Subota, 26. juli/srpanj 2014, 00:00 CET

Regija

Jadransko-jonski autoput – vrata ka Evropi

Hrvatska, Bosna i Hercegovina (BiH) i Crna Gora bi, prema dogovoru ministara, trebalo prvi put, da zajedno zatraže da budući Jadransko-jonski auto-put bude na sastanku evropskih ministara saobraćaja ovog meseca u Ljubljani, uvršten u grupu Panevropskih koridora.

Detalje ideje objašnjava Radiju Slobodna Evropa Branko Dokić, ministar komunikacija i transporta BiH:

„Cijela ta priča još uvijek nije institucionalizovana na nivou ovih sedam zemalja koje se oslanjaju na taj budući autoput. Stoga je, evo, i održan ovaj sastanak u Trebinju na nivou BiH, Republike Hrvatske i Srbije i Crne Gore, odnosno u ovom slučaju Crne Gore, s namjerom da se pokrene ta inicijativa. I jedan od zaključaka na ovom sastanku jeste da ministar mora, turizma, prometa i razvitka Republike Hrvatske, gospodin Božidar Kalmeta, napiše jednu inicijativu u ime nas trojice i da je dostavi preostaloj četvorici ministara, dakle Albanije, Grčke, Slovenije i Italije, da zajednički izađemo sa zahtjevom na ovoj Evropskoj konferenciji ministara transporta, koja će od 26. do 28. maja biti održana u Ljubljani, da se taj auto-put proglasi pranevropskim koridorom.“

Ministar pomorstva i saobraćaja Crne Gore Andrija Lompar kaže da ove zemlje do sada nisu uspevale da zainteresuju Evropsku uniju za ovaj koridor, ali da su se sada političke okolnosti promenile:

„Mi ćemo ponovo pokušati na Evropskoj konferenciji ministara transporta da aktuelizujemo to pitanje Jadransko-jonskog auto-puta. Da li ćemo uspjeti, to ćemo vidjeti. Biće dosta teško, zato što ovo što je do sad dizajnirano, odnosno ovih deset koridora, to je praktično zadato Evropskoj uniji i zemljama koje ulaze u EU, da završe do 2015. godine i do tada u njihovoj politici nema prostora da se dodaju neki novi koridori. Međutim, s obzirom da je evidentno da je u odnosu na onaj period kada je projektovana trans-evropska saobraćajna mreža, došlo do nekih promjena u ekonomskom i političkom smislu, mi se nadamo da taj stav nije toliko krut da ne može doći do nekih inovacija i promjena i pokušavamo na neki način to ponovo da aktuelizujemo.“

Je li neophodno da tri države, u ovom slučaju Crna Gora, Bosna i Hercegovina i Hrvatska, nastupe jedinstveno, sa zajedničkim stavom? Andrija Lompar:

„Neophodno je. Zato što veći broj nastupa, što je definitivno jača snaga. Jer, nisu samo ekonomski parametri bili odlučujući kada se dizajnirala trans-evropska mreža, nego i politički elementi. Sada u ovoj fazi mi računamo na taj politički elemenat, jer ti auto-putevi jesu integracioni faktor. Snažno je prisutna volja međunarodnih faktora da se ovaj prostor bivše Jugoslavije ponovo integriše, a jedan od načina integracije jeste i saobraćajna integracija. Zbog toga je zajednički nastup izuzetno bitan, ne samo da bismo pokazali političku volju i političku potrebu, nego isto tako radimo na različitim stručnim simpozijumima i konferencijama na ubijeđivanju i u ekonomsku opravdanost toga puta.“

Bez obzira na ovako optimističke tonove državnih zvaničnika zemalja kroz koje bi trebalo da prođe Jadransko-jonski auto-put, postoje ipak i neke nesuglasice.

Neki mediji su naime nakon sastanka prošlog meseca u Trebinju objavili da je sporna deonica kroz Bosnu i Hercegovinu i jug Hrvatske. Prema tim medijima, Hrvatska bi da izgradi svoj auto-put do Dubrovnika i da tek tu put pređe u Bosnu i Hercegovinu ili pak direktno u Crnu Goru. Prema nekim medijima Bosna i Hercegovina i Crna Gora pak žele da trasa puta ne ide hrvatskom obalom, već odmah od Neuma ka Trebinju i granici Bosne i Hercegovine i Crne Gore.

