Četvrtak, 24. april/travanj 2014, 13:59 CET

Programi / Tema sedmice

Gradovi između Istoka i Zapada

Kroz priloge naših reportera iz Beograda, Sarajeva, Podgorice, Zagreba i Prištine, vodimo vas kroz život ovih gradova. Istražujemo njihove osobine, da li su otvoreni i gostoljubivi, okrenuti Zapadu ili balkanski začahureni? Koliko su politički, kulturni i ekonomski centri? Po čemu su prepoznatljivi, šta nude, zašto ljudi iz inostranstva dolaze? Koliko su skupi, kako žive njihovi stanovnici?

Beograd, Foto Vesna AnđićBeograd, Foto Vesna Anđić
x
Beograd, Foto Vesna Anđić
Beograd, Foto Vesna Anđić
Veličina slova - +
U Beogradu nema sredine

Beograd u ovom trenutku vraća velegradsku boju, ali mu još uvek nedostaju neki elementi da bi bio kosmopolitski u svetskim razmerama. Grad, čiji su slika i duh u raskoraku, prati i oznaka najjeftinijeg u regionu, sa čim se, doduše, mnogi Beograđani ne slažu. Kroz život Beograda vodi nas Želimir Bojović:

 

Urban ili zapušten? Miran ili opasan? Uzbudljiv ili dosadan? Grad paradoksa? Mnogi su ga opisivali i doživljavali različito.

 

Nobelovac Ivo Andrić, za njega je govorio da je to grad sa najlepšim zalascima sunca, a poznati francuski arhitekta Le Corbusier, Beograd je opisao kao najružniji grad na najlepšem mestu. Njegovi stanovnici tvrde da je Beograd metropola. Iako, možda, i ne znaju šta ta odrednica tačno znači.

 

Sociolog kulture Ratko Božović kaže da je Beograd dinamičan grad:

 

„Beograd u ovom trenutku vraća svoju velegradsku boju.“

 

Često, ljudi koji dolaze iz inostranstva, daleko bolje vide sve prednosti i mane jednog mesta. Engleski novinar Mark Pullen, pre više od šest godina došao je u Beograd i tu je ostao. Kada iz Londona dolazi u Beograd, kaže da ima osećaj kao da je dolazi kući. Ipak, ma koliko voleo Beograd, Mark ističe da on teško može biti metropola:

 

„Za Balkan jeste kosmopolitan grad, ali kosmopolitan grad na svetski način – nije. Na ulicama Beograda ne možete vidjeti etničke manjine, kao recimo na ulicama Londona ili Pariza.“

 

Oni koji ga vole, reći će da Beograd ima svoj vidljivi i nevidljivi deo. Režiserka i direktorka drame Narodnog pozorišta u Beogradu, Tanja Mandić-Rigonat, kaže da su, trenutno, slika grada i njegov duh u velikom raskoraku:

 

„Ovo je grad koji gubi svoje lice, ovo je grad bez mostova. To je jedan tranzicioni, a ne kulturni centar. Naše ulice su opterećene novim bankama, patikarnicama i parfimerijama. ovo je grad u kojem nestaju bioskopi, grad u kojem nestaju knjižare, u kojem nestaju tragovi kulture koji su stvarani decenijama.“

 

Beograd ima oko 2,2 miliona stanovnika i sa 17 opština i svega 38 hotela predstavlja politički, kulturni i finansijski centar Srbije, ali u isto vreme, Beograd je grad saobraćajnih gužvi i urbanističkog haosa. Pejzažna arhitektica Nadežda Perišić-Savić kaže, paradoksalno, ali za priču o Beogradu očekivano, da su te haotičnosti za nju, često, najstimulativnije:

 

„Dragocena je ta trash-estetika koju Beograd poseduje.“

 

Ali, Nadežda ima i svoju listu mana:

 

„To što nema uređen javni trg, što nema dovoljno umetnosti na javnim površinama odnosno na javnom prostoru, što je praktično nekompaktan, što je nemaran i što ima neopravdano puno loših navika nekih građana i građanki, to što je neuredan.“

