Ubistvo Zorana Đinđića
Upozorila sam Zorana Đinđića da bude oprezan. Dala sam mu jedan interni izvještaj Suda – dva lista – u kojem se govorilo o planiranju njegovog ubistva. Dokument su sačinile osobe koje su u Beogradu bile „moje uši i oči“. Tu je bio i spisak osoba koje su radile na njegovom ubistvu.
„Za ovo znam“, rekao je Zoran smijući se. „Ne žele da napravim reforme. Ali nemoj paničiti, biću oprezan“.
„Slušaj“, rekla sam mu, „nemoj to da potcjenjuješ. Te prijetnje bi trebao da shvatiš ozbiljno. Iskustvo mi govori da čovjek nikada ne može biti siguran. Mnogo toga može biti izmišljeno, ali u svemu tome može biti i istine“.
Četiri dana kasnije, na Zorana Đinđića je izvršen bezuspješan atentat. Plaćeni ubica je inscenirao sudar kamiona i premijerovog auta. Međutim, 12. marta 2003. godine, nekoliko minuta nakon podneva, u jednoj kući nasuprot zgrade Vlade Srbije, dvije ruke su uperile cijev snajperske puške u kičmu Zorana Đinđića i jedan prst je potegao obarač…
Bila sam u kancelariji kada mi je moj pomoćnik Anton Nikiforov saopštio vijest da su na Đinđića pucali. Malo kasnije, saznali smo da je podlegao. Bio je to šok, ali ne i iznenađenje. I nije me toliko pogodilo kao ubistvo Falconea (italijanski sudac kojeg je ubila mafija). Falcone je bio kolega iz istog tima. Đinđić je bio jedini srpski političar koji je svjesno prihvatio rizik saradnje za Sudom. On je bio taj koji nam je otkrio vijesti o leševima Albanca sa Kosova zakopanim u masovnoj grobnici u vojnoj bazi kod Beograda. Radio je na tome da se započne dobrovoljna predaja optuženika Sudu. Za mene je Đinđić zauvijek ostao čovjek s kojim sam pregovarala, čovjek na kojeg sam morala vršiti pritisak da bih postigla hapšenja ili predaju dokumenta.
Željela sam prisustvovati njegovoj sahrani. Htjela sam mu odati poštu, kao i hiljade drugih koji su došli da ga posljednji put pozdrave. Tim činom sam željela demonstrirati odvratnost koju sam osjećala prema mafiji koja je uništavala Srbiju, njenu ekonomiju, vladine institucije i prije svega organe sigurnosti. Svilanović je bio prvi koji mi je savjetovao da ne idem na sahranu. Moje prisustvo na sahrani bi, po njemu, bilo provokacija i dodatno komplikovalo buduću saradnju sa Sudom. Otpravniku poslova Švajcarske u Beogradu Jean-Daniel Ruschu je rekao da je moja želja da prisustvujem pogrebu ciničan pokušaj da privučem pažnju medija. To me je uvrijedilo. Telefonirala sam ministru unutrašnjih poslova Dušanu Mihajloviću i on me je pozvao na sahranu. Međutim, odmah zatim, Beograd me je obavijestio da porodica Đinđić ne želi moje prisustvo. Nisam mogla da vjerujem. Moj pomoćnik Anton Nikiforov se povezao sa Zoranovom ženom Ružicom i ona mi je rekla, u ime porodice, da bi, naprotiv, moje prisustvo na sahrani cijenila. Nakon toga, Mihajlović je tvrdio da je „cijela vlada odlučila da me isključi iz ceremonije“. Svilanović me je upozorio da bih na bilo kojoj srpskoj granici bila tretirana kao nepoželjna osoba.
Izgleda da su Svilanović i drugi u Beogradu procijenili da mogu iskoristiti ubistvo premijera da opravdaju izostanak saradnje Srbije sa Sudom, tvrdeći da je Đinđić ubijen zato što je sarađivao. Međutim, ta tvrdnja je smiješna.
