Albanci neće da svjedoče protiv Oslobodilačke vojske kosova (OVK)
U novembru 2003. godine, nakon mog puta u Vašington, čak i Nataša Kandić mi kaže da ne može pomoći istražiteljima Suda u pronalaženju Albanaca koji su spremni da svjedoče o zločinima počinjenim od strane Oslobodilačke vojske Kosova (OVK), čijem je vrhu, pored Thacija i Čekua, pripadao i Ramus Haradinaj, koji se istakao kao komandant OVK u zapadnim dijelovima Kosova koji graniče sa Albanijom. Nataša Kandić mi je rekla da svjedoci odbijaju da govore čak i sa članovima organizacija za ljudska prava.
Nema tragova otetim Srbima
Kasnije tog dana sam informisala srbijanskog premijera Nebojšu Čovića da Tužilaštvo ima namjeru da, zajedno sa UNMIK-om i drugim međunarodnim organizacijama, istraži dva mjesta na kojima su se navodno desili zločini OVK. Jedno od tih mjesta bilo je blizu jezera Radonjić, identifikovano kao moguće stratište zarobljenih Srba, Roma i drugih nealbanaca. Čović mi je rekao da će mi dati spisak 196 mogućih mjesta egzekucije, koji je godinu dana ranije predao UNMIK-u, međutim još uvijek nije bilo nikakvih rezultata. Takođe je tražio da podstaknemo UNMIK i KFOR da nam pruže više podataka o zarobljenima i nestalima. Isto tako mi je rekao da je pesimista kada se radi o izboru novog šefa UNMIK-a – Nijemca Michaela Steinera. Upozorio me je da Steiner može pokušati da nas savjetuje da ne podižemo optužnice protiv kosovskih Albanaca, kao i da će sami kosovski Albanci pronalaziti razne vrste objašnjenja. «Govoriće vam sve ono što želite da čujete», rekao mi je Čović.
Porodice otetih nikome ne vjeruju
Nakon toga smo Čović i ja imali težak susret sa porodicama nestalih i otetih na Kosovu. Pitanja koja su ti ljudi postavljali su bila legitimna. Zašto im Sud ne pruža informacije o njihovim nestalim? Zašto Sud nije uspio da nađe masovne grobnice? Zašto još nisu nađena mjesta gdje su oteti držani u zarobljeništvu? Zašto Albanci, za koje je utvrđeno da su učestvovali u otmicama, nisu procesuirani? Porodice nestalih i otetih nikome nisu vjerovale, pa čak ni srpskoj vladi. Staviše, rekli su da su više i bolje sarađivali sa porodicama nestalih kosovskih Albanaca. Rekla sam im da radimo sve što možemo, da od KFOR-a i UNMIK-a tražimo punu saradnju, ali da ipak ne možemo ispitati sve počinjene zločine. Znala sam da ih moj odgovor nije zadovoljio.
Moji savjetnici i ja smo imali sastanak sa kosovskim premijerom Bajramom Rexhepijem. Naš cilj je bio da osiguramo saradnju lokalnih vlasti prije nego što Sud objavi optužbe protiv kosovskih Albanaca. Rekla sam Rexhepiju da je uloga kosovskih vlasti da objasne narodu da zločini i zločinci, na svim stranama, moraju biti kažnjeni. Rexhepi je dobro znao da su pohvale i komplimenti najbolji način da se stvori paravan za ne rađenje onoga što se od njih očekuje. Hvalio je mene, hvalio je Sud, hvalio je ono što smo radili i uradili. Dodao je da niko nije iznad zakona i da će kosovskim Albancima to biti jednostavno objasniti. Podvukao je da se najveći broj kosovskih Albanaca borio u redovima OVK za nezavisno Kosovo, a ne radi toga bi ubijali. Tvrdio je da su zločini počinjeni od strane kosovskih Albanaca u svari djelo pojedinaca i da su različiti od zločina koje su počinili Srbi:
«Ja sám sam bio sanitetski komesar u OVK i nisam primijetio da su kršeni zakoni i običaji rata. OVK je ratovala samo protiv ljudi u uniformi».
Po njemu, nijedan komandant OVK ne bi trebao da odgovara za ubistva i otmice koje su počinili njegovi podčinjeni. Rekla sam mu da naši stručnjaci imaju problema pri obavljanju svog posla, da su potencijalni svjedoci uplašeni, da im se prijeti, da se toliko plaše da govore o onome što su radili pripadnici OVK da čak odbijaju da potvrde prisustvo OVK u određenim zonama Kosova. Rexhepi mi je rekao da ga to ne iznenađuje, jer je lokalna policija još uvijek neefikasna, te da je sukob srušio sve tabue.
