Dostupni linkovi

Svetlana Slapšak: Evropa učinila ključne greške


Svetlana Slapšak
Svetlana Slapšak

Profesorka antropologije Svetlana Slapšak u razgovoru sa RSE analizira odnos Evrope prema izbegličkom talasu. Povodom dizanja zidova kako bi se sprečio priliv izbeglica, ona kaže da su izbeglice budućnost Evrope. Poredi nedavno iskustvo balkanskih izbeglica iz 90-ih koje su našle utočište u mnogim zemljama u okruženju, u Evropi i van nje, sa tumaranjima ljudi iz Sirije, Iraka, Avganistana...koji hiljade kilometara prelaze pešice kao u Srednjem veku. "Ako ste tu blizu, dođite kod mene" -poručuje Svetlane Slapšak i poziva Evropljane da to isto učine.

molimo pričekajte

No media source currently available

0:00 0:17:58 0:00

RSE: Ovaj intervju moramo početi zaista tragičnim vestima koje, nažalost, na najbolji način ilustruju gde je današnji svet. Gušenje, za sada se zna, preko 70 izbeglica u kamionu u Austriji, davljenjem, ne zna se po koji put, izbeglica u Sredozemnom moru koje krijumčari prevoze u neadekvatnim i pretrpanim plovilima kako bi se što više zaradilo. Čovek se pita šta će biti sledeća vest. Umiranje od gladi ispred evropskih zidova? Pretpostavljam da se i Vi pitate.


Slapšak: Naravno da se pitam, jer katastrofe, jad i beda nikada ne mogu imati kraj. To se može nastaviti, možemo čitati još gore vesti, videti još gore vesti, biti svedoci još gorih užasa, koji se danas prenose u sekundi, i svi saznajemo za njih praktično onog trenutka kad je informacija dostupna. Stvari se neće zaustaviti sve dok Evropa ne napravi pametan i precizan plan za prihvatanje izbeglica, a ovo što se dešava, dešava se već dugi niz godina. Koliko se ja sećam, već dobrih petnaest godina izbeglice iz Afrike pokušavaju da se dočepaju Evrope preko Gibraltara. Sećate se scena preko zida onoga parčeta zemljišta kojeg Španija ima na afričkoj strani?

RSE: Da, to je jedan od tih zidova prema Evropi.


Slapšak: Da. Ne samo to, nego u Gibraltaru postoji groblje nepoznatih ljudi koje je more nanelo, onih nesrećnika koji su pokušavali da preplivaju. Dakle, to se dešava već petnaest godina. Evropa, sem restriktivnih ad hoc mera, nema zapravo nikakve politike, što je, naravno, potpuno prirodno. Jer, ako je Evropa sposobna pre dva meseca da angažuje trista milijardi da bi Grčku izvela na put daljeg plaćanja i daljeg propadanja, a nije u stanju da izvede program koji ne bi koštao više od nekoliko miliona za prvu pomoć – recimo, stanica za izbeglice na različitim ključnim mestima, gde bi oni bili trijažirani u smislu profesionalne opredeljenosti, želje, puta kojeg hoće da preduzmu i sve ostalo, zatim transportovani do te tačke do koje žele da odu, a ne da hodaju peške. Čekajte, to su scene iz srednjega veka! Ljudi koji pešače po tri hiljade kilometara, to je nešto potpuno strašno! Uopšte nismo svesni šta se događa i kako se evropska zajednica gura sve dublje i dublje u nekakav srednji vek, u kojem zapravo postoji samo centralna država u Briselu. I oni se tamo vesele i raspoređuju tri stotine i više stotina milijardi novca, da bi sproveli neoliberalnu politiku, umesto da brinu za svoje građane.

RSE: Izjava gospođe Angele Merkel na balkanskom samitu u Beču, u danu kada se saznalo za gušenje u kamionu, što hteli ili ne hteli asocira stvarno na najstrašnija vremena u evropskoj istoriji, imam utisak kao da je označila neke drukčije signale. Najmoćnija žena Evrope najzad je rekla da rešavanju izbegličke krize treba 'prići u evropskom duhu'. Da li je Vas malo ohrabrila ta izjava?


