Četvrtak, 27. novembar/studeni 2014, 02:38 CET

Programi / Tema sedmice

Novinari ratni huškači

U temi Radija Slobodna Evropa podsećanje na neke od novinara ratnih huškača...

SRBIJA

"Građani, istaknite visoko belu zastavu i to će biti znak da prestanemo sa dejstvima. Mi znamo da vi želite da se predate ali nam dajte do znanja da li da prekinemo ili da krenemo na sveopšte uništenje."

"Hrabro, hrabro moje junačine! Zadajmo im poslednji udarac! Ne misle da se predaju!"

Ovako je državna srpska televizija 1991. godine izvestila o okončanju višemesečnog razaranja Vukovara, nazivajući besomučno granatiraje tadašnje JNA osobodjenjem tog grada. Sličnih primera je mnogo, ali kao jedno od ključnih nameće se pitanje šta se dogodilo sa novinarima koji su bili protagonisti ratnohuškačkog novinarstva.

Nakon petooktobarskih promena 2000. godine, neki od novinara koji su izveštavajući o sukobima na prostoru bivše Jugoslavije prekršili osnovne profesionalne i etičke norme povremeno su se pojavljivali u pojedinim medijima dok se drugima potpuno gubi svaki trag. Tako je naprimer urednik informativnog programa RTS u vreme NATO intervencije Milorad Komrakov nekoliko godina bio jedan od urednika na lokalnoj Stankom televiziji. Trenutno nije angažovan, oporavlja se od ozbiljnih zdravstvenih problema. Takodje, jedna od perjanica ratno-huškačkog novinarstva Miodrag Popov angažovan je na BK televiziji koja se emituje samo preko satelita. Drugi opet, poput Tatjane Lenard ili Mile Štule, nisu angažovani u novinarskoj profesiji. Predsednik UNS, jednog od dva najveća novinarska udruženja u Srbiji, je Nino Brajović koji se izveštavajući upravo iz Vukovara takodje isticao "patriotskim" prilozima.

Kako se dogodilo da novinari poput aktuelnog predsednika UNS-a ne budu sankcionisani čak ni na simboličkoj ravni? Ministar za informisanje Dragan Kojadinović za naš program kaže:

"Ako sa njima razgovarate, čućete od njih da oni ne smatraju da su krivi i da su samo izvršavali neke razne obaveze koje su im bile nametnute u tom vremenu kada su oni bili praktično samo neka vrsta činovnika u državnim medijima. Niko nije za neku strogu odmazdu ali jednostavno da se krivima kaže da su krivi i da na neki način, bar na izvesno vreme, budu odvojeni od svoje profesije."

Sam Nino Brajović o svom tadašnjem angažmanu kaže:

"To treba pogledati iz temelja i pogledati naravno u kontekstu vremena u kojem se živelo. Danas gledati svaki rat je strašno i užasno. U svakom slučaju, ja sam i tada shvatao značaj problema prosto vodeći računa o tome da profesionalno radim svoj posao."

 

Neophodna lustracija izostatala je u svim segmentima društva pa i u novinarstvu, ističe predsednica NUNS-a Nadežda Gaće. Na pitanje da li oseća nelagodu zbog činjenice da NUNS, koji je i nastao upravo zbog potrebe da se zaštite profesionalne vrednosti, sada etički kodeks novinara piše zajedno sa UNS-om ovako odgovara:

"Lično mogu da odgovorim da se osećam nelagodno ali kada smo usvajali zajednički etički kodeks nisam mislila ni o Ninu Brajović niti o čoveku koji je pisao tekst u Ekspres politici a onda ga RTS u celosti u drugom dnevniku pročitao. Mislila sam i na druge kolege koje možda, prosto, tu vrede i kojima treba pružiti šansu. Gospodin Nino Brajović mora da se suoči sam sa svojom slikom i to treba da rade kolege u njegovom udruženje, da ga pitaju kako je izveštavao iz Vukovara."

Pokušavajući da stupimo u kontakt sa nekim od novinara koji su žestoko prekršili etičke i profesionalne norme razgovarali smo i sa Draganom Djukanovićem, glavnim urednikom novosadske TV Most, gde je Milijana Baletić, koja se svojim ratnohuškačkim izveštajima isticala naročito na dubrovačkim ratištu, imala do pre godinu dana autorsku emisiju. Djukanović kaže da nije učestvovao u angažovanju Baletićeve i dodaje da je to učinio tadašnji vlasnik televizije inače istaknuti funkcioner SPS.

