Dostupni linkovi

Kobna „planinska crna bašta“


Jermenija, Jerevan
Jermenija, Jerevan

Sukobi u Nagorno Karabahu se smatraju najsloženijim u odnosu na preostala tri na prostoru bivšeg Sovjetskog Saveza. Naime, za razliku od Abhazije, Južne Osetije i Pridnjestrovlja koji teže da se definitivno odvoje od zemalja čiji su deo – Gruzije i Moldavije – u slučaju Nagorno Karabaha postoji još jedan akter – Jermenija koja ga podržava. Uz vojnu i svaku drugu pomoć svojih sunarodnika iz Jermenije, Nagorno Karabah je pobedio u ratu protiv Azerbejdžana koji je okončan 1994. Poginulo je oko 25 hiljada ljudi a izbeglo ih je oko milion sa obe strane i do dana današnjeg se nisu vratili na svoja ognjišta. Reč je o etničkom sukobu u kome i Azerbejdžan i Jermenija polažu istorijsko pravo na Nagorno Karabah. Mada nema raspoređene mirovne trupe u Nagorno Karabahu kao u ostalim slučajevima, Rusija ima veliki uticaj preko Jermenije. Istovremeno, Zapad je veoma zainteresovan za reintegraciju Azerbejdžana s obzirom da računa na bogata nalazišta nafte i gasa u ovoj zemlji. Rešenje se ne nazire, bez obzira na mnoštvo inicijativa i učestale pregovore. U međuvremenu, podstaknute sve većim prihodima od energenata, vlasti u Bakuu ubrzano naoružavaju armiju pa postoji opasnost od novog rata.

Crno-bela istorija

Nagorno (planinski) Karabah (crna bašta) ima 4.400 kvadratna kilometra i 145.000 stanovnika. Ova teritorija je delila kroz istoriju sudbiinu celog južnog Kavkaza koji je bio poprište borbe velikih sila. Ovom regijom je uglavnom najpre vladala Persija, a za uticaj su se nadmetali i Turska i Rusija.


Karabah kanat je 1813. dodeljen carskoj Rusiji sporazumom iz Gulistana pre nego što je 1828. celo Transkavkazje inkorporirano u njen sastav. Nakon toga, mnogi muslimani su emigrirali i istovremeno mnogi Jermeni došli. Oko 57.000 Jermena naselilo se u Karabah posle mirovnog sporazuma iz 1828. Oko milion i 243.000 Jermena je ukupno došlo u ruski deo Transkavkazja u 19. veku. Oko 35.000 muslimana, pre svega Azera napustilo Karabah.


Veliki ruski knez Nikola formirao je 1917. godine Transkavkasku Demokratsku Federativnu Republiku. U maju 1918. Transkavkaska republika se raspala na Jermeniju, Azerbejdžan i Gruziju. Iste godine počele tenzije i sukobi između Jermena i Azera u Bakuu. Azere je podržavala Turska a Jermene prećutno boljševici. Jermenske Dašhnak snage izvršile su masakr nad Azerbejdžancima. U tzv. „martovskim danima“ ubijeno je između 3.000 i 12.000 Azerbejdžanaca. Turske trupe su potom porazile Dašhnak i boljševičke snage. U takvim okolnostima Azerbejdžan je proglasio inkorporiranje N. Karabaha u novu državu Azerbejdžan. Međutim, N. Karabah je odbio da prizna jurisdikciju azerbejdžanskih vlasti. 22. jula 1918. Prvi Kongres Jermena u Karabahu se sastao proglašavajući ovu teritoriju kao nezavisnu administrativno-političku celinu.


Azerbejdžanske snage su 1918. godine uz pomoć turske vojske napale Karabah. ubivši oko 20 odsto njegove populacije. Turska vojska je sa azerbejdžanskom ušla u Baku 15. septembra 1918. ubivši između 10.000 i 20.000 Jermena u znak odmazde za zločine nad Azerbejdžancima u martu iste godine.


Jermenija, Čovjek gazi tursku zastavu tokom memoriala jermenjskim žrtvama u vreme Otomanske imperije

Jermeni tvrde da je Turska izvršila genocid nad oko milion i po njihovih sunarodnika ili 80 odsto stanovnika Zapadne Jermenije, koja je bila pod vlašću Otomanske imperije. (Od istočnog dela Jermenije koji je pripadao Rusiji stvorena je današnja jermenska država). Nekoliko stotina hiljada ih je izbeglo i rasturilo se po svetu kao dijaspora. Do 1923. cela Zapadna Jermenija u Turskoj bila dejermenizovana. Jermeni tvrde da je politika Mladoturaka bila: "Nema Jermena, nema jermenskog pitanja".