Slapšak: Ne, jer to je izraz političke pristojnosti, ništa drugo. Bilo bi jako neobično da nije nešto slično rekla – u toj situaciji. Desila se najstrašnija i najsimboličkija nesreća, ako hoćete, baš u vreme jedne potpuno sterilne konferencije. U tom trenutku jeste se moralo nešto reći, u tom trenutku, naravno, svi izgledaju jako humano, isto onako kao što su izgledali jako solidarno i humano kad su pobili novinare u Parizu, januara ove godine. To su te situacije u kojima imamo nekoliko trenutaka, zapravo, veoma iskreno osećanje opšte solidarnosti. Međutim, dva dana docnije, evropska birokratija već radi nešto sasvim deseto, a naročito nemačka politika. Ja bih tu posebno ukazala na nešto čega možda nismo sasvim svesni, a to je da za razliku od veoma desne politike Angele Merkel i njene partije, nemačka svakodnevica, i to uređena, ako hoćete i birokratska svakodnevica, zapravo je mnogo otvorenija prema izbeglicama nego mnoge druge zemlje. Nemačka ipak ima, bez obzira na njenu politiku, dosta jasne smernice toga kako da zaposli te ljude. Mene je jako pogodio podatak, i to, naravno, pozitivno, da Nemačka hoće sirijske lekare, kojih ima jako mnogo među izbeglicama, dakle, obrazovane ljude. To je, naravno, sebično i odvratno, to su ljudi koji su besplatno školovani u Siriji i sada će biti jednostavno uzeti u Nemačkoj. Ali, i to je pametna politika – videti ko su ti ljudi, čuti njihove priče, zabeležiti, dokumentovati. Evropa nema još uvek dokumentacioni centar u kojem bi bile zabeležene izbeglice – odakle dolaze, koje su njihove biografije, ništa od toga ne postoji.

RSE: Kad smo već kod Nemačke – bivši nemački šef diplomatije Joška Fišer, podsetio je u jednom zanimljivom autorskom tekstu da su Evropljani svojevremeno bežali od gladi i siromaštva, odlazili u Severnu i Južnu Ameriku, Australiju... Kako je moguće da se sve to tako brzo zaboravi?


Slapšak: Pa, čujte, zaboravile su se stvari iz jugoslovenskog rata. To je bilo relativno nedavno. Pamte se one stvari koje ne bi trebalo da se pamte, a zaboravljaju se takvi činovi, takvi ljudi i takvi gestovi koji bi danas mogli biti jako dobar primer.

RSE: Pa i Mađarska i Bugarska, koje dižu sada zidove, decenijama su patile iza gvozdene zavese. Isto i Slovačka, koja je poručila da su dobrodošli samo hrišćani, a rasističke izjave sa najvišeg mesta čule su se i iz Češke. Opet lako zaboravljanje nedavnog iskustva?


Slapšak: Ne, to uopšte nije nikakvo lako zaboravljanje. Mađari vrlo dobro znaju da iskoriste broj svojih izbeglica posle propale mađarske revolucije, ali ih apsolutno ne zanima nikakav paralelizam. Naprotiv. To nije nesećanje nego cenzura sećanja. Ti ljudi namerno neće da spomenu istoriju jer ne razmišljaju u tim kategorijama, a i ako razmišljaju, hoće to da sakriju, odnosno - njihovo glavno oružje je ipak laž. Svi ti napadi, nacionalistički, rasistički, fašistički koje danas beležimo ... U Sloveniji sam zabeležila citat nekog novinara – koji je nedavno dobio novinarsku nagradu – koji je citirao onog avinjonskog papu, koji je pre pokolja Katara u Bezijeu, Južna Francuska, rekao: 'Pobijte ih sve, Bog će već odabrati svoje'. Mnogi zločinci su ponovo citirali tu slavnu izjavu, više puta u istoriji. To nije samo jedanput ponovljeno. Dakle, ako neko citira ovakvu poruku, koja je kažnjiva po postojećim zakonima, od strane novinara, čoveka iz medija, onda se zaista ne treba čuditi tom cunamiju ludačkih izjava trolova koji sede u svojim rupama, koji su konačno došli do nekog trenutka kada sa svojom mržnjom mogu nešto da dobiju. Da se ne zavaravamo – uopšte nije reč o izražavanju ideja. Reč je o tome da se nešto pridobije u mraku, u blatu, u muvanju, u gužvi. A to smo videli i za vreme jugoslovenskih ratova, za vreme svake krize i za vreme, ako hoćete, toga endemskog siromaštva u kojem živimo na Balkanu.

RSE: Ne znam da li sam u pravu, ali imam utisak da je ipak drugačije bilo iskustvo balkanskih izbeglica iz devedesetih godina, da su drugačije primani. Da li mislite da je to zbog toga što je taj izbeglički talas bio manje masovan nego ovaj ili je u pitanju rasizam, da boja kože određuje odnos prema izbeglicama?