Naposletku, Rade Veljanovski, profesor na žurnalistici na FPN, smatra da se činjenica da je jedan broj novinara koji se ogrešio o profesiju uspeo da opstane ili se čak učvrsti na važnim pozicijama, mora posmatrati u kontekstu ukupnih društvenih zbivanja:

"Treba se samo setiti da je posle 5. oktobra nova vlast, za koju smo mislili da će krčiti puteve demokratije u svim oblastima pa i u medijskoj, vrlo brzo pružila ruku jednom od najprominentnijih medija vlasti iz Miloševićevog perioda - Televiziji Pink. Ti neki loši potezi, nažalost, omogućili su da se jedan broj ljudi učvrsti da ukloni tragove svoga lošeg rada '90. godina."

BOSNA I HERCEGOVINA

Da je prva žrtva svakog rata istina, pokazalo je i ratno novinarstvo u Bosni i Hercegovini. Ostaće tako upamćena imena, izjave i rad brojnih novinara koji su svoje pozicije iskoristili kako bi širili jezik mržnje. Malo je onih u Bosni i Hercegovini koji su danas spremni da govore o ovim ljudima. Novinar Oslobođenja, Mirko Šagolj:

“Znam za neke da su pod zemljom. Na primjer, Risto Đogo, jedan od najvećih ratnih huškača, utopio se u Drinskom jezeru, a Ilija Guzina je umro, koliko ja znam. Ne bih htio da pominjem neke još. Mislim da ih je najmanje bilo u samom Sarajevu. Ja neke od njih, mnoge od huškača, više ne vidim u medijima. Inače, moram reći da su novinari, ratni huškači, doprinijeli ovome zlu našem, velikom, koje se dogodilo Bosni i Hercegovini, možda više nego političari.”

Igor Gajić, novinar banjalučkog Reportera, kaže da je većina tih ratnih novinara istisnuta iz medija:

“Bilo ih je dosta, na svim stranama. To su ljudi sa, nekada ovdje, televizije srpske, neki ljudi sa Pala, neki ljudi iz Sarajeva, iz Zapadne Hercegovine, neki su i pokojni, ali većina ih je istisnuta iz posla, ali dosta ih je, nažalost i ostalo, povinujući se novim vremenima i poltronišući se na drugim mjestima. Jednostavno, društvo ide naprijed, sami otpadaju jer to je krljušt koja će, prije ili kasnije, otpasti.”

Novinar iz Mostara Pejo Gašparević podsjeća da se veliki broj novinara u ratu svrstao na jednu od zaraćenih strana, te da je normalno što je većina izvještaja bila jednostrana:

“Oni novinari koji su svjesno propagirali jednu politiku sa očiglednim, da tako kažem, mirisima neljudskosti, koji su širili mržnju, ja smatram da je takvim novinarima ipak trebalo uskratiti posljeratni novinarski angažman.”

Dugogodišnji novinar sarajevskog Oslobođenja Zlatko Dukić kaže da se brojne kolege nisu snašle u situaciji kada se jedna država raspadala:

“Moguće da neki od njih to nisu činili svjesno, dakle, ne možeš ih optuživati, a pogotovo ne osuđivati ad hoc, ali je sigurno da su se našli u funkciji nekih izopačenih ideja, čak i zločina, i da je to dobrim dijelom našu profesiju dovelo u sjenku, da penale za to možda plaćamo i mi, koji možda nismo bili u takvom društvu, ili, koji smo se makar bolje snašli u smislu da smo znali razlikovati crno od bijelog, zlo od dobra.”

Profesor na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu Božidar Sekulić smatra da su novinari dali veliki doprinos dramatičnim dešavanjima tokom raspada bivše Jugoslavije:

“Oni su proširili mržnju sa stajališta fanatičnoga zalaganja za interese vlastite partije, vlastite nacije, vlastitoga etnosa. Bilo je puno tih huškača. U svakom od tih područja trebalo bi to analizirati, strpljivo, analitički, klasificirati i onda izvući neke zaključke.”

