Dostupni linkovi

Lov: Ja i ratni zločinci – Devetnaesti dio


Zabrinuta sam. Dolaze mi vijesti da su neke zemlje, članice NATO-a, Italija, Grčka, Španija i druge, spremne da prihvate Srbiju i Crnu Goru u Partnerstvo za mir, što je u suštini program približavanja NATO-u, dakle bez predhodnog uslovaljavanja saradnjom sa Hagom. Odlazim u posjetu Banja Luci, Beogradu i Podgorici s ciljem da pojačam pritisak na Srbe da sarađuju.


Dodik svaljuje krivicu na Beograd

U Banja Luci sam razgovarala sa Miloradom Dodikom, premijerom Republike Srpske. Podsjetila sam ga na sva prazna obećanja koja mi je davao prethodnih godina. Dodik je svaljivao svu krivicu na Srbiju, tvrdio je da je prekinuo financijsku pomoć porodicama haških bjegunaca, nakon čega je uslijedila serija novih obećanja. Za 11 godina, otkako je priznata Dejtonskim sporazumom, Republika Srpska nije uhapsila nijednog haškog optuženika. Obavijestila sam Dodika i njegovog ministra unutrašnjih poslova da je novi savjetnik ministra unutrašnjih poslova za saradnju sa Sudom, jedan od osumnjičenih za ratne zločine, kao i da znamo da je rođak jednog od četiri glavna optuženika. Ministar, koji je prisustvovao razgovoru, tvrdio je, naravno, da je ta informacija za njega novost. Nikoga nije zbunila činjenica da jedan haški optuženik i savjetnik u Vladi Republike Srpske imaju isto prezime – Župljanin.


Kasno poslijepodne, 20. marta 2006. godine, ponovo se susrećem s Vojislavom Koštunicom, u sjedištu Vlade u centru Beograda. Koštunica, koji je obično krut i tvrdoglav, počeo je razgovor neuobičajeno dinamično. Rekao je da je razgovarao sa Ollijem Rehnom i da zna da ćemo se sresti u Briselu. Ponovio je da je hapšenje Ratka Mladića u interesu Srbije, priznao da se general nalazi u Srbiji i da ga je srpska policija slijedila sve do februara, ali da su mu onda izgubili trag. Onda mu se, međutim, omaklo: „Ukoliko se blokiraju pregovori s Evropskom unijom, biće mnogo teže uhapsiti Mladića“. Obećao je da će Mladić biti uhapšen i stavljen u kućni pritvor do kraja aprila. Zamolio me je da Olliju Rehnu dam pozitivnu ili bar ohrabrujuću ocjenu saradnje Srbije sa Sudom: „Uspjeh Srbije će biti i uspjeh Tribunala“, rekao je. Olliju Rehnu je obećao da će dati ostavku ako Mladić ne bude uhapšen.


Čekali smo i ubrzo shvatili da su nova Koštuničina obećanja prazna. U martu se šef Istražiteljske kancelarije Suda, Patrick Lopez-Terres, vratio iz Beograda s ocjenom da je situacija obeshrabrujuća: „Srbi i dalje nastoje da ubijede Mladića da se preda. Jasno je da se nadaju da će odgađanjem martovskog roka zaraditi još nekoliko dodatnih mjeseci“. Prošao je i april a Koštunica nije uradio ništa, nije dao ni ostavku. Rehn je obavijestio predsjednika Evropske unije da Beograd nije ispunio svoje obaveze: „Ova stvar se tiče kredibiliteta Evropske unije“, ocijenio je Rehn. Odmah nakon toga je otkazao razgovore sa Beogradom zakazane za početak maja.


Polovinom juna, u Hag je došao šef srpske tajne službe (Bezbednosno-informativne agencije, BIA) Rade Bulatović. Tvrdio je da je naš izvještaj Evropskoj uniji bio neprecizan, maliciozan i politizovan. Usudio se da nam kaže da nije bilo problema da se uhapsi Ratko Mladić i da se Beograd nije ograničio samo na to da ubjeđuje Mladića da se dobrovoljno preda.

Nakon Bulatovićeve posjete, Beograd pokušava ponovo da dobije na vremenu. Predstavili su nekakav „Akcioni plan“ za hvatanje Mladića. Bili smo prinuđeni da protestujemo, jer u prvim verzijama „plana“ nisu predvidjeli da ga uhapse. Prilikom objave „Akcionog plana“, Vojislav Koštunica je tvrdio kako je nemoguće zamisliti da Evropska unija bez Srbije može doprinijeti miru i stabilnosti na Balkanu. Moguće da je tako nešto teško zamisliti, ali samo Koštunici.