Kalemegdan, Foto: Vesna Anđić
Beograd trenutno nema niša tako veliko i važno u kulturnoj ponudi što bi zadivilo i privuklo turiste iz inostranstva. Nekoliko festivala više je značajno za lokalnu ili regionalnu publiku, nego za nekoga iz Italije, Francuske ili Holandije. Međutim, iako oštra prema izgledu grada, Tanja Mandić-Rigonat, kaže da je Beograd iznutra, ipak – metropola:

 

„Ne zato što postoji pametna kulturna politika u ovoj zemlji, nego zato što je Beograd ogroman grad u koji se sliva sve ono što kreativno postoji u ovoj zemlji, sve to na neki način gravitira ka Beogradu. Ovde dolaze ljudi sa svojom najboljom unutrašnjom ponudom duha.“

Skuplji od Londona

 

„Beograd – najjeftiniji grad u regionu“, bio je pre nekoliko dana naslov u skoro svim štampanim medijima, ali mnogi se sa tim nisu složili. Tačnije, Savez ekonomista Srbije uporedio je cene 28 proizvoda u Beogradu, Zagrebu, Ljubljani, Sarajevu, Podgorici, Sofiji, Bukureštu i Budimpešti, u minimarketima, supermarketima, hipermarketima i velikim diskontima, izjavio je Dragan Đuričin iz Saveza ekonomista Srbije:

 

„U 15 stavki, koje su ovde date, od mleka, jogurta, pilećeg mesa, tunjevine, sokova, piva do paste za zube i Pampers pelena, Beograd ima poziciju najjeftinijeg grada.“

 

Roba u prodavnicama, jeftinija je još samo u Budimpešti, ali su zato cene u srpskim hipermarketima mnogo povoljnije nego u glavnom gradu Mađarske. Sa druge strane, jedno nedavno istraživanje „Večernjih novosti“, pokazalo je da je Beograd skuplji od Londona. „Prosečna beogradska četveročlana porodica, koja živi u šezdesetak kvadrata, mesečno plaća više nego da živi u Moskvi, a polako prestiže i London“, piše ovaj dnevnik.

 

Kao i u većini stvari, Beograđani imaju podeljeno mišljenje u vezi sa ovim nalazima. Za neke je život u gradu skup, a za neke ne:

 

„Ako se štedi, nije.“

„Meni jeste skup, zato što mi je mala plata. U druge gradove ne idem, tako da ne znam. Svaki dinar mora se čuva.“

„Nije.“

„Jeste, ali se ja pružam onoliko koliko mogu da se pokrijem.“

„Skup je, otkad je počela ova kriza. Ali, preživećemo.“

 

Imajući u vidu nasleđe Beograda, njegovu istoriju, posebno noviju, spremnost da uništava druge, ali i da sam bude uništen, njegovu potrebu da dominira, ali i da se izgubi u haosu, teško je pronaći tačnu odrednicu za Beograd. Ipak, jednu od najboljih rekao je, upravo, Mark Pullan:

 

„Ili fantastično ili katastrofalno – to je Beograd. U Beogradu nema sredine.“


Nestali šmek metropole


Kao i svi gradovi u bivšoj Jugoslaviji, tako je i Sarajevo izgubilo elemente metropole. Iako se procjenjuje da će stvaranje nove urbane kulture uzeti više od jedne decenije, Sarajevo i danas može da živi na staroj slavi – prvom tramvaju u Evropi, najboljim vicevima, Olimpijadi, rok grupama... Iz Sarajeva Žana Kovačević:

 

Sarajevo, gradska tržnica, Foto: Mido Poturović
Kažu da Sarajevo liči na velike svjetske gradove, naročito zimi. Kao i drugdje na svijetu – pada snijeg. Iako je, napokon, osim ratnih stradanja, slika o Sarajevu danas drugačija, pa ga se na mapi svjetskih dešavanja može prepoznati po Sarajevo Film Festivalu (SFF), koji je izrastao u veliki i značajan, Međunarodnom teatarskom festivalu MEŠ, Sarajevskoj zimi. Grade se veliki tržni centri i još veći neboderi. Međutim, zbog svega što se desilo posljednju deceniju na ovom prostoru i šire, Sarajevo, kao i ostali gradovi u bivšoj Jugoslaviji, izgubili su, i ako su imali, elemente metropole, kaže profesor Univerziteta u Sarajevu Hidajet Repovac:

 

 