U Bosni i Hercegovini nije bilo ozbiljnije analize ko su bili i gdje su sada novinari ratni huškači, između ostalog i zbog toga što je medijski prostor i dalje je opterećen fanatičnom vezanošću za više potpuno jednostranih i različitih priča o prirodi rata.

CRNA GORA

Propagatori rata i oni koji su širili mržnju i huškali najviše preko državne televizije i dnevnika “Pobjeda” i danas nesmetano rade u crnogorskim medijima i nikada nisu suočeni sa odgovornošću za laži. Predsjednik Asocijacije mladih novinara Boris Darmanović za Radio Slobodna Evropa kaže da su ti ljudi i danas na odgovornim funkcijama:

„Mnogi od tih ljudi rade na nekim odgovornim mjestima. Nijesu svi oni sad u medijima, ali jedan veliki dio radi u crnogorskim medijima. Jedan dio radi čak i u javnom servisu, drugi rade u nekim preduzećima, javnim institucijama i slično. Ono što je potpuno zabrinjavajuće da mi jednostavno ne želimo da raščistimo sa tim stvarima i da jednom kažemo ko su bili ti ljudi“.

Zahvaljujući činjenici da lustracija u Crnoj Gori nije sprovedena, mnogi ideolozi i propagatori rata sa početka devedesetih nastavili su da se bave poslovima sa kojih i dalje utiču na kreiranje stavova javnog mnijenja. Pojedini su se i politički aktivirali poput Emila Labudovića, perjanice patriotskog novinarstva iz ratnih godina, koji danas kao poslanik Srpske liste oštro kritikuje profesionalizam crnogorskih medija:

„Zbog otvorenog pritiska i otvorenog uticaja kakav je praktikovala crnogorska vlast početkom devedesetih godina sad se prešlo na neformalne grupe i neformalne pritiske koji se polako iz domena vlasti sele u neformalne grupe različitih profila, ekonomskih, finansijskih, pa do onih najekstremnijih mafijaških gupa koje drže pod kontrolom i medije“.

RSE: Zbog čega ste Vi početkom devedesetih prihvatili da izvršavate naloge ideologa rata, da li ste to uradili pod pritiskom ili ste to uradili samovoljno?

LABUDOVIĆ: Nijesam izvršavao ničije naloge. Nemam nijednog razloga da se stidim toga što sam tada uradio jer sam bio duboko uvjeren i sad sam uvjeren da je to bilo na liniji nacionalnog i društvenog i državnog interesa Crne Gore u tom trenutku.

Drugi patriotski novinari su se posvetili projektima regionalnog pomirenja. Milan Stojović, nekadašnji prvi čovjek Radio Nikšića i „Nikšićkih novina“, koji je početkom prošle decenije pozivao sugrađane u rat sa Hrvatskom i često poslom boravio na ratištu, u posljednje se vrijeme kao predstavnik Privredne Komore Crne Gore okrenuo organizovanju regionalnih konferencija čiji programski naslovi pozivaju na ljubav i prijateljstvo na Balkanu. Stojović je u intervjuu Radiju Slobodna Evropa ovako obrazložio svoj novi angažman. negirajući da je ikada mislio i radio drugačije:

RSE: Da li tu plemenitu ideju o regionalnom umrežavanju kvari činjenica da su vas kolege zapamtile kao ratnog izvještača koji je u obijenoj kući hrvatske pjevačice Tereze Kesovije širio njeno donje rublje ili je možda i to vaš doprinos regionalnom pomirenju:

STOJOVIĆ: Ne. To nije tačno. Nijesam širio njeno rublje niti sam širio ratni požar. Ja sam samo branio pravo moga naroda da živi kao i drugi u Socijalističkoj Federativnoj Republici Jugoslaviji.

Boris Darmanović kaže da se samo rijetki mediji bave tamnom stranom crnogorskog novinarstva s početka devedesetih i da ćemo za to kao društvo kad tad snositi odgovornost:

„Nekad će nam se to sigurno obiti o glavu i šteta je što upravo novinari nijesu bili prvi koji će te stvari iznijeti na vidjelo i raščistiti sa onim ljudima koji su devedesetih godina činjeli ono što su učinjeli“.