I ministar Dokić i ministar Lompar u izjavama Radiju Slobodna Evropa odbacuju te navode medija i kažu da uopšte nije bilo nikakvog spora.
Detalje obeju varijanti objašnjava Radiju Slobodna Evropa bivši ministar graditeljstva Hrvatske Radimir Čačić, za čijeg mandata je počela gradnja auto-puta od Zagreba ka Splitu i Dubrovniku kao deonice buduće Jadransko-jonske auto-ceste:

„Jedna je točka ići odmah iznad Metkovića. To bi, naravno, naši Hercegovci najrađe. Druga je točka ići iznad Ploča. Jedna je točka 70 ili 80, jedna je 100-130 kilometara u Bosni. I jedna je točka Osojnik na Dubrovačkom mostu. Postoji i odluka Vlade. E sad, što se tiče nas u Hrvatskoj, Metković nije Bog zna kakva točka iz tehničkih i drugih razloga, ali čak bi i to moglo ići. Vjerojatno tehnički najkvalitetnije i za nas financijski najbolje rješenje bi bilo ući iznad Stona. To bi bilo najbolje rješenje, međutim to rješenje ima jednu manu. Onda je gotovo nikakva šansa da se u sljedećih 10-15 godina ta Jadransko-jonska cesta pretvori u ono što bi stvarno trebala značiti – u međunarodni koridor. Jer, mi ćemo doći dokud ćemo doći, bez obzira o kojoj točki govorimo, a Bosanci neće doći nikud, jer njih to uopće ne zanima. Bosanci samo zbog ,dila‘ između SDA i HDZ-a inzistiraju na tome da se realizira ulazak u najmanju ruku iznad Stona, ako već ne iznad Metkovića.“

Ministar Dokić potvrđuje Radiju Slobodna Evropa reči Radimira Čačića da Jadransko-jonski auto-put nije prioritet Bosne i Hercegovine:

„Postoje neke tri inicijative koje je radila Hrvatska i sva priča se svodi na to. Mi iz BiH nemamo zvaničnu inicijativu, nemamo jasno definisano šta je to naš interes. I uvijek u svim tim razgovorima mi jesmo iznosili da to jeste interes BiH, ali smo uvijek dodali da to u ovom trenutku nikako nije prioritet BiH. Da BiH ne želi na bilo koji način da stane na put realizaciji te ideje da to postane panevropski koridor.“

Andrija Lompar:

„Nama u ovom trenutku nije toliko bitno kuda će ta trasa da prolazi, odnosno da ulazi u Crnu Goru. Spremni smo da poštujemo sve one kriterijume koji su se poštovali kada se trans-evropska saobraćajna mreža dizajnirala, a to znači i da će se krajnji projekti trase određivati na bazi ekonomskih parametara, odnosno investicija koje je neophodno uložiti da bi se probio jedan kilometar tog koridora, zatim da bismo vidjeli da li se potencijalni ekonomski resursi područja kroz koja prolazi taj koridor na neki način stavljaju u funkciju, obezbjeđuje li se veći ili manji tranzit, da li prolazi bliže ili dalje industrijskim centrima i tako dalje. Znači, mi smo sasvim saglasni da oni principi, a to su sasvim jasni principi definisanja trasa i koridora u saobraćajnoj trans-evropskoj mreži, poštuju i na taj način treba donijeti i odluku kuda da prolazi ta trasa.“

Radimir Čačić:

„Moje osobno mišljenje je bilo totalno suprotno, da treba ići do Osojnika, da iznad Osojnika treba ući u Popovo Polje, odnosno u Bosnu, odnosno Hercegovinu, odnosno Republiku Srpsku, tamo je svega četrdesetak kilometara do Crne Gore, a Crnoj Gori je svejedno, jer Crnoj Gori samo treba reći na kojoj točki je ulazak u Crnu Goru. Ali, da li će se ući kod Stona, pa će ulazak u Crnu Goru biti malo više, dublje, ili će se ući kod Osojnika, pa će ulazak u Crnu Goru biti bliže moru, to je Crnoj Gori svejedno, za nju su prihvatljive obje varijante.“

Dizajniranje trase budućeg auto-puta vodi se ekonomskom logikom, o kojoj govori ministar Lompar, ali i političkim motivima.

Što se same gradnje tiče, daleko je lakša varijatna odabrati ulaz u Bosnu i Hercegovinu odmah kod Neuma i graditi poljem, a ne obalom, kaže Radiju Slobodna Evropa Joško Mikulić, jedan od direktora gradnje hrvatske kompanije „Vijadukt“, koga smo pronašli na jednom od gradilišta auto-puta Zagreb-Split:

„Načelno govoreći, dionica koje prolazi nizinskim krajem, ceste, auto-ceste, pruge, bilo kakve infrastrukturne građevine, u principu je tehnološki jednostavnija, jer ima manje objekata, ima manje onih stvari koje zapravo kompliciraju i poskupljuju gradnju. Znači, načelno govoreći, nizinska dionica nekakve ceste je uvijek jeftinija od brdsko-planinske.“

Pri izboru trase, važni su i politički, ali i ekonomski kriterijumi, kaže Radiju Slobodna Evropa ministar pomorstva i saobraćaja Crne Gore Andrija Lompar:

