Dostupni linkovi

Biciklom od Beograda do Srebrenice: Majke traže decu, kosti traže skelet


Sa ovogodišnjeg memorijalnog biciklističkog maratona do Srebrenice
Sa ovogodišnjeg memorijalnog biciklističkog maratona do Srebrenice

Piše: Sanja Nikolić

Sanja Nikolić jedna je od devetoro biciklista koji su iz Beograda stigli u Potočare, gdje su prisustvovali sahrani posmrtnih ostataka u međuvremenu pronađenih žrtava genocida iz 1992.godine. Svoje emocije sa putovanja na kojem su u Valjevu bili napadnuti podijelila je s Radijom Slobodna Evropa.

Kupila sam manji bicikl, da mogu da ga unosim u lift. Majstor se smeje. ”Za decu je”, kaže. Uzimam njegov, glomazan i težak. Ne mogu ni sesti, dva puta je veći od ovog mog. Ne mogu mu ni prići, a treba da ga odvezem s jednog kraja grada na drugi.

Preznojavam se, jogunast je. Uskoro će me savladati i oboriti na beton Beograda. U lift ne mogu da ga unesem, a kako ću s ovim na put po Bosni?!

Noću više ne spavam. Zamišljam put. Sigurno su vijugavi ti putevi gde mi idemo. Sve mi je propalo. Ostala je samo Srebrenica. I to je dobro. Baba me pita gde ću i da l’ sam normalna. Fatalista je, uvek – sve ili ništa.

Ne mogu da podnesem nijedan komentar. Već me neko pitao “što ne krenem kajakom u Jasenovac”. Ne mogu da dozvolim da me unište glupostima pre polaska. Samo se malo opustiš i gotov si. Tako je to ovde. Uvek si meta.

Osmi jul, jutro, prvi dan.

Nisam spavala. Pitam ostale – niko nije spavao. Do Valjeva ima 95 km. Na trgu u Valjevu sa Ženama u crnom zajedničko stajanje sa transparentom “Da se ne zaboravi Srebrenica”. Ja delim letke o biciklističkoj akciji. Namrčeni su i tihi. Hoću da kažem, tihi posmatrači. Dok nije rat, održavaju svoj komfor, ako dođe rat, gledaju svoja posla. Ne volim ljude koji neguju svoj komfor. Lenji su.

Jedan “ljutko” od 60-ak godina kome nudim letak, šalje me u p...u materinu. Prilazi policajcima, ćaskaju. Prilazim i ja. “Izvinite, gospodin mi je rekao da se nosim ...”, kažem im. Gledaju me. Nemo. Misle: “Ova nije normalna”. Dripac je lokalni predsednik jedne stranke u nestajanju. Prosečan Srbin, u čijoj je glavi “svet uperen protiv njega”.

Prošlo je 45 minuta. Umorni smo. Počinju da se okupljaju. Možda im se čini da su u pozorištu. Dolazi Pavijan, na čijoj nadlaktici stoji “Teodora”, istetovirano vizantijskim fontom. Ne znam da l’ sam ikada videla toliku snagu u akciji, bez da njome upravlja mozak. Nisam. Bogami, veći je od svih policajaca. Prsa u prsa upada u policijski korpus. Isprsio se, prirodna poza. Na ratištu je. Ono iz glave prenosi se u stvarni svet. Ispred njega biciklisti i Žene u crnom.

Pretvara se da je tata mata. Liči na pevca iz crtanog filma, sokole ga sopstvene misli. Ruke širi u delu leđa gde od mišića ne može da artikuliše pokrete kao normalan čovek. Radio je na telu. Izbačena brada, lice tresnuto daskom. Ima u njemu nešto žalosno. Ovaj ne bi bio lep ni kao nema skulptura. Alfa pevčina. Okupljaju se i ostali “pevci”. Skromnijeg perja, ali dokazuju se. “Četniks”. Svi tetovirani.

Pavijan sa još nekim završava u marici savladan. Kako i dolikuje kokošima, donose jaja, nišaneći na nas. Gledam sebi u stopala. Nisam jela ništa od jutros. Jedno jaje da me pogodi u stopala ima da povraćam, ljigave stvari sad bi me dotukle. Kombi se ljulja levo-desno jer Pavijan skače u marici da obori kombi. “Srbija Srbija!” (Mislim na grafite sa jedne pošte u Sarajevu pred početak rata:
“Ovo je Srbija!” I odgovor: “Budalo, ovo je pošta”.)

Pavijanov drugar, čiji se rečnik sastoji od 100 reči u svim situacijama, nudi nam lascivne stvari. Ja se nekako ne plašim, ali se gadim. Ako me neko napadne, uješću ga zubima, toliko mogu.

Vraćamo se u Beograd u pratnji policije, odluka je da se umesto putovanja do Loznice iz Valjeva, nacrtamo na granici i negde usput pridružimo drugim biciklistima iz Bihaća u četvrtak. Sačekali smo se kod Konjević Polja. Stižemo ranije. Tačno tamo gde stoji crkva.