SAD mijenjaju politiku prema Srbiji

Status quo, nikakve novosti, nijedno hapšenje, niti jedan znak saradnje od strane Beograda, a s druge strane odlučno odbijanje EU da nastavi razgovore o stabilizaciji i pridruživanju – takvo je stanje stvari do polovine 2006. godine. Ujesen smo dobili vijesti da Amerika počinje da mijenja svoju politiku prema Srbiji. Čuli smo da je američki Savjet za nacionalnu bezbijednost odlučio da podrži odluku o ulasku Srbije u Partnerstvo za mir, bez preduslova. Računali su da bi to odvratilo približavanje Srbije Rusiji i olakšalo hvatanje Mladića i Karadžića. U novembru smo dobili informaciju da je, za vrijeme leta iz Vašingtona za Rigu, predsjednik George Bush odlučio da promijeni američki stav prema Srbiji. Uprkos otporu Holandije i jednog broja drugih zemalja članica, NATO je na samitu u Rigi odlučio da otvori vrata Srbiji. Nikako nisam bila zadovoljna tom odlukom. Objavila sam da ni NATO ni SAD nisu unaprijed konsultovali Sud u vezi ocjene saradnje Srbije sa Hagom. Takođe sam izjavila da je takva odluka zapravo nagrada za srpsko odbijanje saradnje. Bushova administracija je praktično odlučila da u NATO primi iste one vojnike koji su štitili Mladića, haškog bjegunca, optuženog za sistematsko ubijanje 7.500 muslimanskih zatvorenika; o drugim optužbama da ne govorim.

Nekoliko sedmica kasnije, prilikom posjete Vašingtonu, zamjenik glavnog tužioca David Tolbert i moj politički savjetnik Jean-Daniel Ruch pitali su jednog člana Savjeta za nacionalnu bezbjednost zašto su SAD odlučile da napuste jedinu polugu pritiska na Srbe. „Imamo je još“, tvrdio je. „Možemo uticati na evropske saveznike da zadrže svoj stav i odlučnost da istraju na preduslovu saradnje Srbije sa Hagom. Promijenili smo našu političku liniju da bismo poboljšali izborne perspektive Borisa Tadića“, tvrdio je naš sagovornik. Mi mu odgovorili da mislimo da je takva odluka bila pogrešna i da će nova politička linija SAD protivnicima Borisa Tadića zapravo ići na ruku – Koštunici i ostatku srpske desnice, koji su oduvijek insistirali na tome da se ne radi ništa i da se čeka da popusti odlučnost međunarodne zajednice. Činjenice su nam davale za pravo. Politički pobjednik izbora u Srbiji, nakon promjene američke politike, je bio Koštunica, a ne Tadić. Naravno, Koštunica je bio zadovoljan i izjavio da je dobro biti član Partnerstva za mir, da će to ojačati odnose Srbije sa Zapadom i da to može pomoći Srbiji da ponovo preuzme kontrolu nad Kosovom.


EU odustaje od preduslova

Nakon promjene američke politike prema Srbiji su vrlo brzo uslijedili zahtjevi unutar EU da se omekšaju i njihovi preduslovi Beogradu. Isti dan kada je Bush, u toku leta prema Rigi, odlučio da promjeni američki stav prema Srbiji – 28. novembra – u Hag je doputovao politici direktor britanskog Ministarstva vanjskih poslova John Sawers. „SAD su odlučile da prime Srbiju u Partnerstvo za mir. Sada će za Veliku Britaniju biti jako teško da sama insistira na svojoj poziciji“, rekao je Sawers. Upozorio nas je da možemo očekivati pritisak Italije, Španije, Mađarske, Austrije i Grčke – Grčka je najodlučnije podržavala ulazak Srbije u EU – da se počne sa razgovorima o stabilizaciji i pridruživanju sa Beogradom. „Moramo se boriti na inteligentan način“, rekao je Sawers, a zatim je signalizirao da bi Velika Britanija mogla da „baci spužvu“:

„Ono što želimo je da privolimo Srbe na jedan ciklus saradnje. Ukoliko dođe do političkog angažmana i pozitivnih signala, nezavisno od predaje Mladića Hagu, možemo pozvati Ollija Rehna da nastavi pregovore sa Srbijom“. Ovo je bila ključna rečenica, koju Sawers izgovara čak i bez spominjanja Kosova.


U Srbiji su se 21. januara 2007. ponovo održavali izbori. Desnica je odnijela čistu pobjedu. Mjesta u parlamentu su podijeljena između Radikala i Koštuničine partije. Međunarodna zajednica se opet odlučila da u Koštunici vidi umjerenog a ne radikalnog nacionalistu.