HRVATSKA

Nekadašnji „Slobodni tjednik“ Marinka Božića, koji je počeo izlaziti početkom devedesetih i ubrzo dosegao vrtoglavu nakladu, danas se uzima kao rodonačelnik ratnohuškačkog novinarstva i govora mržnje. Neki novinari u drugim medijima, poput Dunje Ujević, ostali su zapamćeni po rečenici kako su za Hrvatsku spremni i lagati, a televizijski novinar Smiljko Šagolj to je i prakticirao u prilozima iz tog vremena. Ugledni zagrebački novinar Živko Gruden i sam je na svojoj koži osjetio djelovanje nekadašnjih udarnih pesnica režimskih novinara. Govoreći o tom vremenu, Gruden se prisjeća teksta koji je desetak godina kasnije završio u udžbeniku novinarske etike, kao primjer govora mržnje u medijima:

„To je bio tekst pod naslovom ,Medijska peta kolona‘, objavljen početkom 1995. godine, u kojem je autor proglasio unutrašnjim državnim neprijateljima, stranim špijunima, izdajicama odnosno petokolonašima, sve hrvatske novinare koji su radili kao dopisnici stranih medija. Međutim, te svoje kvalifikacije, odnosno diskvalifikacije, ni za jednoga od njih nije ni pokušao potkrijepiti makar jednim jedinim navodom iz njihovih izvještaja. Uz taj tekst su objavljeni i krupni portreti nekih od tih novinara, navodnih petokolonaša, tako da je to bio klasičan poziv na linč.“

Doktor informatičkih znanosti i komunikolog Stjepan Malović, potvrđuje da hrvatsko novinarstvo s početka devedesetih ima tamnih mrlja zbog kojih bi se moglo osjećati nelagodno:

„Novinarska profesija se za vrijeme rata nije baš proslavila. Bilo je dosta primjera koji su vrlo loši i koji su ostavili dubok trag na hrvatsko novinarstvo. A novinari koji su radili takve prljave poslove, prošli su bez ikakvih konsekvenci. Neki su čak na visokopozicioniranim mjestima, imaju normalne karijere i tako dalje. Sa tog aspekta je postojala jedna mogućnost i potreba da se napravi diferencijacija ili ono što se naziva lustracija. No, kako se to u cijelom društvu nije dogodilo, onda je na neki način suvišno govoriti da novinari sami na svoju ruku to rade.“

Iako lustracija među novinarima, kao i u cijelom hrvatskom društvu, nije provedena, predsjednik Hrvatskog novinarskog društva Dragutin Lučić smatra da je ona na neki način, neformalno ipak obavljena:

„Čini mi se da je polako i potiho nekakva redukcija ipak učinjena, da su u dobrom dijelu oni koji su bili de fakto ratni huškači, sišli sa nekakvih glavnih i vladajućih pozicija u medijima, da su ili u sjeni ili više ne funkcioniraju, i da su, ipak, na njihova mjesta došli neki novi ljudi, primjereniji vremenu u kojem živimo.“

No, Luko Brailo, urednik i novinar splitskog tjednika „Feral Tribune“, smatra kako novinari s početka devedesetih, koji su sudjelovali u raspirivanju ratnih strasti i bili promotori govora mržnje, i danas nesmetano rade u profesiji. Oni su, kaže Brailo, tek nešto malo tiši nego prije, ali se njihov glas ipak čuje:

„Moje je osnovno mišljenje da je to samo slika i prilika Hrvatske odnosno tranzicije koju mi živimo i proživljavamo. Ako se sjetite koliko je dobar dio današnjeg političkog establišmenta vrištao proteklih godina o Rivi i ostalim mjestima, a sad su to takozvani pokretači Hrvatske i veliki reformisti, taj dio medijskog svijeta je, dakle, samo pratio zbivanje na političkoj sceni. Prema tome, oni samo slijede i vjerni su odraz politike kojoj su bili vjerni godinama.“


Marija Arnautović

arnautovicm+rferl.org

U novinarstvu od 1998., a od 2004. novinar-reporter i urednik vijesti u sarajevskom birou RSE i urednica i voditeljica magazina TV Liberty.


Petar Komnenić

Školovao se u SAD, Podgorici i Beogradu. Dugogodišnji novinar Radija Slobodna Evropa. Najčešće se bavi temama ratnih zločina, korupcije, pravosuđa.