Tokom 1920. izbio je rat između Jermenije i Azerbejdžana oko Nagorno Karabaha. Jermenske snage su započele ofanzivu ali su ih azerbejdžanske potukle i u protivnapadu ubile između 20.000 i 30.000 Jermena. Sledeće godine boljševici su preuzeli vlast u Jermeniji i Azerbejdžanu i inkorporirali ih u Sovjetski Savez. U početku su obećavali da će Karabah pripasti Jermeniji uključujući i još dve regije sa izmešanim stanovništvom – Nahčevan i Zangezur. Međutim, pošto je SSSR imao dalekosežne planove sa Turskom i želeo je da je odobrovolji, on je 1923. dao sve ove teritorije Azerbejdžanu osim Zangezura.


Jermeni i Azerbejdžanci se spore kome je Nagorno Karabah pripadao kroz istoriju.

Žerar (Gerard) Libardian, savetnik prvog predsednika Jermenije Levona Ter Petrosijana tokom 1990-ih, sada profesor na Univerzitetu Mičigen u SAD, u intervjuu za RFE.

"To je (Nagorno Karabah) teritorija koja je bila deo Jermenije kroz istoriju. Ona je istovremeno bila i deo Ruskog carstva, kao što je bio i južni Kavkaz u celini. Nakon Prvog svetskog rata stvorene su nezavisne države Azerbedžan i Jermenija, i obe su tvrdile da im pripada Nagorno Karabah. Jermenija je polagala pravo na osnovu istorijskih razloga a i činjenice da su Jermeni bili u većini u Nagorno Karabahu. Azerbejdžan je pak tvrdio da je Nagorno Karabah bio deo Elizabetvol provincije. koja je bliža Kaspijskom moru. Dakle, pitanje je da li rešenje treba da se bazira na osnovu istorijskih razloga, demografije ili administrativne podele u vreme Ruskog carstva. Tada se postavljalo i pitanje statusa oblasti Zangezur, koja se danas nalazi na jugu Jermenije i Nahčevana. I Jermenija i Azerbejdžan su polagali pravo na sve tri provincije. Kada su Jermenija i Azerbedžan postale članice Društva naroda, pomenute teritorije su označene kao sporne. U tehničkom smislu, Nagorno Karabah u to vreme nije bio deo Azerbejdžana. Međutim, opet je Rusija, ovoga puta sovjetska, imala presudnu ulogu, odlučivši da Nagorno Karabah dodeli Azerbedžanu, ali sa pravom na autonomiju. Međutim, obe strane su bile nezadovoljne – Jermeni zato što je Nagorno Karabah pripao Azerbejdžanu, a Azerbejdžan zbog dodeljivanja specijalnog statusa Nagorno Karabahu. Nahčevan je dodeljen Azerbejdžanu a Zangezur Jermeniji".

Drugačiji je stav Ilgara Mamadova (Ilqar Mammadov) iz Istraživačkog i zastupničkog centra u Bakuu.

"Pitanje Nagorno Karabaha je opterećeno sa mnogo istorije. Nagorno Karabah je vekovima deo Azerbejdžana ako ne i hiljadama godina. Ruski ambasador u tadašnjoj Persiji (današnjem Iranu) u 19 veku u svom zvaničnom izveštaju piše o masovnom naseljavanju Jermena iz Persije u Nagorno Karabah, koji je u to vreme postao deo ruske carevine kao i Azerbejdžan u celini. U istom dokumentu, ovaj ambasador navodi da se naseljavanju Jermena protivi lokalno azerbejdžansko stavnoništvo, strahujući da bi u budućnosti Jermeni mogli da istaknu pravo na tu teritoriju. Dakle, pre oko 200 godina Jermeni, kao pravoslavni hrišćani odani ruskoj carevini, naseljeni su u Nagorno Karabahu dok su tamošnji Azerbejdžanci, narod turskog porekla, smatrani nelojalnim. Do prvih ozbiljnijih sukoba dolazi nakon Oktobarske revolucije u Rusiji, kada su stvorene tri nove države na južnom Kavkazu – Gruzija, Jermenija i Azerbejdžan. U to vreme, Azerbejdžan je kontrolisao ne samo Nagorno Karabah već i oblast Zangezur, koja sada pripada Jermeniji. Međutim, u 1920-im godinama, Sovjetska Rusija je okupirala ovo područje i dodelila Zangezur Jermeniji a Azerbejdžan faktički podelila, jer je enklava Nahčevan ostala teritorijalno nepovezana sa ostatkom Azerbejdžana. Pre poslednjih konflikta 1980-tih, u Zangezuru je živelo oko 300 hiljada Azerbejdžanaca, a u Nagorno Karabahu svega 120 hiljada Jermena. Azerbejdžanci u Jermeniji su bili lišeni bilo kakve autonomije, dok su Jermeni u Azerbejdžanu imali autonomiju".