„Metropolizacija je, po mom sudu, jedan proces koji prije svega zahtjeva kulturno i civilizacijsko napredovanje. A kod nas na balkanskom prostoru se desilo nazadovanje. Za mene je u Evropi jedino Pariz metropola.“

 

Repovac dodaje da bi se štošta trebalo promijeniti da bi se gradovi na Balkanu, pa tako i Sarajevo, pretvorilo u metropole:

 

„Morali bismo da promijenimo prvo obrazovanje, morali bismo da promijenimo navike, da unaprijedimo kulturne potrebe, da više komuniciramo sa svijetom, da svijet dolazi nama, da mi idemo u svijet i tako dalje. Mi ne možemo ni ići u svijet, jer nam treba viza.“

 

Sarajevo danas, prema procjenama bez zvaničnih pokazatelja, ima oko 400.000 stanovnika. Broj stanovnika i veličina grada, međutim, nisu ono što neki grad čini metropolom, kaže bosanskohercegovačka novinarka i pisac Snježana Mulić:

 

„Ja sam jednom u jednoj svojoj kolumni napisala – ako se nekad govorilo da je Sarajevo provincija Osmanskog carstva, onda danas možemo kazati da je Sarajevo zapravo provincija carstva SDA, HDZ i SNSD, i to u najgorem smislu te riječi. Istina je da Sarajevo ima 35 institucija kulture, da imamo SFF, da imamo MESS da ima Jazz Festival, da imamo Sarajevsku zimu… Ali činjenica je i to da su ljudi koji su okupljeni oko tih projekata i koji pokušavaju ovaj grad učiniti istinskim gradom – u manjini. Njihov rad s jedne strane nadilazi mogućnosti i kapacitete ovog grada, a s druge strane primitivizam gradske i državne vlasti nadilazi njihove želje i stremljenja.“


Nije život kao u Evropi

Marija Fekete Sulliven, rođena je u Sarajevu, ali je jedan dio života provela u Singapuru i nekoliko velikih španskih gradova. Vjeruje kako je njen rodni grad duhovna metropola Evrope, ali da je, istovremeno, u praktičnim stvarima koje čine svakodnevni život, neuporediv sa velikim svjetskim gradovima poput Singapura:

 

„Da bi grad bio funkcionalan, potrebno je da njegovi stanovnici jako mnogo rade. Osim toga, u Singapuru je gotovo nemoguće voziti loše auto. Postoji ekološka zabrana. Tako da u centru grada ne možete vidjeti nekakvo slupano, polovno auto, što je kod nas uobičajena slika. S druge strane, mislim da naši ljudi prednjače, možda čak i u cijelom svijetu, u toj svojoj gostoljubivosti i po toj svojoj karakterističnoj otvorenosti.“

 

Građani smatraju da je Sarajevo, po kvalitetu života, daleko od velikih svjetskih centara, ali da zbog toga, po ocjenama, ne zaostaje za ostatkom svijeta. Porciju popularnih ćevapa dobićete po cijeni od dva i po do tri i po eura, esprešo kafu prosječno za oko euro i po, a cijene komunalnih usluga i hrane, na evropskom su nivou. Ni sami građani, Sarajevo ne doživljavaju kao jedan od svjetskih centara:
 

Sarajevo, Baščaršija, Foto: Mido Poturović
„Apsolutno ne. Došlo je puno izbjeglica. Grade se građevine, radi se, ali Sarajevo još uvijek nije svjetski centar.“

 

„Što se tiče izgradnje novih zgrada, po tome liči. Ali što se tiče prljavštine po ulicama, po tome ne liči.“

„Za našu državu je metropola.“

„Ne, zato što su ljudi primitivni, konzervativni, zato što smo premali, zato što imamo tri predsjednika…“

„Ne živimo baš kao u Evropi. Puno toga nam fali. Ljudi zaviru u kontejnere, traže nešto unutra, prose…“

„Osim tog materijalnog siromaštva, siromašni smo i duhovno.“

„To ide jedno s drugim. Ne možete otići vani, da vidite kako ljudi žive u drugim gradovima u Evropi.“

 

Ono što je, takođe, bosanskohercegovačke gradove, ali i druge širom prostora bivše Jugoslavije, vratilo decenije unazad i učinilo ih zatvorenim, jesu nacionalni okviri i okovi u koje su zapali, podsjeća profesor Repovac:

 

