Dostupni linkovi

Aneksija "pasportizacijom"


Osećajući se izolovanom, pozicija Južne Osetije je oscilirala između pune nezavisnosti, pre nego ujedinjenje sa Severnom Osetijom kroz Rusku Federaciju, pa do realističnijeg pogleda o potrebi traženja rešenja zajedno sa Gruzijom.

Do 1997. godine razne agencije UN i EU su se uzdržavale od pomoći Južnoj Osetiji, strahujući da bi time dale legitimitet njenim aspiracijama za nezavisnošću, a što bi to moglo da pogoršnja njihove odnose sa Gruzijom. Jedino je slata najnužnija humanitarna pomoć.

Najveći pomak u odnosima ostvaren je 1996. godine poptisivanjem Memoranduma o merama bezbednosti i izgradnju zajedničkog poverenja, kojim je osuđena upotreba sile. Nakon toga je usledilo nekoliko sastanaka predsednika Gruzije Eduarda Ševarnandzea i predsednika Južne Osetije Ludviga Čibirova.

Nakon što je postao predsednik Gruzije početkom 2004, Mikhail Šaakašvili je saopštio da je obnova teritorijalnog integriteta njegov prioritet. Strategija prema Južnoj Osetiji je bila kombinacija borbe protiv krijumčarenja i raznih mera u cilju podrivanja režima u Šinvaliju. To je samo još više ojačalo podršku Južnoosetijaca njihovom lideru Eduardu Kokotiju čije je preživljavanje uglavnom zavisio od ilegalne trgovine. U prvoj polovini 2004. godine kao rezultat kampanje protiv krijumčarenja, prisustvo trupa gruzijskog ministarstva unutrašnjih poslova ubrzano je raslo na granici pa i samoj teritoriji Južne Osetije. U julu i avgustu 2004. tenzije su dostigle vrhunac, desetine ljudi je ubijeno i situacija je bila na ivici sveopšteg rata.

Giorgi Kutišvili (Khutsishvili), direktor Međunarodnog centra za rešavanje sukoba i pregovore sa sedištem u Tbilisiju, o sukobu gruzijskih i snaga Južne Osetije u leto 2004, za naš program kaže:

“Ocenjujem to veoma negativno. To je bila glupa greška u leto 2004. Naime, nakon "Revolucije ruža" u Tbilisiju (kojom je na vlast početkom 2004. došao Mikhail Šaakašvili – D.Š.), usledio je njen nastavak u Adžari, u kojoj su takođe postojale separatističke tendencije. Proruska struja je zbačena sa vlasti uz podršku stanovništva Adžare (nakon toga Adžara je reintegrisana u Gruziju-D-Š.). Nekoliko sedmica kasnije pokušan je isti scenario i u Južnoj Osetiji. Međutim, to nije bilo mudro, jer je Južna Osetija potpuno drugačiji slučaj, zato što tamošnje stanovništvo gleda na sukob pre svega kao na etnički između Osetijaca i Gruzijaca. U takvoj situaciji bilo je potpuno nerealno da Južna Osetija podrži gruzijsku "Revoluciju ruža". Zbog toga su i posledice bile katastrofalne i samo je dodatno otežalo mogućnost rešavanja sukoba sve do današnjeg dana, jer se situacija radikalizovala. Ja sam u više navrata putovao u Šinvali (glavni grad Južne Osetije-D.Š) i video sam koliko je teško ojačati "javnu diplomatiju", odnosno delovanje raznih nevladinih organizacija, jer su kontakti bili skoro prekinuti zbog čega je gotovo nemoguće da se utiče na situaciju. Linija razdvajanja u Južnoj Osetiji nakon tog sukoba je sada čak jača nego u Abhaziji. Sada je lakše putovati u Abhaziju nego u Južnu Osetiju.”

Od avgusta 2004. ponovo je na snazi primirje, ali je situacija nestabilna, sa svakodnevnom pucnjavom, učestalim kriminalnim incidentima i povremenim ubistvima. Pregovori su u ćorsokaku mada je bilo nekoliko inicijativa za rešenje sukoba.

Mikhail Šaakašvili, predsednik Gruzije

Predsednik Gruzije Mikhail Šaakašvili obelodanio je u Parlamentarnoj Skupštini Saveta Evrope (26.1.2005), svoj plan za Južnu Osetiju. On je ponovio ponudu za široku autonomiju ukoliko vlasti u Šinvaliju priznaju Gruziju kao svoju državu, što je Južna Osetija odmah odbila.