„Normalno, postoje tu i politički faktori, ali se prevashodno radni o ekonomskim kriterijumima. Pedeset posto težinski nose ekonomski kriterijumi.“

Budući Jadransko-jonski auto-put, kuda god da prođe i kada god da bude izgrađen, nosi ogromne ekonomske, ali i političke posledice. Ekonomski, svaki auto-put nosi munjevit razvoj područja kroz koja prođe. Najviše bi od ovakvog puta trebalo da profitiraju krajnji jug Hrvatske i Bosne i Hercegovine, ali i Crna Gora koja je, prema dosadašnjoj raspodeli panevropskih koridora, postala, kako je naveo pre dve sedmice crnogorski nedeljnik „Monitor“, saobraćajno „slepo crevo transportnog sistema Evrope“.

Radimir Čačić:

„To ima, naravno, i političke i gospodarske efekte nesagledivog značaja za cijelu tu regiju. Dakle, država Crna Gora time, iz jednog potpuno mrtvog kuta, jednog potpunog zapećka, jednim snažnim, direktnim, brzim, atraktivnim pravcem, i za turizam i za gospodarstvo, ulazi direktno u Srednju Evropu. Dobiva se od prilike 300-350 Km auto-ceste, dobiva se veza prema Sloveniji, gdje je i granica EU što je, okvirno, dva-dva i pol sata vožnje. To je za Crnu Goru od životnog značaja. Za dio Hercegovine, dakle Republika Srpska i hrvatski dio Herecegovine, isto je tako od velikog značaja. Vjerojatno od većeg za Republiku Srpsku nego za hrvatski dio Hercegovine, koji će biti povezan i onom vertikalom 5-C koja je neizbiježna. Za hrvatski dio Federacije nije, dakle, od takvog značaja, ali definitivno od određenog značaja jeste. I to ne malog. Jer, svaka auto-cesta, po nekakvim ekonomskim standardima, u jednom prostoru od 50 Km, po 25 Km lijevo i desno, bitno podiže atraktivnost zemljišta, gospodarska ulaganja, infrastrukturu, dolaženje infrastrukture svih drugih vrsta, jer ona sama u sebi, u svom trupu, to već nosi u velikoj mjeri, jer se odmah rješava i voda i struja, optički kablovi i sve to što ide. Tako da je u tom smislu, političkom i gospodarskom, Jadransko-jonska auto-cesta od nevjerojatnog značaja.“

Andrija Lompar:

„Znate kako kažu, put život znači. Predjeli kroz koje bude prolazio Jadransko-jonski koridor, definitivno će, ne samo oživjeti kroz izgradnju tog puta, nego će se i svi ekonomski potencijali tih područja staviti u funkciju.“

O značaju budućeg Jadransko-jonskog auto-puta za Radio Slobodna Evropa govore „obični ljudi“. Zoran Nikolić, arhitekta iz Boke Kotorske, i jedan hotelijer iz Dubrovnika:

„Taj Jadransko-jonski auto-put, koji bi preko Hrvatske i BiH trebao doći do Boke, odnosno proći cijelom Crnom Gorom, Crnu Goru bi vjerojatno pretvorio u ono što cijela Crna Gora i želi – u jedan mali, turistički raj. Za mene lično je to toliko dobro da jednostavno nemam riječi da izrazim zadovoljstvo. To bi značilo da bih mogao vrlo lako doći do Istre ili otići do Njemačke, Austrije, dakle sjesti u kola i biti tamo za nekih deset sati.“

„Ako Dubrovnik ne dobije takvu brzu cestu, to će značiti teško zaostajanje u razvojnom i gospodarskom smislu, sa velikim posljedicama. Danas, kada putujemo iz Dubrovnika u pravcu Splita prema Zagrebu i Osijeku, putovanje traje od četiri sata do Splita do dvanaest sati do Osijeka, što je nepojmljivo danas u 21. stoljeću, kad očekujemo ulazak u Europsku uniju. Za dubrovački turizam bi ta cesta značila preokret. Stranci bi mnogo brže stizali do odredišta u Dubrovniku, odnosno bar upola bi smanjili dužinu putovanja.“

Auto-put i sam po sebi donosi ogromnu količinu novca. Velimir Vojnić, samostalni savetnik u Odboru za saobraćaj Privredne komore Srbije:

„Nekada je, recimo, samo na Kelebiji bilo negde oko 100 hiljada TIR karneta godišnje - po jedan euro, to je 100 hiljada eura. Da svako ko je u tranzitu na primer preko Srbije ostavi 10 €, to je već milion eura. A protok tih kamiona je ogroman. Dakle, to su ti finansijski efekti. Da ne pričamo o putarinama i tako dalje. Svaki vozač kamiona će da stane, da opere vozilo, da ruča... Neka potroši samo 5-10 €, to su desetomilionske zarade u eurima.“

Ne treba isključiti ni političke konsekvence budućeg auto-puta. Prosrpske stranke u Crnoj Gori već neko vreme ovaj projekat vide kao ono što one zovu „rasrbljivanjem Crne Gore“. Hoće li jača veza sa Hrvatskom, kad put bude postojao, oslabiti vezu Crne Gore sa Srbijom?

