Petak, 25. april/travanj 2014, 03:35 CET

Bosna i Hercegovina

Izbjeglički kamp kod Mostara: Bezuspješna potraga za normalnim životom

Ilustrativna fotografija
Ilustrativna fotografija
Veličina slova - +
Izbjeglički kamp Salakovac kod Mostara jedini je takve vrste danas u BiH. Pored centra u Rakovici, gdje su smješteni tražitelji azila, u kampu Salakovac nalaze se pretežno osobe kojima je BiH priznala status izbjeglice. Iako su aplicirali za odlazak u treće zemlje, novih programa UNHCR-a nema. Za ove ljude, od kojih su mnogi mentalano oboljeli, jednostavno nema dugoročnog rješenja.

U izbjegličkom centru Salakovac kod Mostara Danira živi sa suprugom i kćerkom. U BiH stigla je prije 12 godina iz Srbije vjerujući da će vrlo brzo otputovati za Kanadu. Umjesto obećene zemlje, postala je izbjeglica sa priznatim statusom u BiH, u 40-oj godini, bez bilo kakve nade da će jednom imati svoj krov nad glavom i dovoljno sredstava za pristojan život:

„U Bosnu smo došli 1999. Bili smo u Rajlovcu u kampu, u šatorima, pa smo odatle bili u Brezi, iz Breze u Petrovac, pa iz Petrovca tu. Sve su nešto obećavali. Koliko puta smo ulazili program. UNHCR je obećavao svašta nešto i da ćemo ići. Nekada nas je u Brezi bilo oko 700, 800 duša. Ma svašta se dešavalo.“ 

Danirana kćerka odlična je učenica srednje medicinske škole, suprug teško bolestan. Strahote kroz koje su prošli u potrazi za normalnim životom teško je opisati:

„Kćerka, joj ne znam šta da vam kažem. Njenog se djetinjstva baš i ne sjećam nešto, vjeruj. Ona uopšte ne zna za kuću, za dvorište. Kad smo došli u Bosnu imala je dvije i po godine. Sjeća se samo kampa, problema, svađa, tuča, bombi, pištolja, noževa. E toga se najviše sjeća. I problema i nepravde. Strahovi, stresovi, pije tablete.“

U izbjegličkom kampu Salakovac nalaze se i Rajka i Fatima sa porodicama, obje sa Kosova. Pokušavale su se, kažu, vratiti u rodnu kuću, ali nakon provokacija i maltretiranja od toga su odustale. Barake izbjegličkog centra njihov dom već su 10 godina:

„Vraćali smo se mi. Mi smo tražili dobrovoljni povratak dok smo bili u prihvatnom centru u Brezi. Međutim, nismo mogli ostati tamo i ponovo smo se vratili 2004. u januaru, tako da su nas primili u ovaj kamp. Nismo mogli ostati tamo, nisu nam dali. Sa svih strana ko god bi došao: ’Idite, šta tražite ovdje? Gdje ste bili dosad? Sad ste došli na gotovo.’ Sa svih strana su nas provocirali i maltretirali, tako da smo se ponovo vratili u Bosnu.“

Na pitanje gdje vide svoju budućnost Fatima odgovara:

"Mi čekamo za vani ako bude. Nismo sigurni još, ali vidjećemo. Ja koliko sam ovdje nikad nisam radila. Nemaju ovdje ljudi koji su odavdje, a ne da mi imamo nešto. Šta će biti ovamo, šta će biti tamo, hoćemo li ikada imati svoju kuću, više ni ne sanjam o tome.“  

Izbjeglički centar kod Mostara jedini je takve vrste danas u BiH. Pored Rakovice, u kojoj se nalaze tražitelji azila, u Salakovcu su pretežno osobe kojima je BiH priznala status izbjeglice. Svi oni aplicirali su za odlazak u treće zemlje. 

„To su uglavnom porodice koje imaju dosta djece, mnogi su teškog zdravstvenog stanja, dosta nervnih bolesnika ima jer se dugi niz godina nalaze u centru. Uglavnom to su manjine sa Kosova. Ima nešto iz Moldavije, iz Makedonije. Imamo tri osobe pod supsidijarnom zaštitiom. UNHCR je taj koji vodi brigu ko od tih porodica ispunjava uslove za odlazak u treće zemlje. Dosta je njih i otišlo u treće zemlje, tako da je ovaj mali broj što je ostao sve su problematični ljudi zato što su uglavnom oboljeli", kaže Upravnik izbjegličkog centra Edin Denjo.

Novih programa UNHCR-a kada je u pitanju područje bivše Jugoslavije nema. Za ove ljude jednostavno nema dugoročnog rješenja:

„Rade se neki programi da bi se ovi ljudi prilagodili, da bi se uklopili u život BiH. Međutim, sumnjam da će to tako lako ići.“

Jedna od nasih sagovornica, Danira iz Srbije dodaje:

„Šta meni država da pomogne za normalan život? Ništa nešto ekstra ne tražim nego normalno da živim, a to je, po meni, nemoguće. Koliko smo puta imali sastanak sa ministarstvom, sa organizacijom, tražili da se adaptiramo ovdje, ali je nemoguće. Mi sjednemo i pitamo šta nam nude. Ništa. Ne može ministarstvo ništa da nam ponudi. I stvarno ne očekujem ništa.“

Tina Jelin - Dizdar

tinajelin+gmail.com

Novinarstvom se počela baviti 1996. godine. Od 1998. radi za Radio Slobodna Evropa. Bila je i stalni suradnik Studija 88,  Radija101, Reuters-a. Dobitnica specijalnog priznanja Hercegovačko sunce, godišnje novinarske nagrade za fer i nepristrasno izvještavanje (2006) i projekat Hercegovina on-line (2009). Dobitnica "Priče godine" RSE za video reportažu o Srebrenici nakon hapšenja Ratka Mladića (2011). Dobitnica nagrade za TV stvaralaštvo "Srđan Aleksić" u kategoriji TV priča (Priča o izgubljenoj generaciji / 2012).
Ovaj forum je zaključen
Komentari
     
Nema komentara u ovom forumu. Budite prvi i dodajte komentar.