo ljudi onda se moramo ponašati kao ljudi i na tim temeljima graditi neku, daće bog, dobro smještenu Bosnu i Hercegovinu.
Omer Karabeg: Meni ovo buđenje davno zaboravljene solidarnosti djeluje kao čudo. Ko je mogao zamisliti da u duboko podijeljenoj Bosni gradonačelnik Šamca, grada iz Republike Srpske, može uputi ovakvu poruku građanima Gradačca iz Federacije Bosne i Hercegovine: "Toliko ste nas zadužili na vam ovo nikada ne možemo vratiti".


Solidarnost, koja je ispoljena u ovim poplavama, treba da nam postane svakodnevnica

Miodrag Živanović: To je samo jedan primjer u nizu onoga što se događalo posljednih dana. Volio bih da su nam se takve stvari događale u nekim ljepšim okolnostima nego što je ova katastrofa koja je odnijela toliko života. Ali, izgleda da je suđeno da ovi prostori i ovi ljudi uvijek plaćaju maksimalnu cijenu. Razgovarao sam sa dosta ljudi kojima je sve uništeno - i kuće i sva imovina, a neki su izgubili i svoje najbliže. U seoskim sredinama, koje su najviše stradale u poplavama, ovu tragediju najteže podnose stariji ljudi. Njihove duše su razorene. Oni će teško smoći snage da pohvataju sve pokidane niti života. Moramo sve učiniti da u njima probudimo nadu. Ako toga ne bude, oni će živjeti prazne dane. Ovo što ja govorim može da djeluje patetično, ali bez nade nema pomaka, nema buducnosti. Solidarnost, koja je ispoljena u ovim poplavama, treba da nam postane svakodnevnica. Moramo rekonstruisati ne samo privredu, nego i dušu. Možda ovo što kažem zvuči idealistički, ali to je za mene prvi uslov izlaska iz ove teške situacije.
Omer Karabeg: Političari su tokom ove tragedije više mislili na izbore nego na poplave, pa su koristili ovu nesreću da se međusobno optužuju. Čim se malo smiri situacija, oni će se vratiti predizbornoj kampanji, ako već i nisu. Da li će opet uspjeti da posvađaju ljude i da izbrišu sve ono dobro što je donijela solidarnost?

Zdravko Grebo: Mislim da hoće. To im je zadaća. Od toga žive. Međutim, ne bi im trebalo dozvoliti da preuzmu ovu pozitivnu energiju koja se pokazala u ovim događajima kada su ljudi zaista nesebično krenuli da pomažu i spašavaju one koji su bili pogođeni poplavama. To ne može biti njihov kapital. Ne bi im se smjelo dozvoliti da mijenjaju agendu. Oni ne bi smjeli više nikada nametati dnevni red. Dnevni red treba da utvrđuju oni koji su stradali i oni koji su im pomagali. Oni treba da kažu: “Mi možemo živjeti zajedno, ako hoćemo“. Onaj optimizam o kome smo govorili na početku emisije ima osnova. Ko je do prije tri mjeseca mogao pomisliti da će Široki brijeg, Grude, Čitluk, Mostar, koji nisu bili pogođeni poplavama, bez ikakve zadrške, slati pomoć i u Doboj, i u Maglaj i u Orašje. Ljudi iz Širokog Brijega uopšte ne razmišljaju u koji entitet, u koje krajeve šalju pomoć, jer je šalju ljudima.

Političarima ne bi trebalo dozvoliti da preuzmu pozitivnu energiju koja se pokazala u ovim događajima
Ja ću se onoliko koliko je u mojoj moći boriti da političarima, koji su već spremili izborne štabove i stožere, ne dozvolimo da mijenjaju dnevni red. Dnevni red je obnova Bosne i Hercegovine koja treba da bude ustavno-pravno uređena zemlja i - koliko je to moguće - ekonomski prosperitetna. To su teme. Nema više velikih tema koje će dijeliti ljude. Ne treba im dozvoliti da nam ponovo pričaju bajke o tome kako nisu mogli riješiti problem državne i vojne imovine, kako nisu mogli provesti odluku Sejdić- Finci, ni bilo šta drugo, a svi ti problemi su rješivi za jedan sat.

Omer Karabeg: Ali ja ipak mislim da će oni nametnuti svoje teme. Pitam se da li će ljudi poslije ove rijetko viđene solidarnosti, poslije ovog nevjerovatnog zajedništa ispoljenog u poplavama, i dalje nasijedati onim starim pričama o opasnosti koja prijeti od pripadnika drugih naroda i ponovo početi da sa podozrenjem gledaju na komšiju kome su do jučer pomagali?

Miodrag Živanović: Mislim da će se, na žalost, ova naša žalosna i tužna priča nastaviti. Ne zbog toga što će ljudi nasjedati na ovakve ili onakve priče ili na, možda, već zastarjele teze o strahu jednih od drugih, nego zbog bespomoćnosti. Teško je našim ljudima, a u prosjeku smo svi bespomoćni, vratiti nadu. Imajući u vidu da su ovdašnji nacionalizmi jedan veliki biznis, čijim su se plodovima okoristile naše nacional-političke elite, bojim se da se i od obnove, koja će uslijediti nakon poplava, ne napravi biznis. Ako bude tako, mi ćemo ne samo tapkati u mjestu, nego ćemo se i vraćati u prošlost. Otuda je po meni, kada kažemo obnova Bosne i Hercegovine, podjednako važno reći i obnova ljudi, obnova svijesti, obnova duše, ako tako metaforično mogu reći. Bilo bi dobro da nam putokaz budu primjeri solidarnosti u najtragičnijim okolnostima, a ne ono što pripada ideologiji i politici.
Omer Karabeg: Najgore bi bilo kada bi se pokazalo da je ova solidarnost bila samo incident, jedan kratki proplamsaj dobra i tolerancije nakon čega će opet zavladati netrpeljivost?