„Gradovi su se nacionalizirali, etnicizirali. Ništa više nije kao što je bilo. Ako je i postojala tendencija da se od ovog našeg urbanog ambijenta stvori metropola, to je zapriječeno i sada se dešava jedan retrogradni i nazadni proces.“

 

Stvaranje nove urbane, što je Goran Bregović nekada zvao subkulture, uzeće, sasvim sigurno, više od jedne decenije. Do tada stranci koji žive i posjećuju Sarajevo, još uvijek mu krupne nedostatke tolerišu zbog šarma i slavne prošlosti, na čijoj slavi živimo već dugo – prvom tramvaju u Evropi, najboljim vicevima, Zimskoj olimpijadi, lijepim ženama i dobrim rok grupama.

 

Grad novih obrisa


Vjerovatno više nego svi drugi glavni gradovi na Balkanu, Podgorica je izmjenila svoj lik posljednjih godina. Ipak, gradu otvorenom i gostoljubivom za strance, još uvek nedostaje prepoznatljiv identitet, prije svega kulturni. Urušilo se mnogo tradicionalnog, staropodgoričkog, a novo nema sopstveni pečat. Prenosi iz Podgorice Biljana Jovićević:

 

Podgorica
Samo se valjda stariji Podgoričani još sjećaju Titograda, kako se od 1946. do aprila 1992. godine zvao glavni grad Crne Gore, ali on ni izbliza nije bio ono što su u to vrijeme bili Beograd, Zagreb ili Sarajevo. Danas je, međutim, sve drugačije, sa više aspekata. Svi će vam bez dileme reći da se Podgorica ogromnom brzinom mijenja, gradi i dobija sasvim nove obrise. Posebno je, međutim, pitanje kakve. Evo zapažanja podgoričkog arhitekte Miodraga Burzana:

 

 

„Ona dobija karakter velike nekretnine, a ne mjesta u kojem se živi – grada. Dobila je dosta lijepih objekata, dosta lijepih mostova… Ali to se ne mjeri time, već onim kako je mogla da izgleda. Nažalost, Podgorica je grad koji gubi svoj identitet. Ima za cilj da liči na druge gradove. Oponaša ih, umjesto da pokušava da nađe rješenje u okvirima svoje posebnosti.“

 

Za to što Podgorica godinama izgleda kao veliko gradilište, nesumnjivo je zaslužan gradonačelnik dr Miomir Mugoša, za kojeg je, međutim, jedan opozicioni odbornik u parlamentu glavnog grada konstatovao: „Gradonačelnik je veliki pregalac, ali nažalost ne i vizionar“. Ipak, iako još nijesu štampane, danas je moguće uraditi razglednice sa motivima Podgorice, i to različite, za razliku od ranije, kada je jedina znamenitost bila spomenik Partizanu borcu na Gorici. A na osnovu građevina se može reći da je grad okrenut na sve strane. Zahvaljujući gradonačelniku, u posljednje vrijeme često Rusiji, koja je bila donator izgradnje više spomenika i jednog od novih podgoričkih mostova.

 

Sve u svemu, iz Podgorice se već duže vrijeme manje ide, a više u nju dolazi, poput Branka Baletića, filmskog reditelja, koji je poslije 55 godina života u Beogradu, već nekoliko godina angažovan na projektima stvaranja kulturne identifikacije glavnog grada Crne Gore, koji jedino tako može postati veliki centar:

 

„Podgorica ima Crnogorsko narodno pozorište, koje je – čini mi se – stožer kulturnih dešavanja u Podgorici. Ali, to je malo. Nema sistemskih odluka, rješenja, nema ulaganja u kulturu, koje bi u nekom periodu od pet ili deset godina dovelo do toga da Podgorica postane kulturni centar.“

 

Svjedoci naglog razvoja Podgorice su i stranci, koji, za razliku od ranije, nijesu samo turisti na crnogorskom primorju. Sada je potpuno uobičajeno i svakodnevno da u lokalima, restoranima, buticima, pozorištu, na koncertima, čujete engleski, italijanski, francuski i naravno – ruski. Teresa Albano, konzularni dopisnik ambasade Italije u Podgorici i profesor italijanskog jezika na Filozofskom fakultetu, prvi je put u Podgoricu došla 1999. godine:

 