Slapšak: Ja mislim da boja kože nema tu nikakvoga značaja. Međutim, u jugoslovenskom slučaju potpuno ste u pravu. Bio je jedan potpuno drugačiji kompleks. Prvo, imali ste nekakvu jugoslovensku solidarnost, pri tom vrlo često vezano sa pravim prijateljskim i rodbinskim vezama. Dešavali su se fenomeni. Došlo je 70.000 izbeglica iz Bosne u Sloveniju, koji nisu bili dobro prihvaćeni, a istovremeno jako puno ljudi iz Bosne pobeglo je u Beograd i tu su preživeli bez nekog naročitog problema sve ratne godine. I treće, jedan aspekt zbog kojeg mi je naročito žao što se ne istražuje, ne dokumentuje i ne ponavlja – čitav niz ženskih organizacija je stvorio perfektnu mrežu za izvlačenje ljudi iz ratnih teritorija, koja je delovala celo vreme rata, među svim ženama, među zaraćenim stranama, itd. Ženski udeo u tome bio je apsolutno najvažniji. Žene su bile te koje su komunicirale, koje su možda i lakše putovale ponekad, koje su prebacivale ljude, posebno kad je bila mobilizacija. Jeste da je izbeglica bilo jako mnogo, računa se da ih je bilo sve u svemu, i onih koji su pobegli napolje, i onih koji su kružili po tom istom prostoru, da ih je bilo preko milion, a možda i više. Znaju se otprilike brojevi koliko je obrazovanih ljudi pobeglo samo iz Beograda u to doba.

RSE: I Vaše je lično iskustvo izbegličko. I Vi ste '91. iz Miloševićeve Srbije otišli u Sloveniju.


Slapšak: Tačno. Ja sam otišla, ali moji razlozi nisu nešto bili dramatični. Ja jesam bila napadana i prećeno mi je u Srbiji, ali zaista, jako daleko da sam bila retkost u tome. Ja sam prosto otišla zato što sam shvatila da je to jedini način da nastavim da živim sa, kako bi se to reklo, čovekom svog života, a da istovremeno mogu da pomažem majci koja je relativno brzo prešla u Ljubljanu. To je bilo jedino rešenje za mene u tom trenutku. Ništa drugo, ništa patetično. Ali, sa druge strane sam ja u Ljubljani imala dosta živo dugogodišnje iskustvo suživota sa bosanskim izbeglicama. Videla sam kako to izgleda, radila sam sa mnogima od njih, poznajem omladinu, koja uglavnom nije uspela da bude 'nagrađena' time da, recimo, studira. Jako malo ih je uspelo u tome. Ti ljudi su još i danas obeleženi, da se ne zavaravamo. Stvari nisu bile ni jednoznačne, ni naročito mnogo humane, ali u svakom slučaju, jeste izbeglički položaj u Jugoslaviji bio obeležen, ako hoćete, nekakvim osećanjem jugoslovenstva.

RSE: Da se ipak vratimo ovome što se danas događa. Ovde u Srbiji u poslednje vreme se čuju glasovi da Evropa pravi sanitarni kordon, da su zemlje Balkana određene kao mesto gde će biti smeštene izbeglice, da će Evropa dati nešto novca za kampove i da će se tako zaustaviti taj talas i 'biti odbranjeni njene granice'. Da li se Vama čini realan taj scenario?


Slapšak: Pa znate, danas svaka paranoja ima zrnce realnosti. Čak bi i to moglo da se desi. U ovome trenutku, međutim, izgleda uglavnom tako da će situacija na Balkanu koliko-toliko biti uređena kao prolaz, jer većina tih izbeglica ipak neće da ostane na Balkanu. Ne možete ih zadržati. Ako su oni pobegli iz nekog bojišta u Siriji, iz razrušenog grada, napravili tolike kilometre i došli do Balkana, oni se neće zaustaviti ako hoće da idu u Nemačku, tako da ta ideja prosto nema osnova. Mislim da nije realna. A sa druge strane, za sada su se balkanske zemlje, posle raznih malo bezumnih delovanja od po dan, dva, kao u Makedoniji, ipak pomirile sa tim da moraju pomoći tim ljudima. I sad će biti sasvim jasno da će se pravac kretanja izbeglica pomeriti prema Hrvatskoj i Sloveniji. U Sloveniji se, bar nevladine organizacije, potpuno jasno i energično spremaju za to. Već su Vladi uputile pismo kojim zahtevaju malo brže delovanje, nekakve mere koje će omogućiti tim ljudima zapravo da prođu. Oni hoće da prođu kroz Balkan, oni neće da ovde ostanu. Kažem, ako ih nisu zadržale granice prema Turskoj, i more, i sve ostalo, neće ih zadržati Balkan.