Motivi Zoranovih ubica su bili jasni. Oni su prije svega htjeli da zadrže privilegovane pozicije zahvaljujući kojima su mogli da se nekažnjeno posvete svojim kriminalnim aktivnostima. Atentat su izvršili pripadnici „Crvenih beretki“. Ta vojna jedinica je okupljala ljude, izabrane od strane Miloševićevih tajnih službi, koji su počinili mnoge zločine u Hrvatskoj, koji su učestvovali u genocidu u Bosni i Hercegovini i masakrima civila na Kosovu, a koji su paradirali ulicama Beograda kao heroji. Ti isti ljudi su bili dio mafijaške mreže, koja se bavila ucjenama, iznudama, prisiljavanjem na prostituciju, trgovinom narkoticima, oružjem, koja je organizovala plaćena ubistva i slične aktivnosti, iz kojih su razni kriminalci izvlačili profit. Njihov komandant je bio Milorad Ulemek Luković, zvani Legija, dezerter iz Legije stranaca. Upravo on je organizovao atentat na Đinđića. U godinama prije pada Miloševića, Legijini šefovi su bili Frenki Simatović i Jovica Stanišić, jedni od glavnih aktera užasnog nasilja koje je imalo za cilj stvaranje velike Srbije.
Nakon Đinđićevog ubistva, srpske vlasti su pokrenule masivnu akciju protiv organizovanog kriminala, koja je nosila naziv „Sablja“. Rezultirala je stotinama uhapšenih i osvjetljavanjem mnoštva neriješenih zločina, između ostalog i veze između grupe izvršilaca atentata na političare i Miloševića, njegove supruge i drugih aktera njegovog režima.
Cjenkanje sa generalima
Dana 12. aprila 2003. godine ministar vanjskih poslova Goran Svilanović i ministar unutrašnjih poslova Dušan Mihajlović – čovjek kojem više nisam vjerovala – tajno su doputovali u Hag. Sreli smo se kasno popodne u rezidenciji srpske ambasadorke. Govorili su o „međusobnoj pomoći“, „zajedničkom interesu“, „saradnji“… Nisam bila iznenađena njihovom retorikom. Svilanović je tvrdio da je neophodno utvrditi zajedničke interese Kancelarije tužilaštva i beogradskih vlasti. Tražio je pomoć Suda, uz konstataciju da je došao trenutak da se postigne dogovor o optuženim osobama visokog ranga. Ambasadorka lično nas je služila sokovima i kafom. Očigledno nije htjela da osoblje čuje naš razgovor.
Nakon malo oklijevanja, pristala sam da otkrijem imena osoba za koje smo pripremali optužbe. Radilo se o generalima Pavkoviću, Đorđeviću, Lazareviću i Lukiću za Kosovo, Goranu Hadžiću za Hrvatsku, kao i Jovici Stanišiću, Frenkiju Simatoviću i generalu Perišiću za Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu. Obavijestila sam ih i o tome da je istražiteljski tim sastavio i listu tzv. „drugorazrednih“ optuženika.
Svilanović je tražio da se sa liste isključe Lukić, Pavković, Lazarević i Perišić i da se procesuiraju u Srbiji. Pitala sam Svilanovića da li to znači da zapravo traži da te osobe ne budu kažnjene. Odgovorio mi je potvrdno, uz objašnjenje da Beograd o izručenju Lukića i Lazarevića neće ni diskutovati, kao i da je važno izostaviti Pavkovića jer bio on obezbijedio podršku vojske. Bilo mi je jasno da je ono što je ove ministre motivisalo da sačuvaju Lukića, Pavkovića, Lazarevića i druge zapravo bila politička računica. Generali su vjerovatno učestvovali u operaciji „Sablja“.
Strah od vojske
U jednom trenutku je ministar Svilanović skrenuo razgovor sa generala. Saopštio mi je da Vlada namjerava Hagu da izruči dvije ključne osobe, ljude koji su godinama davali naređenja Lukiću i „Crvenim beretkama“ –Frenkija Simatovića i Jovicu Stanišića. Obojica su bili uhapšeni u operaciji „Sablja“. „Ne možemo ih dugo držati“, objašnjavao je Svilanović podstičući nas da ih optužimo. „Ubrzajte proceduru, pa da ih pošaljemo u Hag“. Svilanović nam je dalje pojasnio da će Skupština uskoro usvojiti Zakon o saradnji sa Sudom i da će član Zakona koji zabranjuje hapšenje i izručenje optuženih proglasiti nevažećim. Prihvatila sam da ubrzam proceduru kompletiranja optužbe protiv Stanišića i Simatovića, ali sam odbila da odustanem od optužbe protiv generala. I Đinđićev nasljednik, novi predsjednik Vlade Zoran Živković je tražio da se ne podižu optužnice protiv generala Perišića, Pavkovića, Lazarevića i Lukića, uz objašnjenje da bi to ugrozilo stabilnost države.
