Autor: Brian Whitmore (priredila: Mirjana Rakela)
Ruskog predsjednika Vladimira Putina progoni sablast Slobodana Miloševića. Kako se ukrajinska kriza zaoštrava, postalo je moderno a neki bi rekli, i gotovo poput fetiša - uspoređivati vođu Kremlja sa pokojnim srpskim diktatorom.
Nedavno su Vera Mironova i Marija Snegovaja u "Novoj Republici" podsjetile da su i Milošević i Putin osnažili nacionalizam... protiv Hrvata i Ukrajinaca, i to iz pomoć propagande u masovnim medijima, te kako su obojica potaknuli pobune nacionalnih manjina. I Milošević, nekada, a Putin danas, pod izgovorom zaštite manjina uključili su vojsku i formirali samoproglašene, polu-nezavisne tvorevine u Hrvatskoj i Ukrajini, koje su de facto bile pod kontrolom Beograda, a sada Moskve.
No, sličnost između Putina i Miloševićeva nije samo u taktici kojom se služe, već i u načinu na koji su se koristili povijesnim mitovima i sukobima između Srba i Hrvata, Rusa i Ukrajinaca napisale su Mironova i Snegovaja.
Naravno, nisu samo Putinovi kritičari skloni usporedbi Vladimira sa Slobodanom. To rade i Putinovi saveznici koji uspredbu vide i kao opomenu za šefa Kremlja.
Ljut zbog odluke Moskve da neće koristiti otvorenu vojnu silu u istočnoj Ukrajini za podršku proruskim militantima, separatistički lider Igor Girkin, poznatiji kao Strelkov, nedavno je upozorio Putina da bi nepovratno mogao završtiti poput Miloševića.
Pišući o tome na portalu Vkontakt, Girkin kaže da Putinovo očito odustajanje od oružanih grupa koje traže formiranje Nove Rusije u Ukrajini, podsjeća na Miloševićevu izdaju paramilitarnih snaga koje su se za Veliku Srbiju borile u Bosni Hercegovini i Hrvatskoj 1990-tih.
Milošević je onda skončao na Kosovu, vrijeme mu je isteklo i završio je u Haagu napisao je Girkin. Podtekst je sasvim jasan. Ako bi se nacionalisti okrenuli protiv Putina zbog njegove izdaje Donbasa, on će postati vrlo ranjiv kod kuće. Isto tako, nacionalist Mihail Kalašnjikov je nedavno ustvrdio da je Kremlj izgubio kontrolu nad procesomu istočnoj Ukrajini i da bi se zbog toga ustanak u Donbasu mogao pretvoriti u ustanak u Rusiji.
Ovakve tvrdnje ljutih nacionalista preuzele su i glavni ruski mediji. Ruske vlasti su naučile kako suzbiti liberalne prosvjede, ali se lošije nose sa nacionalistima i ljevičarskim prosvjedima kada su suočeni s odlučnim, očajnim ljudima, koji su spremni na konfrontaciju stoji u uvodniku Nezavisine Gazete 11. jula.
Država nije riješila migracijsko pitanje, a to znači da bi se Kondopoga, trg Manež, ili Birjulevo, moglo ponoviti u bilo kojem trenutku... Kremlj nema apsolutno nikakav interes da na čelu ljevičarskih ili nacionalističkih prosvjeda u Rusiji budu militanti.
Pa, koliko je onda relevantno Miloševićevo iskustvo sa Putinovom mogućom sudbinom?
Prvo, veza između Miloševićevog odustajanje od projekta Velike Srbije i njegovog pada s vlasti, nije uzročno povezana. Gotovo četiri godine je prošlo od potpisivanja Daytonskog sporazuma kojim su okončana neprijateljstva u Bosni i Hercegovini u decembru 1995, do Miloševićevog pada, u oktobru 1999. razdoblja u kojem je prebrodio gubitak podrške nacionalsita, niz bučnih uličnih prosvjeda u Beogradu, još jedan rat, onaj na Kosovu i NATO bombardiranje.
I drugo, kada je Milošević napokon pao, to nipošto nije bilo predodređeno. Prozapadni liberalni i studentski aktivisti bili su najvidljiviji sudionici u masovnim demonstracijama koje su uslijedile nakon kontroverznih predsjedničkih izbora 1999., i te demonstracije zasigurno su imale ulogu u padu Miloševića.
No, smrtni udarac se, zapravo, dogodio iza scene i daleko od gužve, na stražnjem sjedalu Mercedesovog džipa koji se kretao sporednim ulicama Beograda.
Prema medijskim izvještajima, glavnu ulogu u cijeloj priči imao je Milorad Luković, poznat kao Legija, jedan od Miloševićevih najbrutalnijih dželata, koji se nagodio s tadašnjim čelnikom opozicije Zoranom Đinđićem, koji će kasnije biti premijer Srbije do ubojstva 2003. Milošević je naredio zapovjedniku Crvenih beretki, Lukoviću, da otvori vatru na demonstrante na ulicama Beograda. Đinđić ga je, navodno, uvjerio da to ne učini, jer je Milošević već gotov.
Pojedine tajne strukture u Srbiji su shvatile da se s Miloševićem dalje ne može, predali su ga, a zauzvrat su tražili isplatu, rekao mi je Bratislav Grubačić, beogradski politički analitičar još 2003. Zapravo kombinacija liberalnog ustanka, nacionalističkog razočaranja i nelojalnosti snaga sigurnosti je dovela do kraja Miloševićeve ere.
Putin bi mogao, možda, slično proći u nekom budućem trenutku, ali, lako ga je zamisliti i vječno na vlasti - pod uvjetom da mu elita i službe sigurnosti ostanu vjerni. I naravno, pod uvjetom, da je spreman proliti krv.
U izvještaju na 260 stranica objavljen početkom mjeseca - a koji je uredio Kiril Rogov, pod nazivom Kriza i transformacija ruskog izbornog autoritarizma - tvrdi se da je kriza u Ukrajina bez dvojbe prekretnica u ruskoj povijesti.
Autori izvještaja tvrde da će razina političke represije samo rasti, postajati sve žešća, te da je neodvojivi dio političke kulture Putinova režima. Miloševićev scenarij za Putina bi mogao biti drugačiji. Vladimir bi za razliku od Slobodana, mogao ojačati svoju vlast - i postati još brutalniji.