RSE: Javljaju se poneki glasovi, doduše vrlo stidljivi, koji govore o tome šta mogu biti prednosti za zemlje kad prime izbeglice – da su to školovani ljudi, da tu ima dosta ljudi koji mogu dobro doneti zemljama Zapadne Evrope.


Slapšak: Da, to je moj glas. Ja sam duboko uverena ne samo da oni mogu 'nešto' doprineti. Ja mislim da su oni budućnost Evrope, jer Evropa je u istoriji bila mešana i treba da ostane mešana. I Mediteran je bio mešan i treba da bude mešan. Ne samo zbog toga. Izvestan deo tih ljudi su iz srednjega sloja, visoko obrazovani, neki bi profesionalno bili dragoceni – recimo, Slovenija ima manjak lekara, mnogo lekara iz Srbije dolazi u Sloveniju. Zašto ne bismo pokušali da ubedimo nekoga od izbeglica da ostane kao lekar u Sloveniji? Međutim, to su sve pozitivne tačke koje zapravo ne obuhvataju masu, a masa tih izbeglica, recimo oni koji su siromašni, koji nemaju ama baš ništa i koji nemaju nikakvog obrazovanja, prosto zaslužuje drugačiji tretman. Jeste, možemo misliti na tzv. velike radove u ruzveltovskom smislu koji bi angažovali jako mnogo takvih ljudi, koji bi poboljšali infrastrukturu Evrope, koji bi nama svima olakšali život, ali nemojmo se zanositi time. Ja sam potpuno svesna tih mikroznačaja koje mi hoćemo da izvučemo, pa da damo neku drugačiju sliku. Reč je o tome da Evropa vodi tvrdu liberalnu politiku koja ne brine za građane i jedina pomoć, i izbeglicama, a bogami i nezaposlenima u Evropi, a bogami i evropskoj sirotinji, svima koji su na rubu, a njih je jako mnogo, bila bi ta da se radikalno promeni ta politika. I da se ne zavaravamo, sasvim sigurno takva jedna buduća politika bi morala biti politika protekcionističke države, zaštite ne samo lokalnog nego i evropskog, proizvodnje, radnika, njihovih prava, drugačiji tipovi razmene. I ukratko, hajde da kažemo tačno šta to treba da bude: to treba da bude neka vrsta socijalizma. Verovatno bi se moglo započeti sa opštim jednakim ličnim dohotkom, koji sada već funkcioniše na nekim mestima u Evropi, recimo u Utrehtu. U Holandiji je uveden kao gradski projekt, da se vidi kako to zapravo ide i ima li smisla. Dakle, takve stvari treba misliti, generalnu evropsku politiku, a ne samo detalje, da li ćemo naći dobrog sirijskog lekara.

RSE: Da li prepoznajete društvene snage, ili političke snage, koje bi mogle biti nosilac takvih ideja?


Slapšak: Ima ih jako mnogo. Svuda po južnoj Evropi, bogami i u severnoj Evropi, svuda ima i takvih stranaka i nevladinih organizacija, i glasnih i pismenih pojedinaca. Uopšte nije problem prepoznati šta se sve dešava u Evropi. Problem je u tome što administrativna, zapravo birokratska Evropa sa svojom neoliberalnom logikom i odgovarajućim aparatom u vladama praktično svih država u Evropi danas, ne samo da nije u stanju da odgovori na takve zahteve, nego ih smatra duboko neprijateljskim.

RSE: A šta ćemo sa desnicom koja zapravo jača u Evropi?