Prvo i najvažnije, naša vizija je mirna i ujedinjena Gruzija koja poštuje želju Južne Osetije za autonomijom. Ukoliko je ona za vreme Sovjetskog Saveza uživala sve moguće tadašnje forme autonomije, sada bi prema ovom planu imala još veće nadležnosti - čak šire nego što ih ima Severna Osetija u Rusiji. Konkretno, naš plan predviđa ustavne garancije autonomije Južne Osetije, što podrazumeva pravo na slobodan i direktan izbor lokalnih vlasti, uključujući izvršnu kao i parlament. Južnoosetisjki paralment bi imao nadležnosti u oblastima kao što su kultura i obrazovanje, socijalna i ekonmska politika, javni red i ekologija. Istovremeno, stanovništvo Južne Osetije bilo bi zastupljeno u strukturama vlasti Gruzije.“

Mada je odbila plan Šaakašvilija, Južna Osetija je krajem iste godine (13. decembar 2005) predložila formiranje radne grupe u okviru Zajedničke centralne komisije (JCC) koja je odgovorna za nadgledanje i primenu ugovora o primirju iz 1992. U ovoj komisiji su predstavnici Gruzije, Rusije, Južne i Severne Osetije.

Boris Čočijev (Chochiyev), ministar Južne Osetije za specijalna pitanja u intervjuu za RFE:

Prva faza podrazumeva demilitarizaciju zone sukoba, obnovu poverenja i ponovno uspostavljanje bezbednosnih garancija. U drugoj etapi bismo radili na društvenoj i ekonomskoj rehabilitaciji zone konflikta i u trećoj na političkom rešenju za odnose između Gruzije i Republike Južna Osetija. Ovaj program bi služio kao osnova za razgovore u koje bi se uključili najviši predstavnici sve četiri strane.“

Međutim, Gruzija očito želi prvo rešenje pitanja statusa, odnosno da Južna Osetija najpre prizna da je deo Gruzije, a potom da se rešavaju ostala pitanja, umesto obrnute procedure.

Tbilisi želi da promeni i format pregovora tako da Rusija ne bude glavni posrednik već da se uključe i EU, SAD i OEBS. Naime, Gruzija optužuje Rusiju da želi da „pasportizacijom“, odnosno davanjem pasoša stanovnicma Južne Osetije i Abhazije, anektira deo njene teritorije.

Južna Osetija, ruske mirovne snage, februar 2006.

Međutim, lider Južne Osetije Eduard Kokoiti ne vidi u davanju ruskih pasoša ništa neuobičajeno.

Svi građani Južne Osetije imaju pasoš Ruske Federacije i predsednik ove oblasti nije izuzetak. Ponosan sam što sam državljanin Rusije kao i Južne Osetije.“

Gruzija traži da u mirovne trupe osim Rusa, Osetijaca i njenih snaga uđu i pripadnici zapadnih armija, kao i da imaju mogućnost kontrole na celoj teritoriji Južne Osetije a ne samo na liniji razdvajanja. Postojeće ruske, gruzijske i južnoosetijske mirovne snage deluju više separatno nego zajedno.

U svakom slučaju, od svih ovih ideja je malo šta ostvareno. 12. novembra 2006, Južna Osetija je ponovo organizovala referendum o statusu

Nezavisnost u cilju opstanka

...želimo samo da ostvarimo nezavisnost. Naravno, težimo ujedinjenju Južne i Severne Osetije. To je san svako Osetijca...

Lider Južne Osetije Eduard Kokoiti uoči izjašnjavanja građana:

Mi zasada želimo samo da ostvarimo nezavisnost. Naravno, težimo ujedinjenju Južne i Severne Osetije. To je san svako Osetijca. Smatram da etnička manjina kao što smo mi, mora da ujedini snage kako bi sačuvala kulturu i jezik.“

Građanin Nodar Kočijev:

Nezavisnost za nas znači opstanak. Prvo nezavisnost, a onda pridruživanje Rusiji.“

Girogi Khaindrava je do jula 2006. bio zadužen u gruzijskoj vladi za pregovore sa Južnom Osetijom.

...cilj je da se što je više moguće pogorša situacija i, naravno, u interesu Rusije je da provocira lokalne sukobe

Svima treba du bude jasno da je reč o sukobu Gruzije i Rusije. Režim u Južnoj Osetiji nema nikakvog značaja. On samo izvšava naredbe iz Moskve. Po mom mišljenju, cilj je da se što je više moguće pogorša situacija i, naravno, u interesu Rusije je da provocira lokalne sukobe.“


Marija An Biga (Marie Anne Isler Beguin), francuski poslanik u Evropskom parlamentu i šef njegove delegacije koja je posetila Gruziju, uoči referenduma u Južnoj Osetiji u izjavi za RFE. 14.9.2006:

To je bilo pitanje koje sam postavila – šta znači ovakav referendum kada 80 odsto stanovnika Južne Osetije ima ruski pasoš? Da li stanovništvo Južne Osetije ili Rusije traži da se izjasni o svojoj budućnosti?“