O tome za Radio Slobodna Evropa govori Jevrem Brković, crnogorski književnik i čelnik Dukljanske akademije nauka i umjetnosti, ličnost koja izuzetno dobro poznaje, ne samo crnogorsku, nego i hrvatsku političku scenu, budući da je u Hrvatskoj proveo godine ratnog samoizgnanstva iz Crne Gore:

„Postoji nekakva pretpostavka najšovinističkijih krugova u Srbiji i Crnoj Gori da će Jadransko-jonska magistrala potpuno obesnažiti, staviti van saobraćanja, prugu Beograd-Bar koja je, iskreno rečeno, pravljena kao pruga Varšavskog pakta. To je taj folklor koji postaje sve nečujniji, kojeg je zaista sve manje, čak i kod onih najrigidnijih prosrpskih stranaka u Crnoj Gori. Rijetki su danas slojevi u Crnoj Gori koji na taj način razmišljaju. Jadransko-jonska magistrala Crnu Goru stavlja u središte jedne velike, saobraćajne transverzale. To je jedan njen vid. Drugi, civilizacijski vid Jadransko-jonske magistrale je taj da je ona nešto što nas uvodi, ne samo u 21. stoljeće, nego čak i u 22. stoljeće. I što je ovdje bitno, ona ne ide, kao što se do sad mislilo, crnogorskom morskom obalom. Prvi put jedna magistrala prolazi kroz kontinentalni dio Crne Gore. Ona iz Hrvatske preko BiH izbija na Nikšić, pa onda vodi u Podgoricu, Skadar i završava u Grčkoj.“

Najveća opasnost, kada je o gradnji Jadransko-jonskog auto-puta reč, je – njena tek delimična gradnja, odnosno izostanak povezivanja čitave trase od Italije do Grčke. Radimir Čačić:

„Završetak auto-ceste na bilo kojoj od ovih točaka koje smo rekli, da li Metković, da li Ston ili Osojnik, odnosno zatvaranje tog pravca dalje do Grčke, pretvara je u slijepo crijevo. Nemamo protočnosti, nemamo onog što je zaista potrebno, a to je da je Balkan ustvari koristi za ključni gospodarski transport prema Evropi.“

Miodrag Jočić, pomoćnik je ministra kapitalnih investicija Srbije. Zadužen je za putni saobraćaj. Istu dužnost obavljao je i u Vladi pokojnog Zorana Đinđića:

„Ja moram da podsetim na REBIS projekat koji finansira EU. To je projekat koji stvara novu filozofiju takozvane osnovne infrastrukturne saobraćajne mreže na području zapadnobalkanskog regiona. To je jedan koncept potpuno novog načina uvezivanja regionalnih centara zemalja Zapadnog Balkana, znači od Hrvatske pa sve do Albanije, računajući tu i Srbiju i Makedoniju. Taj koncept praktično pokušava da napravi nekakvu ekonomsku imploziju, da se ponovo tokovi roba, putnika i saradnje vrate nekim ranijim stremljenjima. Na primjer, planiran je u toj baznoj mreži put Valona - Drač, Tirana - Podgorica, Trebinje – Sarajevo - Banja Luka. Zatim veza bugarska granica-Niš, Priština-Podgorica i tako dalje. Znači, to je nova mreža puteva, železnica, mreža posebnog povezivanja s aspekta multimodalnog saobraćaja, rečnih luka, morskih luka, aerodroma, kroz različite vidove kombinovanog transporta.“

Branko Dokić:

„Sasvim je sigurno da se stvari u regionu u posljednje vrijeme veoma brzo mijenjaju. Ja bih rekao da smo mi prošli kroz one tri faze: prvo fazu oduševljenja, pa onda fazu otrežnjenja i na kraju fazu razočarenja. Ja sa ubijeđen da su mnogi shvatili da bez uzajamne podrške niko ne može da ostvari ono što je u fazi oduševljenja mislio da može da ostvari. Dakle, ovdje postoje i politički, ali postoje i ekonomski razlozi za ovakve dogovore i za nastupanje prema Zapadu. Parcijalno niko neće moći da ostvari ono što možemo da ostvarimo ako objedinimo snage i zajednički nastupamo, ako mi pokažemo da je nama stalo da mi pravimo te početne korake koji će nas odvesti u Evropu, a sigurno da su putevi i auto-putevi direktna veza sa Evropom.“