Slapšak: Zapravo jača, ali ova aktivna desnica, fašistička, nacistička desnica, kao što je recimo Zlatna zora u Grčkoj, ta desnica zapravo služi vladama i budućim desničarskim vladama, kao što je recimo Orbanu Jobik, služi kao policija batinaša. To su paramilitarne političke formacije koje služe zastrašivanju, a ako se situacija promeni, i istrebljivanju, odnosno nasilju. Dakle, u tom smislu ja desnicu ne vidim kao nekakvu snagu koja može ideološki da povuče bilo koga. To su neverovatna lupetanja koja može samo neka obrijana pijana budala u četrdesetim godinama da propoveda kao misao. To ne može da prođe. Međutim, može da prođe njihova fizička snaga, i to mnoge desničarske vlade, koje će inače navodno uljudno ponašati na površini, hoće da iskoriste. Ja se toga najviše bojim. Bojim se toga da će nekakva desnica, eventualno u Grčkoj, radosno sprovesti novu vojnu diktaturu zajedno sa tim iz Zlatne zore, koji će batinati ljude. To je uvek bilo isto. Prilično sam se zastrašila kada sam pre dva dana u Folkskrantu, koji je inače umereno centralnodesničan dnevni list u Holandiji, pogledala i našla jednog veoma uglednog ekonomistu koji kaže, sasvim otvoreno, da bi za Grčku najbolja bila diktatura. Znate, ti desničari tako misle. I neoliberali, na isti način misle, jer zapravo, kada jedanput dođete u fazu u kojoj više ne možete prodavati proizvod i u kojoj više ni proizvođenje nema smisla jer se novac dobija sasvim drugim putevima, takozvani neki primitivni kapitalizam je potpuno besmislen danas, proizvodnja, pa prodaja, pa profit i sve ostalo, to više ne postoji, postane nešto sasvim drugo. I u toj situaciji je za očuvanje reda zaista potrebno nešto drugo. E, to je ono gde čuči opasnost za fašizaciju Evrope.

RSE: Sve je to, naravno, ista priča, ali da se ipak vratimo ovom izbegličkom talasu. Kao i uvek u ovakvim situacijama, javljaju se različite teorije zavere – da je ovo na primer izbeglički talas dirigovan spolja. Uz pitanje – ratovi i beda u tim zemljama iz kojih dolaze izbeglice traju godinama – kako sada tako naglo seoba naroda? Šta Vi odgovarate na takva pitanja?


Slapšak: Znate šta, na to nema odgovora. Ja bih sve te lude teorije objavila u nekoj antologiji. To je vrlo dobro za čitanje, to je zaista smešno. Kao profesor sam se sretala s takvima. Govorite o nekakvoj antičkoj istoriji, a onda dođe neko ko pita da li su, recimo, piramide napravili Marsovci, i sad, ja pokušavam da racionalizujem i da odgovorim, a odgovor je uvek: 'A zašto da ne?'. To 'zašto da ne', ta trunčica ludila u ljudskim glavama koja se naročito širi kada je kriza i kada su ljudi uplašeni, to je nešto što je, rekla bih, deo narodnog folklora. Šta da radimo? To su mitovi. Te mitove jednostavno treba posmatrati kao takve, oduzeti im svaku ozbiljnost, videti koje su logičke greške i zaustaviti nešto što je danas u javnosti svuda u celome svetu jako prisutno, a strašno opasno. To je ono: 'To je moje mišljenje, ja na to imam pravo'. Ne, nemaš pravo. Ako je tvoje mišljenje glupo, ako logički ne stoji, ako nije zasnovano na proverenim podacima, ako su zaključci pogrešni – ne, ne stoji. Nema svako pravo na sopstveno mišljenje. I to je nešto, izvinite, što se uči u školi, što se nekada učilo u školama.

RSE: Vi ste napisali jedan nadahnuti i provokativan tekst u Peščaniku povodom izbegličke krize i podsetili ustvari da je Zapad, i Evropa, i Amerika, svojom intervencijom urušila neke države koje su bile stabilne i nisu bile pod uticajem ekstremnog islama, odakle sada ljudi beže. Da li mislite da postoje kapaciteti u tim zemljama da se suoče sa sopstvenom odgovornošću?


