Dostupni linkovi

Lov: Ja i ratni zločinci – Deseti dio


Prilikom susreta sa premijerom Zoranom Živkovićem pokazujem mu dosijee i predajem potvrde četiri nove optužbe – protiv generala Lukića, Pavkovića, Đorđevića i Lazarevića – za zločine počinjene u vrijeme masovnog etničkog čišćenja na Kosovu, za nasilno protjerivanje stotine hiljada civila pred očima televizijskih gledalaca širom svijeta. Tražila sam da Živković svojim potpisom primi k znanju optužbe i nalog za hapšenje generala. Živković je djelovao kao da će eksplodirati:


„Šta je to?“, pitao je praveći se da je iznenađen. „Nakon ovoga biće teško surađivati,“ rekao je.


Nakon toga je počeo da govori, na srpskom, tako brzo da moj prevodilac i pomoćnik, Rus, Nikiforov, nije stizao da prevodi. Živković je tvrdio da je Đinđić, ranije, sa mnom razjasnio probleme koji mogu iskrsnuti ukoliko se uhapsi Lukić, čovjek „broj jedan“ srpske policije, uključen mnoge delikatne operacije, uključujući i hapšenje Đinđićevih ubica. „Ukoliko se Lukić optuži, više niko u policiji neće htjeti da sarađuje sa Sudom“, kazao je Živković. Pokušavao je na sve moguće načine da izbjegne ono što je bilo neminovno – da potpiše te dokumente. Tvrdio je da je Savjet bezbjednosti Ujedinjenih nacija zainteresovan samo za Karadžića, Mladića i Gotovinu. Bunio se što nema optužnica protiv Albanaca krivih za zločine nad Srbima:


„Lukić može da uhapsi nas“ upozorio me je Živković, „ali ja njega hapsiti ne mogu… Ova optužba će da slijedeće sedmice pukne kao bomba… Ne dirajte Lukića.“


Informisala sam ga da je sudija optužnicu već potvrdio i da je ja ne mogu poništiti. „Vi niste neko ko samo uručuje dokumente“, odvratio mi je i dodao da ću uskoro morati da pregovaram sa novim premijerom jer on „nije tako lud da hapsi vlastitu policiju i da stavlja u opasnost svoj život i život svojih ljudi“.


„Ako je Lukić nevin, zašto ste Vi kao premijer tako prestravljeni?“, pitala sam ga i dodala da sam duboko razočarana njegovim ponašanjem. To je bio petak, obavijestila sam ga da će optužbe biti objavljenje u naredni ponedjeljak. Na kraju je Živković priznao da ga je dan ranije Svilanović obavijestio o optužbama i da je glumio iznenađenje. Odbio je da potpiše potvrdu o prijemu optužnica, tvrdeći da on za to nije ovlašten i poslao me nazad kod Svilanovića.


Napuštam zgradu Vlade i odlazim u rezidenciju švajcarskog ambasadora, gdje treba da se sastanem sa grupom diplomata akreditovanih u Beogradu. Prije toga sam, na moj zahtjev, obavila privatni razgovor sa američkim ambasadorom Williamom Montgomeryjem. Obavijestila sam ga o četiri nove optužbe i pitala ga za mišljenje da li da ih Sud drži u tajnosti. Po njegovom mišljenju je optužnice trebalo objaviti, jer će – kako je rekao – objavljivanje optužnica otkriti srpskom narodu ko su ljudi koji ih vode. „Vlada će svakako pasti“, rekao je. „Objavljivanje optužnica je neizbježno i može samo da pomogne“.


Prestravljeni premijer

Nakon razgovora sa ambasadorima sam se nakratko susrela sa ministrom odbrane Borisom Tadićem. Bio je okamenjen od straha dok je pričao o reformi vojske. Tvrdio je da ne zna gdje je Mladić, niti da li mu i ko mu u vojsci pomaže. „Morate mi vjerovati“, rekao mi je. Nakon toga je potvrdio glasine da je Mladić ili u Bosni i Hercegovini ili Rusiji. Bio je izgubljen i obeshrabren. Tražio je da izbjegnem da kritikujem vojsku.


Nakon što je Boris Tadić otišao, došao je Svilanović. Rekao mi je da je Lukić odigrao glavnu ulogu u svim važnijim hapšenjima. Takođe me je upozorio da će podizanje optužnice protiv visokih oficira Pavkovića i Lazarevića otežati reformu vojske i saradnju sa Hagom. Nakon pauze dolazi potpredsjednik Vlade Čeda Jovanović, bliski saradnik Zorana Đinđića. Trudio se da mi objasni da niko u Vladi nema namjeru da onemogućava saradnju sa Sudom i da je jedini problem – vrijeme. Rekao mi je da je Vlada izložena užasnim pritiscima. „Koliko Vam je vremena potrebno“, pitala sam. Na to mi je Jovanović odgovorio da je „Vlada spremna da plati bilo kakvu cijenu samo da izbjegne suočavanje sa ove četiri optužnice“. Ponovo je intervenisao Svilanović tražeći da odustanemo od optužnica protiv ta četiri generala. Rekla sam mu da je to nemoguće. „Mogu ih držati u tajnosti, ali koliko dugo?“, zanimalo me je.