„To nije moguće“, objasnila sam. „Ne mogu obećati da ćemo odustati od optužbi protiv bilo koga, pa ni protiv ove četvorice“.
Chirac i francuski piloti
Karadžić i Mladić nisu prestali da budu u centru pažnje ni u ljeto 2003. godine. U Parizu sam se 25. juna sastala sa predsjednikom
Jacquesom Chiracom, u njegovoj kancelariji. Prilikom našeg prethodnog susreta predsjednik Chirac mi je citirao ruskog predsjednika Jeljcina, koji mu je saopštio da Rusija neće dozvoliti da Sud uhapsi Radovana Karadžića. Takođe mu je rekao da je Karadžiću savjetovao da napusti Srbiju i da se sakrije u Bjelorusiji. „Spreman sam da ga izvučem iz Srbije i helikopterom“, rekao mu je Jeljcin.
Ovoga puta sam u francuskom predsjedniku donijela na uvid delikatne dokumente i zamolila ga za komentar. Nisam, međutim, željela da ga dovedem u situaciju da reaguje u prisustvu mojih saradnika. Ti dokumenti su do tada bili tajni. Tužilaštvo je, međutim, imalo namjeru da ih predoči Slobodanu Miloševiću, jer su sudije koje prate suđenje ocijenile da njihov sadržaj može ići Miloševiću u korist. On i njegov tim branilaca bi te dokumente sigurno uvrstili u njegovu odbranu i na taj način ih učinili javnim. Meni je bio cilj da Chiracu učinim uslugu pokazujući mu te dokumente unaprijed. Radilo se o stenogramskim bilješkama razgovora između tadašnjeg predsjednika Srbije Zorana Lilića i generala Momčila Perišića, tada komandanta Jugoslovenske vojske.
Razgovor je vođen 10. decembra 1995. godine, dva dana nakon što su Srbi oslobodili francuske pilote. Ono što je u tom razgovoru govorio Perišić odnosilo se na optužbu protiv Mladića:
Perišić: Važno je da (Mladiću) skinemo taj teret (Suda). Razumiješ šta hožu da kažem?
Lilić: Dobro, dođavola, svi su mu to obećali.
Perišić: Čuješ šta se govori. Ako odmah odustanu od optužbe protiv njega, nema problema. Spreman je da riješi problem odmah. Rekao sam mu…
Lilić: Moja i tvoja riječ nisu dovoljne. A riječ Chiraca i Slobodana Miloševića?
Perišić: Da, to je dobro. Ja ću prekontrolisati…
Pitala sam Chiraca da li je tačno to što se u tom dokumentu navodi – da je obećao da neće uhapsiti Mladića u zamjenu za pilote. Chirac ima dva iskrena oka, koja žene obožavaju. Priznao je da je razgovarao sa Miloševićem o oslobađanju pilota, ali je negirao da je postignut bilo kakav dogovor, a ponajmanje onaj koji bi Mladiću, čovjeku optuženom za masakr osam hiljada mladića i muškaraca u Srebrenici, garantovao imunitet.
„Kako bih mogao uraditi tako nešto?“, postavio je retoričko pitanje.
Objasnio mi je da Francuska nije ni bila u prilici da ponudi imunitet Mladiću, jer su u Bosni i Hercegovini, nakon Dejtonskog sporazuma, trebale da budu NATO snage, a ne Francuska. Međutim, aluzija na eventualni dogovor sa Mladićem je Chiraca prilično zaintrigirala. I kao da je želio da pokaže da o nikakvom dogovoru ne može biti ni riječi, telefonirao je komandantu Francuske vojske:
„Generale, Mladić je još uvijek na slobodi. To je nedopustivo! Treba ga odmah uhapsiti!“ Naredio je istragu na jednom određenom mjestu.
Prevela sa talijanskog i priredila Azra Nuhefendić.