Odskočna daska za ekspanziju

Žerar Libardian međutim negira da su Azerbejdžanci došli mnogo pre na to područje i da im je Nagorno Karabah pripadao kroz istoriju, a da su Jermeni počeli da se naseljavaju tek kada je Rusija krenula da osvaja ovaj prostor krajem 18 i početkom 19 veka.

"To zaista nije tačno. Istorija je tu nedvosmisleno jasna. Znam da u Azerbejdžanu tvrde da su Jermeni došli posle ruskih osvajanja južnog Kavkaza krajem 18 i početkom 19 veka. Postoje nedvosmisleni dokazi dugog prisustva Jermena na tom prostoru, kao što su manastiri, škole".

Vafa Guluzade, savetnik azerbejdžanskog predsednika Hajdara Alijeva tokom 1990-ih, kaže za naš program je Kavkaz služio Rusiji samo kao odskočna daska za dalju ekspanziju.

"Nije postojao kroz istoriju termin "Nagorno Karabah". Nagorno Karabah znači "Planinski Karabah". Karabah je teritorija Azerbejdžana, koja ima i svoj planinski deo. Znate, Jermeni su se naseljavali na Kavkaz kao posledica širenja ruske carevine koja je bila još ekspanzionističkija nego britanska imperija. Ruski car je sanjao da Crno more postane rusko, zatim da preuzme Istanbul od Turske. U tom smislu Rusiji je bilo potrebno uporište na Kavkazu i zato su počeli naseljavati Jermene kao hrišćane na teritoriju Azerbejdžana koja je u to vreme bila pod njenom upravom. U tom cilju Jermeni iz Turske, Irana i ostalih zemalja su masovno naseljavani na teritoriju Azerbejdžana krajem 18 i početkom 19 veka, čime su zapravo otpočeli sukobi između ova dva naroda – Jermena i Azerbejdžanaca. Jermenska država je stvorena na prostoru koji je istorijski pripadao Azerbejdžanu. Glavni grad Jermenije Jerevan je zapravo nekadašnji azerbejdžanski grad Irevan Kanejid. I nakon pobede boljševika u Oktobarskoj revoluciji 1917, nastavljena je stara politika Rusije. Oni su uzeli veliki deo teritorije Azerbejdžana koji se nazivao Zangezur, dodelivši je Jermeniji. Rusija je odvojila i Nahčevan od glavnine teritorije Azerbejdžana. Nahičevan je i danas u blokadi i ima vezu sa Azerbejdžanom preko teritorije Irana ali uz dozvolu vlasti u Teheranu".


Nagorno-Karabah je pripada
obema stranama.
To je klasičan slučaj. Ako pogledate u istoriju, u 15. veku jedan nemački putnik je otišao tamo i zatekao Jermene i Muslimane kako žive na istom prostoru. U osnovi, ova teritorija ne pripada nijednoj strani, ali su obe nacionalnosti tu zastupljene.

Tom de Val iz londonskog Instituta za rat i mir kaže za naš program da se pitanje kome pripada Nagorno Karabah uvek postavljalo crno-belo:

"Nagorno-Karabah je pripadao obema stranama. To je klasičan slučaj. Ako pogledate u istoriju, u 15. veku jedan nemački putnik je otišao tamo i zatekao Jermene i Muslimane kako žive na istom prostoru. U osnovi, ova teritorija ne pripada nijednoj strani, ali su obe nacionalnosti tu zastupljene. Takođe, imamo mnogo izmešanih teritorija, na primer, u zapadnoj Evropi. Problem sa Nagorno-Karabahom je što su obe države, i Jermenija i Azerbejdžan, imale pretenzije na ovo područje. Takođe, obe su imale podršku imperija: Jermenija od Ruskog carstva, a Azerbejdžan od Persijskog a kasnije Otomanskog. Nažalost, ni Jermenija niti Azerbejdžan nikada nisu imale tradiciju demokratije, tako da pitanje kome pripada Nagorno Karabah uvek postavljalo "crno-belo", samo jednoj ili drugoj strani".