Kratko nakon toga, Britanci su opet posjetili Hag. Ministar za odnose sa Evropskom unijom Geoffrey Hoon je došao da razgovara sa mnom 29. januara. Ovoga puta sam otvoreno rekla: „Srbi nastavljaju da ubjeđuju Mladića da se sam preda. Mogli su ga uhapsiti sto puta da su htjeli. Plašim se da će odluka EU da nastavi pregovore sa Srbijom biti negativna poruka Beogradu“.

„Gdje je Mladić“, pitao je Hoon.

„Vjerovatno u jednom stanu u Beogradu. Šefovi obje tajne službe znaju tačno gdje se nalazi, ali Koštunica im nije dao zeleno svjetlo da ga uhapse. Predsjednik Boris Tadić bi dozvolio hapšenje, ali kao predsjednik nema tu moć“, odgovorila sam.

„U njihovom je interesu da sarađuju. Neću činiti nikakve dalje ustupke, inače nećemo nigdje stići“, rekao je Hoon.

„A Kosovo?“, pitala sam ga, imajući u vidu mogućnost da se „slučaj Mladić“ riješi u zamjenu za srpsko pristajanje na nezavisnost Kosova.

„Nema potrebe za takvom razmjenom“, tvrdio je Hoon.

Zatim me je pitao za Radovana Karadžića. Obavijestila sam ga da imamo informacije da je u Srbiji, ali da često prelazi granicu i krije se Republici Srpskoj, te da ima pomoć i podršku Srpske pravoslavne crkve. „Karadžić zavisi od prodaje droge“, rekla sam mu i dodala da tražimo od srpskih preduzetnika, koji su umorni da mu plaćaju „danak“, da s nama sarađuju.


Nagrada za nesaradnju

Odlučila sam da se suočim sa predstavnicima zemalja koje su podržavale bezuslovni prijem Srbije u EU. Prva stanica mi je bila Madrid. Nekoliko sedmica ranije sam dala intervju jednom španskom listu, gdje sam izjavila da sam razočarana spremnošću Španije da pomogne bezuslovno obnavljanje pregovora sa Srbijom. Ministar inostranih poslova Španije Miguel Angel Moratinos je bio crven od bijesa. Dizao je glas i gestikulisao, kako to rade Latini. Rekao mi je da Španija i druge zemlje žele da nastave pregovore sa Srbijom, ali ne bez preduslova, uvjeravao me je. „Ali hvatanje Mladića ne može biti preduslov“, dodao je i ponovio svoje obećanje: „Učinićemo sve što je moguće da privolimo Srbiju na saradnju. Želimo efikasnu saradnju. Ako razgovori budu uspješni, a Mladić još na slobodi, na kraju nećemo potpisati“.

Nakon toga sam otišla u Rim na razgovore sa italijanskim ministrom inostranih poslova D’Alemom, koji je takođe podržavao bezuslovno nastavljanje pregovora sa Srbijom.


„Ali Vi znate da se svi, izuzev Belgije i Holandije, slažu da treba nastaviti pregovore sa Beogradom, ukoliko je to način da se postigne napredak. To, međutim, ne znači da napuštamo Sud. Mi želimo rezultate. Prekid pregovora je bio greška. Sve je povezano. Kosovo je povezano. Moramo zajednički napraviti izvještaj o saradnji, jer ako Srbi ocijene da je tužilac izolovan, prestaće da sarađuju u potpunosti. Niko u Evropi ne misli da Srbi ne treba da sarađuju. Moramo napraviti klimu međusobnog povjerenja. Moguće da griješim, ali čini mi se da imam dobre namjere“, rekao je D’Alema.

Nije mi bilo jasno kako vlasti u Beogradu mogu manje da sarađuju. „Status Kosova nema veze s Tribunalom“, odgovorila sam. „Bojim se da nećemo nikada uhvatiti Karadžića i Mladića. Sud treba da se zatvori 2010. godine. Srbi samo gledaju da dobiju na vremenu. Dobili su na poklon Partnerstvo za mir, a vi im sada dajete još jedan poklon“.

„Ako se plašite da odugovlače u nadi se će se Sud zatvoriti, spremni smo da produžimo mandat Suda i poslije 2010“, rekao mi je D’Alema.


U tom trenutku sam shvatila da je uzaludno da dalje insistiram. Samo Savjet bezbjednosti UN-a može da odluči o mandatu Haškog suda. Italija nije članica Savjeta bezbjednosti i bilo je sigurno da ne bi finansirala produžetak rada Suda niti za jedan dan.
XS
SM
MD
LG