Zdravko Grebo: Ispričaću jedan stari vic iz serije viceva o zlatnoj ribici. Čovjek je uhvatio zlatnu ribicu negdje kod Visokog, a ona mu kaže: "Ispuniću ti želje, ali imaš samo dvije". "Zar nije tri"? "Nije, samo su dvije. Koja ti je prva? "Naravno, prva mi je želja, kao i svakom čovjeku, da komšiji crkne krava". Ribica kaže: "OK, to je normalno, to svi ljudi žele. A koja ti je druga želja?", a on kaže: "Da meni crkne krava". Ribica se zbuni i kaže: "Ne razumijem", a on će na to: "Da mi se komšija ne grebe za mlijeko". Mislim da je ta fatalna predrasuda da je najbolje da svakom ne valja, bez obzira da li će meni biti dobro, prevladana ovom situacijom. Iskreno se nadam da to kako nam se bivša zemlja raspala, kako smo ratovali jedni protiv drugih i kako smo se međusobno ubijali, može biti prevaziđeno jedino ako se nađu ljudi - pozvani i motivisani, sa kapacitetom i naravno sa znanjem i obrazom - koji će ubijediti stanovnike ove zemlje da im je potpuno svejedno koje su nacionalnosti ako žive u bijedi.
Siromašni Srbin, Hrvat i Bošnjak moraju shvatiti da im niko neće uzeti srpstvo, hrvatstvo i bošnjaštvo, ako politički, sindikalno i socijalno nastupe kao dio istog bloka
Siromašni Srbin, Hrvat i Bošnjak, opustošeni Hrvat, Srbin i Bošnjak, moraju shvatiti da žive u istoj socijalnoj situaciji, dakle da nikako ne žive, i da im niko neće uzeti srpstvo, hrvatstvo i bošnjaštvo, ako politički, sindikalno i socijalno nastupe kao dio istog bloka. Pouka, koju smo sada dobili u ovim poplavama, morala bi biti poticaj da se ljudi osvijeste. Neko je to već davno rekao - glasaj na izborima onako kako živiš, a većina stanovnika živi ispod nivoa bijede. I još nešto. Pomoć koja dolazi i koja će doći iz inostranstva ne bi smjela biti pod ekskluzivnom kontrolom sadašnjih vlastodržaca. Morao bi postojati neki mehanizam da se taj silni novac, a biće ga sigurno iz cijelog svijeta, pretvori u neku vrstu new deal-a, da se zaposle ti ljudi koji su otpušteni i oni koji nikada nisu ni radili i da krenemo u obnovu ove zemlje bez obzira gdje živimo i kako živimo, jer sumnjam da osim tanke elite bilo ko u ovoj zemlji pristojno živi.
Omer Karabeg: Vjerujete li da će ova ogromna solidarnost, koja je ispoljena za vrijeme poplava, ostaviti traga u životima ljudi u Bosni i Hercegovini?

Zdravko Grebo: Mislim da već jeste. Znam nevjerovatne primjere. Gledam oko sebe doslovno probuđene ljude. Valjalo bi da neko u javnoj sferi formuliše taj zahtjev, tu volju naroda, da se ona ne raspline. Ako to ne može, onda bi trebalo da ta želja, snaga, energija, plemenitost, dostojanstvo i solidarnost budu pretočeni u opštenarodni pokret. Makar do izbora.
Omer Karabeg: Hoće li nakon svega ovoga biti više nacionalne tolerancije u Bosni i Hercegovini?

Zdravko Grebo: Mislim da ova zemlja nikada i nije bila baš netolerantna. Ta mržnja enormnih razmjera koja je rezultirala ubistvima, koncentracionim logorima, masovnim silovanjima, rušenjem vjerskih objekata i tako dalje, ipak je bila inducirana, ipak je bila vještački izazvana. Ali hajde da i ja budem vjerski propovjednik, pa da kažem: Ako je narod božjom kaznom opomenut da nikakvog realnog osnova nema za mržnju, onda će tekovine ove borbe koja je vođena posljednjih dana, a ona će potrajati decenijama, vjerovatno doprinjeti da se taj duh solidarnosti i ta probuđena ljudskost i dalje održi u ljudima.

Potrebna je, da upotrebim medicinski izraz, reanimacija nas koji ovdje živimo

Miodrag Živanović: Uvjeren sam da će neki od tih tragova ostati, ali bih želio da ti tragovi ne budu kao tragovi bora na čelu koje donose godine ili zabrinutost, nego da budu tragovi nade okrenute prema budućnosti. Potrebna je, da upotrebim medicinski izraz, reanimacija nas koji ovdje živimo. To ne mogu da urade ni državne institucije, ni međunarodna zajednica. To moramo uraditi mi sami. Ako nam neko drugi to bude rješavao, mi ćemo se opet izgubiti u lavirintu budućnosti, koji neće biti ništa drugo nego lavirint prošlosti.
XS
SM
MD
LG