„Tada je Crna Gora bila pravi Balkan, a sada je prava Evropa. Za ovih desetak godina je došlo do velikih promjena, Crna Gora je potpuno nova zemlja. Podgorica liči na neki manji italijanski grad, gdje bukvalno ništa ne nedostaje. Tu žive jako topli i veseli ljudi, koji prihvaćaju strance sa oduševljenjem.“

 

Ali ima i stranca koji žive i rade u Crnoj Gori i kojima veliki gradovi nedostaju. Poput snimatelja agencije MAMA, Hose Iserma Algelda iz Buenos Airesa, koji se, međutim, u Crnoj Gori oženio i očekuje prinovu:

 

„Navikao sam na velike gradove poput Buenos Airesa. Jedino što mi se ovdje jako sviđa je sigurnost. Ovdje sam godinu dana. Prošlog decembra sam se oženio djevojkom odavde i uskoro ćemo imati bebu.“

Podgorica, Sportski centar Morača, Foto: Srđan Kusovac
Planirate i da ostanete?

 

„Za sada planiram da ostanem ovdje, uglavnom zbog moje supruge. Ona je djevojka iz malog grada, nije navikla na velika mjesta i ne voli ih.“

 

Šta vam ovdje najviše nedostaje?

 

„Buenos Aires je veliki, kosmopolitski grad, u kojem sve možeš da radiš. U ovom gradu život je pasivan“.

 

Imate li ovdje prijatelje?

 

„Upoznao sam neke ljude ovdje, ne previše, ali sam jako srećan s onima s kojima se družim. Riječ je uglavnom o prijateljima moje žene. Inače, teško uspijevam da upoznam ljude. Jezik je zapravo glavna barijera da steknem nove prijatelje.“

 

U jednom je Podgorica nalik na sve glavne gradove regiona – sve, ili gotovo sve se u njoj može naći. Po odgovarajućoj ili bolje reći visokoj cijeni, što nerijetko znaju primijetiti i stranci – od nekretnina, omiljenih modnih marki Crnogorca do voća i povrća na pijaci. No, čim još zubato sunce obasja Podgoricu, po ogromnom broju onih koji u radno vrijeme sjede po terasama kafića u centru i šetaju ulicama, nikada ne biste zaključili da je to problem.

 

Nedefinisana nova prepoznatljivost


Zagreb je hrvatska metropola po političkom određenju, ali i sa stanovišta urbane geografije i sociologije. Po fizionomiji, sve je sličniji zapadnim gradovima, nedvosmisleno je kulturno, političko i gospodarsko središte Hrvatske, u kojem živi čak četvrtina Hrvata. No, po mišljenju većine sociologa i kulturologa, Zagreb je izgubio nekadašnju dušu i srednjeeuropski duh, a novu prepoznatljivost još nije definirao. S takvom se ocjenom  slaže i većina, naročito starijih Zagrepčana, sa kojima je, u očekivanju tramvaja, na Trgu Bana Jelačića razgovarala Ankica Barbir Mladinović:

 

Zagreb, Trg kralja Tomislava
„U tramvaj je ušla bakica, teški invalid, sa štapom i zamolila mladića sa slušalicama na ušima da joj ustupi mjesto. On joj je odgovorio: ,Da li to negdje himna svira da se moram dignuti?‘ Eto gdje mi živimo.“

 

„Ima puno pridošlica.“

„Meni je ovdje super. U malim gradovima uvijek morate paziti šta radite, da ne prođete pored nekog koga mama i tata znaju, a ovdje možeš opušteno šetati, svatko ide svojim poslom. To, međutim, ima i negativnu stranu – ljudi su hladni. Koliko mi je dobro, toliko mi je čudno.“

„Mislim da su Zagrepčani OK.“

 


Mišljenje ove starije Zagrepčanke dijeli i Amerikanac Steven Worsley iz San Franciska, koji dosta putuje svijetom, a u Zagrebu je proveo čak nekoliko posljednjih mjeseci. Sreli smo ga dan uoči samog povratka u Ameriku:

 

„Zagrepčani su vrlo otvoreni, pomalo tajanstveni, vrlo dobro obrazovani, prijateljski raspoloženi i iskreni.“

 

Što mislite kad kažete „otvoreni“?