Kao jedan od argumenata u pozivanju na nezavisnost, u Nagorno-Karabahu ističu da je odmah nakon Prvog svetskog rata bio poseban entitet, nezavistan od Azerbejdžana.

Tom de Val: "Obe strane su ratovale rat oko Nagorno Karabaha od 1918. do 1921. godine, i tvrdile da njima pripada. U jednom periodu, ovo područje, na kome su Jermeni većina, bilo je pod upravom Britanje, koja je imala kontrolu nad Azerbejdžanom. Ekonomski i geografski, ova regija je u osnovi uvek bila deo Azerbejdžana, dok je demografski i kulturno imalo vrlo jake veze sa Jermenijom. Mnogo je ovakvih teritorija u svetu. Nažalost, ovakve teritorije „privlače“ konflikt, kao na primer Kipar ili Kašmir, i mnoge druge u svetu".

Jermeni u Karabahu su se u vreme Sovjetskog Saveza osećali diskriminisanima tvrdeći da je Azerbejdžan sračunato kidao veze između Jermenije i Nagorno Karabaha, sledio politiku kulturne dejermenizacije ove regije, naseljavanja Azerbejdžanaca, dovođenja Jermena u situaciju da napuštaju Karabah i zapostavljanju njhovih ekonomskih potreba. U Azerbejdžanu pak ističu da je zapravo njihova zemlja ekonomski zapostavljena, pre svega eksploatacija bogatih naftnih nalazišta, kao i da su Azerbejdžanci raseljavani. Prema popisu iz 1979. u N. Karabahu je živelo 123.100 Jermena (75,9 odsto) i 37.300 Azera (22.9). Jermeni tvrde da je 1923. bilo 94 odsto Jermena.

Vafa Guluzade: "Za vreme sovjetske vladavine, Staljin je proterao oko pola miliona Azera iz Jermenije u Azerbejdžan. Čitave porodice su morale da se isele za 24 časa. To je bilo pravo etničko čišćenje. Još jedno etničko čišnjeće dogodilo se tokom vladavine Mihaila Gorbačova kada je oko 300 hiljada Azera proterano iz Jermenije. Počeli su sukobi. Ubrzo nakon toga usledilo je i proterivanje Azerbejdžanaca sa njihove teritorije – iz Karabaha. Rusi su kroz istoriju ilegalno aranžirali na teritoriji azerbejdžanskog Karabaha autonomiju za Jermene iako na to nisu imali pravo. Postavlja se pitanje zašto je to Rusija uradila kada je njena politika bila da u svom carstvu nacijama koje imaju svoju matičnu teritoriju ne daje autonomiju na nekom drugom području? Pitanje je dakle zašto je Jermenima omogućena još jedna matična teritorija – u Nagorno Karabahu. ....U suštiini, Rusiji ne odgovara rešenje ovog pitanja jer bi time i Azerbejdžan i Jermenija krenuli putem evroatlantskih integracija. U slučaju da Azerbejdžan i Jermenija uđu u NATO uz Gruziju, Rusija se pribojava da bi se to odrazilo i na severni Kavkaz koji se nalazi u njenom sastavu, pre svega u obnovi sukoba u Čečeniji koja takođe traži nezavisnost. Ceo Kavkaz je veoma nestabilno područje poput Avganistana".

U to vreme i Jermeni su takođe tražili ostvarivanje svog prava.


Žerard Libardian
: "U vreme Sovjetskog Saveza Jermenija i Nagorno Karabah su u više navrata apelovali, pisali peticije u cilju vraćanja Nagorno Karabaha u sastav Jermenije. Vlasti SSSR nisu to prihvatile. Međutim, 1988. Sovjet Nagorno Karabaha usvojio je Rezoluciju tražeći promenu granica. Taj zahtev je bio u pravnom smislu internog karaktera jer su i Jermenija i Azerbejdžan bili delovi iste države – Sovjetskog Saveza. Moskva je to odbila. Azerbejdžan je pokušao da uspostavi kontrolu silom ali nije uspeo i izbio je rat koji je rezultirao drugačije nego što je Azerbjdžan očekivao".