Sudija me je informisao da će optužnice objaviti narednog ponedjeljka. Prihvatio je da do tada ništa ne objavljuje. Svilanović je uzeo papire i potpisao potvrdu da je primio optužnice. Odmah nakon toga Svilanović je prestao da se kontroliše i rekao mi: „Htio bih da Vam kažem nešto lično. Vi nemate poštovanja prema nama“.

„O čemu to govorite?“, pitam.

„Vi ste povisili glas! Ja sam ministar inostranih poslova jedne suverene države, a Vi na mene dižete glas!“

„Vi ste me na to natjerali“, insistiram.


Nakon toga Svilanović počinje da me optužuje da sam onemogućila da se Milanu Milutinoviću (koji se predao 2003. godine, da bi se suočio sa optužbom zbog nasilja na Kosovu) odobri provizorna sloboda. Tvrdio je da sam sa prezirom odbacila garancije koje je Beograd bio predložio za Milutinovića. Detaljno i po ne znam koji put objašnjavam Svilanoviću poziciju Kancelarije tužioca u slučaju odobravanja provizorne slobode optuženima:


„Preporučujemo puštanje na privremenu slobodu optuženika koji čekaju presudu, ali samo onih koji su sarađivali sa Sudom“. Dodala sam da mi je žao ako se uvrijedio, kao i da naš dogovor da ne objavljujemo optužbe protiv generala više ne važi. „Bilo je dosta“, rekla sam svojim saradnicima, „idemo“. Uzimam moju Louis Vuitton tašnu, ustajem i idem prema vratima. Svilanović je bio u čudu. Moji pomoćnici su ostali da sjede. „Dakle, idemo li?“. Optužbe sa nalozima za hapšenje su ostali u kancelariji, da ih Svilanović svari…


U narednu srijedu, jedan beogradski dnevni list je objavio moj razgovor sa američkim ambasadorom Montgomeryjem, tako da je jedan dio građana Srbije, iako Srbiji novine čita prilično mali broj ljudi, saznao da su neki vojni čelnici optuženi i da ih Hag traži. Tada su Lukić, Đorđević, Lazaravić i Pavković zasigurno obaviješteni da su „haški bjegunci“. Pitala sam se kome je bilo u interesu da se objavi moj razgovor sa američkim ambasadorom. Švajcarskoj i njenom ambasadoru zasigurno ne. Ni ambasadoru Montgomeryju nije bilo u interesu da se ta vijest razglasi. Međutim, nešto kasnije, izjavljuje za novine kako sam se pokazala neosjetljivom za političku realnost u Srbiji, i to radeći upravo ono što mi je on savjetovao da uradim. Zaključila sam da više nije bilo smisla držati optužnice tajnim.


NATO, Amerika, Karadžić

Prije nego što sam dala predstavku za skidanje pečata sa optužnica, telefonirao mi je – vjerovatno iz Vašingtona – ambasador Pierre Prosper iz Kancelarije američke Vlade za ratne zločine i tražio da ne objavljujem optužnice, jer je on tada pokušavao da postigne neku vrstu dogovora sa Srbima – predaja Mladića u zamjenu za to da četiri generala budu procesuirani u Beogradu. Prosper nije nikada obavijestio Tužilaštvo o tome da rade na postizanju takvog dogovora, nikad nas nije pitao za mišljenje i izgleda da mu nije ni palo na pamet da, radeći tako nešto, ustvari ugrožava nezavisnost Suda. Nakon toga sam otišla u Sjedinjene Američke Države, gdje sam u naredna četiri dana bila gost ambasadora Prospera i američke Vlade. Međutim, nisam htjela dozvoliti da se na mene vrši pritisak da povučem optužnice, tako da sam prije polaska poslala zahtjev za skidanje pečata sa optužnica.


Ambasador Prosper je odmah pokrenuo pitanje optužnica protiv četiri generala. Rekla sam mu da su Srbi za optužnice unaprijed znali i da je Beograd te ljude, optužene za masovno etničko čišćenje, koje se dogodilo ispred nosa Sjedinjenih Američkih Država i u vrijeme NATO bombardovanja, čak i odlikovao. Prosper mi je objasnio da Vašington vrši pritisak na Srbe da uhapse Mladića: „Želim da to pitanje bude riješeno do kraja godine“, rekao je. „Što se tiče Đorđevića, nema problema. Pavkovića bi trebali procesuirati Srbi. Međutim, Lukić i Lazarević su problem. Problem je u vremenu – moramo odgoditi skidanje pečata sa optužnica. To sabotira naše napore da se uhvati Mladić. Zar ne možete sačekati nekoliko mjeseci?“ „Političke razloge ne mogu da prihvatim“, odgovorila sam. „Optužnice smo držali ,u fioci‘ da bismo olakšali hapšenje generala, ali Srbi jednostavno neće da ih uhapse. Vlada je dopustila da se vijest o optužnicama objavi. Prema tome, nema više tajni“.