 

„Puno ljudi govori više jezika, mogu proći s njemačkim, mogu proći s engleskim, jedino gdje imam poteškoće to je hrvatski. Ali, ljudi su stvarno otvoreni i prijateljski. Kao glavni grad, Zagreb je vrlo uredan i ima odličan gradski prijevoz. Ima vrlo osobit šarm, mislim da to je to bečki utjecaj. Vaše Nacionalno kazalište je, recimo, apsolutno nevjerojatno i mora se vidjeti. Snažan je osjećaj urbanog ponosa.“

 

No, našem Amerikancu Zagreb ipak više liči na istočnoeuropski, nego na zapadnoeuropski grad, a ono što ga iritira jeste golema birokracija i birokratski mentalitet:

 

„Kad uđeš u poštu, vidiš da jednostavno stvar ,odrađuju‘, a ne da te iskreno uslužuju.“

 

Sami Zagrepčani su uvjereni da je Zagreb apsolutno okrenut Zapadu:


„Po načinu odijevanja, pogotovo mladih. Bila sam nedavno u Italiji i nisam vidjela razliku.“

 

Sama hrvatska metropola poprima vizure unificiranih svjetskih metropola, što sociolog Ognjen Čaldarević ne smatra baš prednošću:

 

„Ovaj tower, onaj tower… Ljudi koji imaju puno novaca vole da ljudi znaju da su to njihovi tornjevi. Zapravo se čitava urbana struktura prilagođava zahtjevima investitora.“

Ne moraju svi živjeti u Zagrebu

 

Majstor animiranog filma Joško Marušić:

 

Zagreb, Kamenita vrata
„Zagreb apsolutno nema prepoznatljivu kulturološku nijansu po kojoj bi ga u svijetu prepoznali. Nekada su u Americi ljudi znali za zagrebačku školu animiranog filma, neki su znali za našu naivu, neki su čuli za ovo, neki za ono… Ali bojim se da se danas, u moru političkih i ekonomskih gromoglasnih vika, mali i slabašni kulturni jecaji slabo čuju.“

 

Zagreb ima 800.000 stanovnika, s okolicom i milijun. Jedna četvrtina Hrvatske živi u Zagrebu, iako je život u metropoli najskuplji u zemlji. Prosječni kvadratni metar stana se kreće oko 2.100 eura, a Zagrepčani plaćaju i najviši gradski prirez – čak 18 posto. Grad Rijeka tek nešto više od šest posto. Ekonomski savjetnik u Nezavisnim hrvatskim sindikatima Goran Bakula:


„Nevjerojatno je da je u jednom Berlinu kvadrat 1.900 eura, a kod nas 2.100.“

 

Zagrepčani jako zamjeraju svom gradonačelniku Milanu Bandiću kad je nedavno, na njihove žalopojke lakonski odgovorio: „Pa, ne moraju svi živjeti u Zagrebu, kome je skupo, neka ide gdje je jeftinije“:

 

„Moja mama je radila u Njemačkoj, ima penziju 1.200 eura i s tim novcem može tu živjeti. Ali kako će živjeti naš penzioner sa 1.200 kuna? Plati režije i kaj mu ostane? Ni za hladnu vodu.“

 

Ne može se reći da zagrebački kafići nisu puni, ali pune ih isključivo mladi, a u restorane, na ručkove i večere, prosječni Zagrepčanin rijetko izlazi, jer obična je večera za dvije osobe najmanje 50 eura:

 

„Možda pica ili lazanje, ali nekakve večere, to ne, to je strašno skupo.“

 

Scenska umjetnica Vlasta Delimar ističe da se srednja i starija generacija hrvatske metropole rijetko viđa i na kulturnim događanjima:

 

„Ovih starijih uopće nema nigdje. Neki dan smo muž i ja otišli pogledati ,Labuđe jezero‘, u publici su sjedili sami klinci. Volim ići u Gradsku kavanu. To je jedina kavana koja ima nekakav zagrebački štih. Kad mi dođu prijatelji iz inostranstva primjećuju da se ovdje ljudi baš mnogo ne smiju, da je atmosfera nekako stisnuta, da nema ležernosti i veselja. To nam fali.“

 

Daleko od standarda glavnog grada


Za Prištinu kažu da postaje najveće selo na Kosovu i da je daleko od ispunjavanja standarda da postane glavni grad. Ipak, Priština se može pohvaliti kulturnim događajima, kaže Gzim Badžaku:

 

Priština, Spomenik nezavisnosti
Priština je administrativni, ekonomski i kulturni centar Kosova. Za poslednjih deset godina skoro je utrostručen broj stanovnika i sada ima najmanje oko 600.000 onih koji u njoj žive. Tako naglo povećanje broja stanovnika nije moglo biti praćeno adekvatnom izgradnjom infrastrukture. Prištini danas nedostaje oko 800 litara vode u minuti, ulice su pretesne da prime tako veliki broj vozila i tako dalje.