Nijedan ding-dong. Crkva deluje usamljeno, pobodeno, bez popa i popadije. Neobično je. Stoji crkva još malo pa nasred puta. Čekamo bicikliste, a svaki čas se pitam gde li su. Formiraju se oblaci, počinje vetar. Hladno mi je. Nemam patike, ne volim ih. U papučama vozim. Navlačim čarape na noge.

Stižu bajkeri iz Sarajeva. Nama na majicama piše odakle dolazimo. Prilazi nam čovek i slika nas. Plače. Kaže: “Hvala”. Šest sati je. Stižu biciklisti iz Bihaća. Prilaze nam. Svi su već čuli za Valjevo. Ljudi nas pitaju da im poklonimo naše majice.

Pravimo kolonu pored imanja na kome je crkva. To je Bosna danas. Svaki pedalj, spomenik ratu. Mi iz Beograda poređani smo u sredinu kolone čiji se početak odavde ne vidi. Ima nas oko 300. Tačno u trenutku kada smo krenuli uz ogradu, hitala je u haljinama nana Fata. Potpuno neprirodno, crkva stoji gde joj mesto nije, na naninom imanju.

Sva naselja poređana uz uzan put, sa ponekim poljančetom. Planine sa strane, u sredini tesnac, gore pregledno ko tepsija. Ni akrobata se ne bi sakrio. Malo više, kuće razbacene po brdima. Ljudi nam mašu. Kad smo ušli u Potočare, iza krivine sa desne strane, prostrli su se beli spomenici na uzdignuću.

Sa leve strane mučilište – Fabrika akumulatora. Eto pakla na zemlji. Kolona zavija u Komemorativni centar, ušli smo na groblje. Biciklistkinja Alma sa zastavom oko glave grli me, kaže: “Hvala.” Plačemo. Neko mi na ruku stavlja plavu gumenu narukvicu “10. Biciklistički maraton Bihać – Srebrenica”.

Grli me lepa žena, divna, sa belom maramom na glavi. Kao vesnik dobrih vesti. Kao Pijeta. Tako me je tešila: “Ne plači, pokazaću ti sutra, ovde leži mojih 25 najbližih.“ Nismo se više srele.

U kuću su nas primile Šuhra Malić i Suada Selimović, majka i sestra. Dva sina ubijena, dva se čudom spasila. U kući smo ubijenog sina. Kuća ranjenik, izbušena ko sir od gelera. Tri su kuće u dvorištu, uske sa stepeništem spolja. U sobi nas je desetoro. U ratu bilo je 100 ljudi u te tri kuće. Pljušti kiša. Hladno je jutro. Sve se sliva od sinoć. Navlačim na sebe slojeve preko pidžame. Biciklima idemo u Srebrenicu pre dženaze.

Poneki ženski sat. Naočari privezane kanapčićima, gumicama, tamo gde su se polomile, gde su se odvojile drškice od ramova, gde se prelomio ram po sredini kod nosa. Ljudi su krpili kako su znali. Novčanik sa četiri male fotografije za dokumenta, otac, majka i deca. Slika Sofije Loren nazubljena. Veštačko oko celo. Veštačke vilice ni makac. Ratni pribor za jelo. Kašike. Četkice za zube. “Brioni” pasta za brijanje. Stvari načete zemljom i krvlju. Zemlja i krv, to ne ide. Na kostima očuvali su se predmeti. Tužan je čovek. Sve što je izmislio nadživi ga i u grobu. To pomaže u identifikaciji. Majke traže decu, kosti traže skelet. Sahranjuju, neko butnu kost, neko celog čoveka. Krv u zemlji, a zemlja u krvi. Ruke u krvi. Kažu da takvi šetaju svuda oko nas. Bagerista koji je premeštao kosti takođe nije rekao – “Neću”.

Što nisu bežali? Nije se imalo gde. Okolo omeđene neprijateljske teritorije. Zločinac samo što ne poleti od sreće, vidi se na snimcima ekstaza prevare i plana. “Ja sam bio u vojsci u Beogradu, na Banjici. Ja sam imao devojku u Beogradu. Ja sam bio policajac na službi sedam godina po Beogradu.” To mi je sve tako rečeno. Možda je nekad razgovor izgledao ovako:

“Odakle si? Iz Potočara. Gde je to? Pa to je ono što ima Fabriku akumulatora.”

Ne sećam se kad sam prvi put čula za genocid u Srebrenici. Nama to ovde nisu govorili. Sa zidova fabrike visi užas, krv i poruke holandskih vojnika. Izvukli su se ti momci. Šta je sa njima, šta su sve nabavili od plavošlemovskih plata, na koja su sve mesta putovali?

Šta je sa komandantom koji nije poslao avione spasioce jer obična raja manje vredi od njegove vojske. Holandski komandant Thomas Karremans koji je direktno odgovoran, odlikovan je i živi u Španiji. Posle svega Srebrenica je u Republici Srpskoj.

Dlanom o dlan, 8.372 u nekoliko dana pod zemlju. Odlikovanja – putovanja - komfor. Raja u grob. Skromni ljudi, sirotinja. Smeta raja na zemlji. Istina, “Država je tamnica”. Tlapnja.

XS
SM
MD
LG