Čak me je i državni sekretar Colin Pawell podsjetio da su Živković i Svilanović obećali da će uhapsiti Mladića. Tražio je da uzmem u obzir političku situaciju u Srbiji i zahtijevao da privremeno odgodim objavljivanje optužnica. Međutim, ja nisam odustajala od moje pozicije. Prije nego što sam napustila Vašington, rekla sam ambasadoru Prosperu da se nadam da general Lukić nije član tima – formiranog od strane srpske Vlade – koji treba da uhapsi Mladića. Bio bi vrhunac da član tog tima bude srpski general optužen za masovno etničko čišćenje, masakre i sakrivanje leševa, a da u tom timu ne bude nijedan član Suda!


Sudsko vijeće je 2. oktobra skinulo pečate sa optužnica protiv Lukića i drugih generala umiješanih u nasilje na Kosovu. Rano ujutro mi je iz Vašingtona telefonirao ambasador Prosper i izrazio protivljenje. Ubrzo zatim je i ambasador Montgomery počeo javno da kritikuje moju odluku, koju mi je on lično sugerisao. Zatim, 31. oktobra, Prosper dolazi u Hag. Tom prilikom je rekao da su on i Vašington nezadovoljni, uz tvrdnju da je objavljivanje optužnica protiv četiri generala bilo nepotrebno i da je to urađeno u momentu kada je akcija hapšenja Mladića bila u toku. „Do sada su vrata Vašingtona za Vas uvijek bila otvorena“, rekao mi je. „Međutim, od sada pa nadalje ćete morati da kucate“.

Što se tiče pitanja „vremena“ i „političke osjetljivosti“, prisjećam se koliko puta smo tražili od Sjedinjenih Država da sarađuju sa Kancelarijom tužilaštva u pokretanju inicijative za hapšenje bjegunaca. Prisjećam se kako su mi u Vašingtonu govorili kako je teško izvesti jednu takvu operaciju. Prisjećam se kako su mi direktor CIA-e George Teneta i Colina Powella mi objašnjavali kako je bilo teško uhapsiti Manuela Noriegu nakon što je Amerika okupirala Panamu. Prisjećam se kako su mi tvrdili da Sjedinjenje Države nikome ne mogu dati informacije koje imaju, pa čak ni Sudu… Ista ta Amerika koja nije imala problema da razmijeni povjerljive informacije sa zvaničnicima Srbije i Crne Gore, u čijim tajnim službama sjede ljudi koji su počinili zločine protiv čovječnosti i koji su povezani sa organizovanim kriminalom. Kasnije su se nazirali neki pokušaji da Sud više uključe u akcije hapšenja bjegunaca.


Tri mjeseca kasnije, pružila se prilika da NATO pokaže koliko je sposoban da reaguje. Jedan naš saradnik je obavijestio člana Suda da je vidio Karadžića blizu bosanskog sela Zaovine, na granici sa Srbijom. „Zovite NATO“, insistirao je, „ovoga puta je sigurno. Naš saradnik je vidio Karadžića i utvrdio da se krije u jednoj kući“. Tužilaštvo je odmah obavijestilo NATO. Međutim, oni su nam odgovorili, indirektno, preko jednog ambasadora, da se ne može učiniti ništa, da navodno nemaju potrebne detalje o toj kući, gdje se tačno nalazi, koliko ima vrata, koliko prozora… Ne mogu poslati helikoptere jer je loše vrijeme… Tako da se nije desilo ništa.


Nekoliko mjeseci kasnije NATO trupe su upale u kuću srpskog popa, Jeremije Starovlaha, u akciji hapšenja Karadžića. Vrata su provalili eksplozivom. Otac Starovlah i njegov sin Aleksandar su pri tom teško ranjeni. Morali su ih priključiti na mašine da bi ih održali u životu.

Memoari Carle del Ponte

U Italiji je u prodaji knijga bivšeg glavnog tužioca Haškog tribunala Carle del Ponte "Lov: Ja i ratni zločinci". Ovo je prvo objavljeno izdanje ove knjige Carle del Ponte i prvo svjetsko izdanje u seriji "Bianca Feltrinelli" - izdavač je Ginagiacomo Feltrinelli, Editore Milano (Italija). Radio Slobodna Evropa ekskluzivno u nastavcima prenosi najzanimljivije dijelove iz knjige.
XS
SM
MD
LG