 

 

Odmah posle rata na Kosovu, od juna 1999. godine, Priština postaje najveće kosovsko selo, kažu ironično njeni starosedeoci.

 

Profesor sociologije na Univerzitetu u Prištini Ismail Hasani kaže da je Priština daleko od ispunjavanja standarda da bude glavni grad jedne države:

 

„Priština je simbolično, ali i stvarno, glavni grad najmlađe države na svetu, ali ne samo da je daleko od standarda da bude glavni grad, već je i van standarda da bude normalan grad. Ne ispunjava osnovne parametre – nema zelenih površina, ne postoji urbanističko planiranje, puna je divlje gradnje, nadgradnje, sužavanja ulica, soliteri se podižu tamo gde im nikako nije mesto… Sve to stvarno otežava život onima koji žive u Prištini.“

 

Profesor Hasani kaže da sa sociološkog stanovišta socijalne promene su deo sveobuhvatnih promena u postkonfliktnim društvima:

 

„U konkretnom slučaju, Priština je pretrpela neopravdanu invaziju, pošto je jedan veliki deo stanovništva, koji nije živeo u njoj posle rata, došao i nastanio se u glavnom gradu.“

 

Govoreći o tome koliko je Priština sa kulturološkog stanovišta stvarno glavni grad Kosova, odličan poznavalac kulturnih kretanja Shkelzen Maliqi kaže da je sve što je iole značajnije za kulturne aktivnosti i manifestacije vezano za Prištinu:

 

„U kulturološkom aspektu, Priština, ne samo što se može nazvati glavni gradom Kosova, već je metropola što se tiče kulturološkog i svakog drugo aspekta, jer je oko 90 odsto kulturnih događaja usresređeno je u samoj Prištini.“

 

Govoreći o vrednosti kulturnih događaja u Prištini, on ističe kako se Kosovo susreće sa pojavom akulturizacije u masi:

 

„U nekim kulturnim oblastima je postojala velika kriza, recimo u pozorištu i na koncertima. To je ponekad bilo i rezultat vrlo slabe ponude kulturnih događaja. Međutim, poslednji trendovi pokazuju da se situacija menja u pozitivnom smislu.“

Priština
Među događajima koji privlače pažnju stanaca, ali i građana iz bivših jugoslovenskih republika, posebno mesto zauzima „Skena Ap“, festival studenata pozorišnih akademija, koji se redovno, već pet godina, održava u Prištini i svake je godine sve uspešniji po kvalitetu predstava koje se u njima prikazuju, kao i masovniji po učešću. Među događajima iz kulture su i dokumentarni filmovi iz oblasti ljudskih prava i sloboda, koji se prikazuju unazad osam godina.

 

Priština, odnosno Univerzitet u Prištini, već devet godina je domaćin Ljetnog univerziteta, na kojem su prošlog ljeta učestvovali studenti i profesori iz oko dvadesetak zemalja. Od ove godine je započeo i Zimski univerzitet.

 

Kafana i restorana u Prištini je mnogo. Iako je prosečna plata na Kosovu 242 evra, začuđujuće je da je u njima teško naći slobodno mesto. Posebno u večernjim satima.

 

Za mnoge koji dugo godina nisu boravili u Prištini, ono što je ovde napravljeno od 1999. godine na ovamo – pravo je čudo. Izgrađeno je mnogo stambenih višespratnica, u najvećem broju bez urbanističkih i građevinskih dozvola. Uveče, iako Kosovo ima izrazitih problema u snabdevanju strujom, svetleće reklame podsećaju na zapadne metropole.