Novinar iz Južne Osetije Irina Kelekhaseva u izjavi za RFE:

Posleratne generacije ne vide sebe kao deo Gruzije. Mi odavno ne govorimo gruzijski i već smo se privikli na ideju da možemo da budemo nezavisna država i na kraju, ako bude prilika, pridružimo Rusiji. Stav vlasti u Tbilisiju nas takođe uverava da ne možemo da razmišljamo da u toj državi budemo autonomna oblast ili deo federacije.“

Istoga dana sa referendumom i predsedničkim izborima u Južnoj Osetiji, u delu ove regije koji kontroliše Gruzija održani su paralelni predsednički izbori na kojima je izabran Dimitrij Sanakojev, bivši zvaničnik pro-Kokotijeve vlasti. Sanakojev je izabran u gruzijskoj vladi kao „šef privremene administrativne jedinice za Južnu Osetiju“.

Lider Južne Osetije Eduard Kokoiti optužuje Sanakojeva da je „kvisling“ nabrajajući njegove navodne kockarske dugove koje je platio Tbilisi za njegovu lojalnost. Rusija smatra da su Sanakojeva stvorile gruzijske tajne službe. Prema njemu su skeptični i Osetijci koji žive van Južne Osetije u Gruziji.

Usledili su incidenti. Kokoiti je uzvratio blokadom glavnog puta i zapretio obustavom svih mirovnih pregovora dok Tbilisi ne osudi i ne povuče Sanakojeva.

Paralelno sa imenovanjem Sanakojeva, gruzijske vlasti su poslale i takozvanu „abhasku vladu u egzilu“ (čine je predstavnici proteranih Gruzijaca) u Kodori klanac koji je pod kontrolom Tbilisija. Međutim, mnogi su skeptični da to može doprineti postizanju političkog rešenja. Vlasti Južne Osetije i Abhazije optužuju Gruziju da postavljenjem "pete kolone", zapravo podriva čitav proces jer se narušava poverenje.

Temur Iakobashvili

Temur Iakobašvili (Iakobashvili), gruzijski ministar za reintegraciju u intervjuu za Radio Slobodna Evropa:

„Nas optužuju svaki dan za različite stvari, ali mi se time ne opterećujemo. Sanakojeva vlada je realnost, ona funkcioniše i daje rezultate. Nije finansirana ilegalno, kao vlasti u Šinvaliju čiji su izvori finansiranja nepoznati. Možete da odete u deo Južne Osetije koji je pod kontrolom Sanakojeve vlade i teritoriju kojom upravljaju vlasti u Šinvaliju i videćete koja je postigla bolje rezultate. Kada je reč o klancu Kodori, sadašnje abhaske vlasti iz Sukumija nikada nisu kontrolisale to područje. Gruzijske vlasti su uspostavile red u Kodoriju, proteravši razne paramilitarne grupacije. Sada je tamo relativno mirno. Sprečili smo istovremeno da abhaske vlasti blokiraju puteve i izazivaju incidente poput obaranja helikoptera Ujedinjenih nacija početkom '90-ih. U suštini, gde god Gruzija uspostavi svoju vlast - vlada mir, prosperitet i demokratija.“

RFE: U međuvremenu, ko su vaši partneri za pregovore: Abhaske vlasti u Sukhumiju ili „abhaska vlada u egzilu“ koja je sada u klancu Kodori, zatim vlasti Južne Osetije iz Šinvalija ili Sanakojeva vlada?

IAKOBAŠVILI: Stvarna ili separatistička - vlast u Abhaziji predstavlja određenu grupu interesa. Mi smo spremni da razgovaramo sa zastupnicima svih interesa i nastojaćemo da ih uvažimo.

Dok Gruzija tvrdi da Rusija naoružava J. Osetiju a njeni oficiri drže važne pozicije u Vladi u Šinvaliju, ne samo Južna Osetija već i zapadni zvaničnici izražavaju zabrinutost zbog jačanja gruzijske armije. Južna Osetija optužuje Gruziju da šalje trupe u Irak kako bi se tamo uvežbavale. Gruzija odgovara da je reč o reformama armije da bi se približila NATO standardima.

Piter Semnebi, specijalni predstavnik EU za južni Kavkaz kaže da nagli rast vojnog budžeta Gruzije nije ostao nezapažen što podstiče strahove da Tbilisi želi da na silu reintegriše separatističke regije.

Mi smo razgovarali sa predstavnicima Gruzije i predočili im da budu obazrivi kada je reč o bilo kojoj vrsti upotrebe vojske i da šta god da urade vode računa da to u najmanju ruku ne ugrozi poverenje između dve zajednice.“

XS
SM
MD
LG