Od peticija do krvavih sukoba


Jermenija, Jerevan

Naime, 1988. godine je održana neka vrsta neformalnog referenduma, u formi peticije od 80.000 potpisa o vraćanju N. Karabaha u sastav Jermenije. Na osnovu tog dokumenta Sovjet N. Karabaha je uputio zahtev SSSR, Jermeniji i Azerbejdžanu da prihvate ovu odluku. To je izazvalo žestoku reakciju među azerbejdžanskim stanovništvom u okolnim oblastima koje je počelo da se okuplja kako bi „dovele stvari u red“ u N. Karabahu. Počeli su sukobi u kojima je nekoliko desetia ljudi bilo povređeno a 2 lica ubijeno. Usledili su pogromi protiv Jermena u ostalim delovima Azerbejdžana i Azera u Jermeniji. Stradalo je nekoliko stotina lica.


Početkom 1990. azerbejdžanski demonstranti krenuli su da izvrše pogrom nad preostalim Jermenima u Bakuu. Intervenisala je Moskva poslavši trupe. Ubijeno je 122 Azerbejdžanca.

Rat oko N. Karabaha je intenziviran nakon što su Jeremnija i Azerbejdžan stekli nezavisnost od SSSR 1991. godine. Pojedini ruski oficiri su tvrdili da je ilegalnim putevima doturena iz Rusije municija i naoružanje Jermeniji vredno oko milijardu dolara što joj je omogućilo zauzimanje delova teritorija Azerbejdžana. Jermenija je negirala da je dobila takvu pomoć.


Plaćenici iz Rusije i drugih zemalja bivšeg SSSR ratovali su na strani Jermenije, dok je Azerbejdžan doveo nekoliko hiljada mudžahedina iz Avganistana, zatim plaćenike iz Irana kao i turske oficire da organizuju njegovu armiju a "Vošington Post" (Washington Post) je pisao da su azerbejdžanskoj armiji pomagali i 200 ruskih oficira. Jermenija je od 1993. regularno slala svoje trupe u N. Karabah. Predsednik Azerbejdžana Hajdar Alijev je saopštio 1993. da je u borbama poginulo 16 hilajda pripadnika njegovih trupa i 22 hiljade ranjeno.

UN procenjuju da je u Azerbejdžanu bilo nešto manje od milion izbeglica i raseljenih lica.

Bilo više pokušaja od sredine 1992. da se uspostavi mir ali bez velikoh uspeha. Borbe nastavljene do 12. maja 1994 kada je uz posredovanje Rusije uspostavljeno primirje. Jermenija kontrolisala 14 odsto teritorije Azerbejdžana, od toga 5 odsto otpada na N. Karabah, a kasnije 20 procenata.

Ilgar Mamadov smatra da su primenjeni dvostruki aršini.

"Kada su sukobi počeli 1987-8, svih 300.000 Azerbejdžana je proterano iz Zangezura. Postavlja se pitanje zašto su Jermeni dobili pravo na autonomiju, a Azerbejdžanci ne. Da li je to zbog snage oružja? Ako je to argument, onda Azerbejdžan ima takođe pravo da upotrebi silu u cilju uspostavljanja kontrole nad okupiranim teritorijama. Međutim, Azerbejdžan daje prednost mirnom rešenju, koje bi trebalo da otkloni sve ove nelogičnosti. Ako pak finalna solucija bude sankcionisala posledice upotrebe sile, to će samo dodatno opravdavati korišćenje sile i u budućnosti".


Jerevan tvrdi da je konflikt počeo između N. Karabaha i Azerbejdžana i da je Jermenija intervenisala da bi zaštitila Jermene u N. Karabahu i njihovo pravo na samoopredeljenje i da je okupacija okolnih distrikta bila nužna u cilju stvaranja „bezbednosnog pojasa“ oko N. Karabaha. Baku insistira da je Jermenija zauzela N. Karabah i 7 okolnih distrikta da bi zadovoljila svoje teritorijalne pretenzije i da nije ispunila ni jednu od 4 rezolucije UN iz 1993. godine u kojima se zahteva povlačenje njenih trupa sa okupiranih područja u Azerbejdžanu.


Primirje je uspostavljeno 1994. godine, ali je situacija nestabilna sa učestalim kršenjima, uključujući incidente sa upotrebom snajpera, što rezultira vojnim ali i civilnim žrtvama. Nakon primirja je poginulo oko 3.000 azerbejdžanskih civila i vojnika i 873 na strani Jermenije i N. Karabaha. Inače, veoma važan naftovod koji povezuje naftna polja u Azerbejdžanu sa svetskim tržištem prolazi samo nekoliko kilometara od zone sukoba.

XS
SM
MD
LG