Pomognimo izbjeglicama zajedno, naslov je teksta UN-ovog izaslanika za međunarodne migracije i razvoj Petera Sutherlanda, bivšeg direktora Svjetske trgovinske organizacije i bivšeg evropskog komesara za konkurenciju, te nekad glavnog tužioca Irske.
Po sudu Sutherlanda, ova će godina biti najvažniji trenutak za zaštitu izbjeglica i migranata, još od vremena kada je potpisana Ženevska konvencija 1951.
„U zavisnosti od izbora koje napravimo, ili ćemo pomoći stvaranju još otvorenijih društava, na bazi veće međunarodne saradnje, ili ćemo podstaći autoritarne vlade i njihove nacionalističke agende. Zato moramo ova pitanja razmotriti sa izuzetnom urgencijom i ozbiljnošću", kaže Sutherland.
Nevjerovatan pad moralnosti svijeta
Podsjećajući da je najveća izbjeglička kriza od Drugog svjetskog rata dovela do široko raprostranjenih i užasvajućih ljudskih patnji, Sutherland konstatuje da to što svijet nije učinio dovoljno da pomogne najranjivijim osobama pokazuju nevjerovatan pad moralnosti u međunarodnoj zajednici. Ovim se rizikuje gubitak razumijevanja zbog čega su multilateralni sistem i međunarodna koordinacija važni.
„Kada odbijemo da zaštitimo one koji se suočavaju sa progonom, ne samo da ih ugrožavamo, mi rušimo naše principe građanskih sloboda i rizikujemo naše sopstvene slobode“, kaže autor analize, uz napomenu da je u prošloj godini sa milion izbjeglica na milion načina ukazano na raspad sitema zaštite najranjivijih.
„Kako smo dozvolili da Jordan, Liban i Turska nose teret prihvata skoro pet miliona izbjeglica sa zanemarujućom podrškom ostatka svijeta. U prosjeku je potrebno minimum 3.000 dolara godišnje po izbjeglici, za pristojan nivo podrške, ali je međunarodna zajednica obezbijedila samo manji dio te svote. Kada su pukotine u zaštitnom sistemu postale zjapeće rupe, izbjeglice su se digle ne noge i krenule.“
Onda je u paničnom naporu da ih zaustavi, Evropska unija, rodno mjesto međunarodnog sistema zaštite, ugrozila svoju tradiciju zaštite ljudskih prava i bazične standarde zakona o azilu. Signal koji je poslat zemljama na prvoj liniji da ne moraju u potpunosti da poštuju pravila, mogao bi biti razarajući.
To je, napominje Sutherland, koji je i bivši glavni državni tužilac Irske, vodilo do pogrešnog tumačenja zaštite suvereniteta i unilateralnog djelovanja, čime su se pojedinčno vlade oduprle međunarodnom pristupu migracijama. Ali kako su događaji na Meditetanu pokazali, ovakav pristup je bio samoporažavajući. Vodio je do neefikasne zaštite suvereniteta, podrivao kredibilnost demokratskih vlada i multilateralnog sistema, te ojačao autoritarne populiste i krijumačare ljudi.
„Ovu silaznu spiralu moramo zaustaviti. Sistemska globalna kriza taži sistematski globalan odgovor“, poručuje Sutherland, uvjeren da do septembarskog redovnog zasjedanja Generalne skupštine Ujedinjenih nacija, međunarodna zajedica mora tačno znati šta je pošlo po zlu i saglasiti se kako da se greške isprave.
Umjesto premješatanja tereta, uvjeren je da je potrebna raspodjela odgovornosti. Za postizanje cilja predlaže tri stvari.
Pod jedan se mora iskoristiti politički momentum oko izbjeglica da bi se podstaklo obavezivanje svih na poboljšanje sistema međunarodne zaštite migranata. Neprihvatljivo je da su samo deset država prisiljene da dijele teret i da 86 posto izbjeglica boravi u razvijenim zemljama, a da se samo 100.000 njih na godinu razmjesti. Podrška izbjeglicama nije opcija i ne smije se dozvoliti da se odgovornost dijeli samo po blizini krize.
Ovo nije "ad hock" pitanje i pomoć izbjeglicama se mora ukalkulisati prilikom izrade godišnjih budžeta dražava, a onda kolektivno doprinijeti dugoročnim fondovima namijenjenim za to. Mora se proširiti prihvat izbjeglica putem razmještanja i na druge legalne načine, poput prihvata studenata, prihvata radi posla i spajanja porodica.
Druga važna stvar je jačanje međunarodnog sistema zaštite i odgovornosti prema izbjeglicama. Tako što ih ne možemo tretirati kao teret u stalnim kampovima. Mora im se pomoći da postanu aktivni članovi zajednice koji doprinose sredinama u kojima su. Model mora biti baziran na punoj inkluziji izbjeglica što je prije moguće, na tržištu rada i u školama.
„I moramo se obavezati da djecu nikad ne držimo kao u pritvoru“ kaže Sutherland čiji se treći prijedlog odnosi na odgovornost UN da razvije veći kapacitet za djelovanje u izbjegličkoj i migrantskoj krizi.
„Uslovi za mnoga ljudska bića, kao i humanost kao takva, će se ili poboljšati ili pogoršati u zavisnosti od toga na koji će se način iskorsititi ova šansa", zaključuje Sutherland.