Ljudmila Cvetković

Novinar sa diplomom Fakulteta političkih nauka u Beogradu. Radno iskustvo sticala u Asocijaciji nezavisnih elektronskih medija, Radiju B92, te Radiju Slobodna Evropa, gdje radi kao novinar, uređuje i vodi dnevne informativne emisije.
Ovaj forum je zaključen
Sortiranje komentara
Komentari
     
Ime: VB Grad: Beograd
15.02.2009 12:35
Na zalost,ne mogu nista da kazem o drugim gradovima jer ih nisam videla gotovo dve decenije.Ovih dana kad je vreme ovakvo kakvo je valjda i normalno,vidim da nam pored vizije grada i plana za sredjivanje nagomilanih problema,nedostaje domacin.Neka se zove gradonacelnik ili kako god,tek to treba da je neko ko ce bar jednom nedeljno prosetati i uociti probleme,poput onoga da pola ulicnih satova ili javnih toaleta ne radi.Kako je rekao pokojni premijer:to ne kosta mnogo,potreban je napor da se stvari svakodnevno provere i dovedu u red.U petak uvece sam proklinjala idiota koji je one klizave ploce postavio po Knez Mihailovoj,pa smo isli kao po staklu.Nije bilo bolje ni na Terazijama,pred Skupstinom...A u subotu pre podne,ona prethodne veceri tako zeljena so,mestimicno rasuta duz pravca Terazije -Slavija,a na kraju stoje jos dva nenaceta dzaka i ocekuju,valjda,gradjansku inicijativu ili lopove koji ce ih odneti i preprodati ili negde drugde upotrebiti.Skupi i veliki automobili se parkiraju kako i gde hoce,policajci ih gledaju,a i nas koji jedva prolazimo oko istih i nista...
Dakle:valjalo bi da imamo para za mostove,obilaznice,fasade,trotoare,ali ima mnogo toga sto prethodno mora da se uradi u glavama.A kao tuzni primer murdarluka je zgrada Predsednika Republike.Prema Skupstini grada divan park sa fontanom,gde,doduse jos uvek nema nikog da razgoni vlasnike pasa koji ih tu pustaju i pored vidljive zabrane,ali zato na drugoj strani,prema Andricevom Vencu i onoj fontani koja sumi kao Drina neuredjeno bilje i ostala rastinja.Zapusteno,aljkavo i tuzno kad se zna da je tu ziveo nas jedini nobelovac.Dakle,kad nema para,treba da ima malo preduzimljivosti.Ne verujem da gradonacelnik sluzi samo za protokolarne poslove i sednicenja,a ni za kurtoazne posete i prazna obecanja.Ako izadje sa dekretom da ce se ostavljanje djubreta pred zgradama kaznjavati i privremeno dodatno uposli one iz parking-servisa ili dozvoli da se svaki prekrsaj snimi i posalje odgovarajucoj sluzbi,vec ce biti bolje.Uvek se setim slika nekad sivog,a danas zaista zlatnog,cistog i urednog Praga...

Ime: cosmo mania
15.02.2009 11:01
Mislim da se BG puno promenio nabolje od 2000g. naovamo.Dosta je fasada ulickano,ulica sredjeno itd.Ima duh metropole ali je neoprostivo i sramotno sto nema metro.Grad ogromnih kontrasta,sa jedne strane divne nove zgrade,a nedaleko rugobne stracare.Slazem se sa ovim sto kaze da nema sredine.
Sto se ZG tice,ono sto ce svi koji dolaze iz Srbije,BiH i juznije i istocnije primetiti je izuzetna cistoca u gradu-sve od naplatne rampe u Ivanjoj Reci do Crnomerca i Jankomira je uskladjeno,pokosena trava,uredne stambene zgrade,brojni novi poslovni objekti,lepi parkovi,oprani kontejneri,ljudi se lepo parkiraju,gradski prevoz je mozda bolji nego u Becu-jednom recju svi se trude da im grad na nesto lici i da se uklope u okolni red-nema raskopanih ulica niti puno zapustenih lokacija.Centar grada mi bas nije impresivan-dosta je siv,fasade su prilicno oronule (mada se radi na njihovoj obnovi,ali na trgu Jelacica bana se osecate onako bas urbano).Tu se slazem sa ovim Amerikancem-kada malo zagrebete ispod ulickane povrsine dobijete sliku dosta slicnu ostatku Balkana (neljubazne salteruse,malogradjanstina itd.).