U toku ljeta 2002. godine problemi Kancelarije tužioca u prikupljanju dokaza dovoljnih za podizanje optužnica se nastavljaju...
Posjeta «žutoj kući» u Albaniji
…Mnoge žrtve OVK-a bili su stari ljudi, koji su ostali sami u selima nakon što su drugi pobjegli. Stručnjaci su ispitali oko 30 leševa nađenih u blizini jezera Radonjić….Analizom DNK utvrđen je identitet samo osam osoba. Još uvijek nemamo dokumenata koji objašnjavaju strukturu OVK, nedostaju svjedoci.
Ponovo sam u Prištini 22 Oktobra 2002. Novi komandant KFOR-a je italijanski general Fabio Mini. Uvjerava me da su njegove snage spremne u svakom momentu da uhapse bilo kojeg optuženika Haškoga suda… Kao i njegov predhodnik, i general Mini nema potpuno povjerenje u UNMIK. “Potrebno je sa UNMIK-om saradjivati u posjednjem momentu”, kaže. Zatim se šali na račun tijesnih veza izmedju nekih članova UNMIK-a i bivših lidera OVK. “Kada prvi budu uhapšeni, vidjećemo mnoge lokalne lidere kako idu na odmor uz pratnju USA.”
…Nekoliko mjeseci kasnije istrazivači Suda su došli u centralnu Albaniju da posjete takozvanu “žutu kuću” koje su svjedoci identifikovali kao mesto gdje su zatvorenici ubijani tako sto su im vađeni vitali organi. U pratnji istražilaca su novinari i jedan albanski sudija. Sada je kuća obojena u bijelo: vlasnik tvrdi da nije nikada bila okrečena drugačije, čak i kada istražioci otkriju tragove žute boje ispod naslage kreča. Na mjestu istražioci su pronašli gazu, jednu iskorištenu injekciju, dvije plastične kese za infuziju, prazne boce lijekova među kojima i jedna lijek koji se obično koristi u hirurškim intervencijama. Korištenje jedne hemijske supstance otkriva kapljice krvi na zidovima i podu u jednoj sobi u unutrašnjosti kuće. Vlasnik nudi razna objašnjenja za tragove krvi. Prvo tvrdi da se njegova žena porodila u toj sobi, a kada žena kaže da su djeca rođena nad drugom mjestu vlasnik tvrdi da su u toj sobi klali životinje za Bajram.
Dokazni materijal nedovoljan za optužbu
Zaključak koji se može izvući iz onoga što smo utvrdili na licu mesta zajedno sa parcijalnim izjavama novinara, su mučni. Međutim, priče o ubistvu zatvorenika da bi im se uzeli organi za transplataciju, kruže u mnogim konflitnim područjima, ali se rijetko nađu konkretni dokazi koji mogu da dokažu ili opovrgnu ove priče koje su dio “gradskih legendi”. Injekcije, kese za infuziju, prazne bočice lijekova je svakako dokazni material, ali kao takvi su nedovoljni za optužbu. Istražioci nisu u stanju da utvrde da li su tragovi krvi ljudskog ili životinjskog porijekla. Svjedoci nisu otkrili poziciju zajedničkih grobnica eventualnih žrtava, tijela nismo pronašli. Naša misija nije uspjela ubijediti niti jednu osobu iz mjesta da bi nam pružila pouzdane podatke. Novinari su od početka odbili da otkriju svoje izvore, a naši istražioci nisu uspjeli da ih otkriju. Postoje i ostali problemi kao što su datumi navodnih otmica, prebacivanje žrtava preko granice, kriminalne radnje koje su se odigrale u Albaniji. Lokalni albanski tužilac otkriva još jednu dimenziju problema: “hvali se” da je imao rođake koji su se borili sa OVK. “Ovdje nema grobova Srba. Ali ako su ih transportovali preko granice Kosova i ako su ih ubili, imali su pravo”, kaze tužilac.
Na kraju tužilac i istražioci Suda koji su proučavali slučaj umiješanosti OVK u otimicu i ubistva nealbanaca na Kosovu, su odlučili da nema dovoljno dokaza za podizanje optužbe. Bez svjedoka, bez načina da se oni nađu i identifikuju, bez tijela eventulanih žrtava i bez dokaza da je u tako nešto bio umiješan vojni vrh OVK, svi putevi dalje istrage su zatvoreni. Ostaje badata UNMIK-u i lokalnim kosovskim vlastima, možda u saradnji sa srpskim kolegama, da nastave istragu i ako je moguće, kazne počinioce.
Prevela sa talijanskog i priredila Azra Nuhefendić.