Realizam odnosa EU i Turske
U sadašnjem načinu rješavanja izbgličke krize za EU je zemlja od ključnog značaja Turska.
Bivši ministar vanjskih poslova Njemačke, te bivši vicekancelar i utemeljivač njemačke Zelene stranke Joschka Fischer, povodom krize koja se prelama na leđima izbjeglica, analizira i kroz istoriju kompleksne odnose EU i Turske.
Po dolasku vladajuće turske Partije pravde i razvoja (AKP) na vlast 2002, u prvim godinama pod vladivnom Abdullaha Gula, a potom i Redžepa Tayyipa Erdogana, raniji nesporazumi i zmeđu Evrope i Turske koji su se ticali nedostatka demokratskih kapaciteta, prava manjina, ljudskih prava i slobode medija, izgledalo je da su riješeni, a AKP je željela da Turska postane članica EU pa je u skladu sa tim i provela neke od ključnih reformi, konkretno u pravosudnom sistemu.
No Erdoganovo držanje otvorene opcije ka „neootomanizmu“ promijenilo je te odnose i to je postalo evidentno 2007, kada su njemačka kancelarka Angela Merkel i tadašnji francuski predsjednik Nicolas Sarkozy zajednički "de facto" zatvorili vrata članstvu Turske u EU i to, kako kaže Fischer, "na način koji je ponizio Erdogana“ .
Nakon toga odnosi EU - Turska imali su bizarane zaokrete, podsjeća ovaj iskusni političar i diplomata i navodi zabarane i proteste protiv satiričnih njemačkih klipova o Erdoganu.
„Nema sumnje da iskusne i vješte turske diplomate veoma dobro razumiju da su njemački odnos prema slobodi štampe i mišljenja fundamentalne vrijednosti EU kojoj Turska želi da se priključi. Pitanje je koliko tog shvatanja dopire kroz filtere do predsjednika Erdogana“, kaže Fischer, najavljući novo pogoršanje osnosa na relaciji Njemačka Turska nakon što ovog proljeća Bundestag izglasa rezoluciju kojom se masovna ubistva Jermena 1915. u Turskoj nazvaju genocidom.
Uprkos tome, bivši šef njemčke diplomatije uvjeren je da EU i njene države članice ne smiju izgubiti iz vida činjenicu da je decenijama staro partnerstvo sa Turskom najviši interes obje strane.
Sada i u budućnosti, Evropa treba Tursku i Turska treba Evropu. Cijena tog partnerstva ipak nikada ne smije biti po cijenu napuštanja demokratskih principa.
„Sada i u budućnosti, Evropa treba Tursku i Turska treba Evropu. Cijena tog partnerstva ipak nikada ne smije biti po cijenu napuštanja demokratskih principa, naprotiv, Turskoj je urgentno potrebna institutucionalizacija tih principa radi sopstvene modernizacije. Ono što se zahtijeva je fokus na održivim odnosima i smanjenje tenzija što je više moguće", ocjenjuje.
U partnerstvu ili ne Evropa sebe ne može osloboditi svog geopolitičkog susjedstva. Balkan, neupitno evropski region, ostaće u miru sve dok vjeruje da njegova je budućnost u EU živa. Ali Bliski istok i Afrika zaglavljeni su u vakumu vlasti koji proizvodi političke krize, građanski nered, rat, teror i neizrecive gubitke u ekonomiji i ljudskim dobrima.
Fisher podsjeća da je američka intervencija u Iraku, praćena slabljenjem bezbjednosne situacije u regionu, dovela do otvorenog strategijskog rivalstva izemđu vodeće sunitske sile, Saudijske Arabije, i vodeće šiitske sile, Irana. Turska je takođe umiješana u tu igru.
U međuvremenu, većina arapskih država nije u stanju da obezbijedi odgovarajuće poslove i prilike sve većem broju mladih, koji onda postaju pogonsko gorivo za religijski ekstremizam.
Joschka Fischer nabraja novu eskalaciju na relaciji Izrael - Palestina, ponovni kurdski militantizam, sukobe u Siriji, a u jednom dijelu i u Iraku, koji dovode u pitanje hoće li stoljeće stare granice iz ere Prvog svjetskog rata opstati. Sve to je destablizovalo region i izazvalo, kako sada izgleda beskonačnu kolonu izbjeglica ka Evropi.
Ruska vojna intervencija u Siriji dodatno je povećala spektar mogućnosti direktnih sukoba Kremlja sa članicom NATO-a, kada je Turska oborila ruski vojni avion. Ako bi se Moskva, koja je u međuvremenu povukla svoje trupe iz Sirije, odlučila na ponovno vraćanje snaga, rizik od takvog konflikta, sa neizvjesnim posljednicama, ponovo bi se vratio.
Ovaka situacija predstavlja ogroman bezbjednosni rizik za Evropu i veoma bi lako mogla kulminirati u napuštenoj i od EU udaljenoj Turskoj, izlovanoj na marginama i od Evrope i od Bliskog istoka, sa iscrpljenim demokratskim potencijalom i nepovratnim kurdskim problemom.
„Iza ovakvih kulisa sukob vrijednosti će sasvim sigurno nastaviti da definiše odnose između Evrope i Turske. Ali kao što je to važilo cijelo jedno stoljeće, sve veći fundamentalni bezbjednosni interesi obje strane biće u ravnoteži takođe“, zaključio je Fischer.