Slapšak: Ne više. Ne. Tamo su sve strukture uništene, sve što je ličilo na srednji sloj je uništeno, pobijeno ili rasterano. Tamo više ništa ne postoji. Tamo je zaista moguć jedino kalifat kao privremeni državni oblik, koji je, naravno, opasan, jer je bez granica i bez preciznih vladara, bez precizne infrastrukture i bez preciznog, kakav god da jeste, parlamentarnog prenosa, kojeg prepoznajemo kao funkcionisanje države. Tako da takva tvrdnja ne može više funkcionisati. A to što ja mislim o tim diktatorskim, inače odvratnim, državama, koje su bile grozne, koje su bile totalitarne, koje su zaista primenjivale nasilje prema onim svojim građanima koji se nisu sasvim slagali sa vođom ili sa proglašenom ideologijom, to je posledica toga da sam posle pada Jugoslavije i ja, premda sam nekad bila disident i protivnik sistema i svega ostalog, spremna da revidiram stvari i da ih vidim u drugačijem svetlu, ne zato što ih tada nisam videla, nego što sada vidim da ih nema. To je ta razlika – kada vidimo da nečega nema, postaje nam jasno koji su mogućni rezultati rušenja koliko-toliko stabilnog državnog sistema. Slučaj Jugoslavije je drugačiji. Ona se polako urušavala, dugo vremena, mnogi su bili uzroci, koji nisu svi analizirani. Jednostavno je bilo uništavanje diktatora, koje Evropa nije izvela kad je Grčka sedam godina grcala pod najstrašnijom vojnom diktaturom.

RSE: Mi govorimo i o vojnoj intervenciji koja je na kraju krajeva dovela do ovoga do čega danas imamo. Da li mislite da u tim zemljama, koje su pokušale na taj način da svrgnu te diktatorske režime, danas postoji preispitivanje takve vrste intervencionizma?


Slapšak: Za sada ne vidim to nigde, sem u nekim retkim izjavama nekih Sirijaca. Sa druge strane, imate projekt države koji je zasnovan na jasnom političkom ideološkom planu i koji itekako odnedavna brine o ljudskim pravima. To je zamišljeni, nažalost još neostvareni, Kurdistan. Kurdistan bi sa svojom ideologijom, ako se razvije država iz onoga što sada izgledaju osnovni tekstovi – recimo, Očalan, koji je u turskom zatvoru već pre nekoliko godina potpuno promenio svoju politiku i sad se zalaže isključivo za mirno dejstvovanje, itd, itd, dakle, Kurdistan bi bio dobar projekt koji, naravno, niko neće da pomogne. A Kurdistan bi, kako sada izgleda u Kobaniu ili nekim drugim mestima, poštovao jednakost polova, poštovao bi socijalne zahteve, poštovao bi jednakost na različitim nivoima. Niko ne zna kako bi se to razvilo, ali ideja uopšte nije loša. I naravno, osnovna evropska greška u tome smislu je neprivlačenje Turske u Evropsku uniju. To je katastrofalna greška. Turska je otišla u sasvim drugom smeru, uspešna je, a sa druge strane sve konzervativnija i konzervativnija. I opasnija. Ima sasvim jasnu svoju ratnu politiku između Sirije, Izraela i svih tih krajeva. Dakle, Evropa je napravila ključne greške, ne samo time što se vojno uključila, doduše stidljivo, možda malo sa strane, Nemci su rekli da uopšte neće da učestvuju u vojnim akcijama, itd, ali se ipak pridružila svemu što su Amerikanci radili, i odobrila, a s druge strane, neće da pomogne, niti hoće da razmišlja o budućnosti, o svojoj budućnosti zajedno sa Turskom, niti hoće da pomogne Kurde. I tu su ključne greške.

RSE: Kako mislite da će se sve ovo završiti? Padom zidova ili dizanjem daljih zidova?


Slapšak: Sve je otvoreno. Mi ništa ne možemo predvideti. Možemo biti katastrofični, paranoični, šta god nam padne na pamet. Naša mašta je bedna pred onim šta se događa.

RSE: Da li će ti ljudi naći mir, naći sigurnost u zemljama kojima hrle?


Slapšak: Možda. Možda može tačno to da se desi, jer ti ljudi uglavnom imaju precizne ideje šta hoće da urade u tim zemljama u koje odlaze. Ima i takvih koji nemaju ništa, nego prosto misle da će im biti bolje.

RSE: Znači, Vi biste ih svojom porukom ohrabrili – 'Idite tamo kuda mislite da vas čeka vaš mir'?


Slapšak: Naravno. Ja bih ih svojim iskustvom i svojim načinom mišljenja i svojim načinom ponašanja ohrabrila: 'Da, dođite kod mene'. Jer to je ustvari jedino što mi možemo da uradimo. Ono što nam je blizu, ono što vidimo, pomozimo. Potpuno je svejedno, velika politika, ostavimo se svega toga. Ostavimo se velikih razmišljanja. Neću da razmišljam o velikim razmišljanjima. Ako neko bude blizu mene, hoću da pomognem. I to je to. Ukoliko bi to bio način ponašanja Evropejaca, stvari bi bile mnogo bolje već mnogo ranije.

XS
SM
MD
LG