Utorak, 25. novembar/studeni 2014, 21:37 CET

Programi / Tema sedmice

Nove elite

Šta su to danas društvene elite, šta je to što ih takvima određuje, kakvo im je porijeklo, to jest kako su nastale, kakve su vrijednosti ili antivrijednosti koje one promiču i s kojima se identificiraju, kakav je njihov utjecaj?

x
Da li su i koliko i današnje elite (nacional-političke, ekonomske, intelektualne i druge) odraz dominantnog sistema vrijednosti, odnosno antivrijednosti? To su teme o kojima, uz pomoć svojih sugovornika, odgovor traže naši novinari Marija Arnautović, Želimir Bojović, Esad Krcić i Enis Zebić
 
Najjednostavnija definicija elite je da se radi o osobama koje su istaknute, ugledne i vrijedne, podsjetila je u izjavi za naš radio umirovljena profesorica psihologije na zagrebačkom Sveučilištu Mirjana Krizmanić. Međutim, u Hrvatskoj je situacija malo drugačija:

„Po mom sudu, kod nas su najistaknutije osobe političari, nogometaši i estradnjaci. Tu ne mislim na estradne umjetnike, već baš estradnjake, gdje bih uvrstila i manekenke i pjevačice koje danas jesu, sutra nisu. Tu postoje dvije vrste vrijednosti – materijalne (nogometaši i ovi s estrade) i statusne (političari). Političari samo žele imati vlast, moć i novac. Druge vrijednosti su unutar tog materijalnog. Najuglednije osobe kod nas su opet isti – političari, nogometaši i eventualno još neki drugi sportaš. A ugledni ljudi bi trebali biti oni koji se ističu dobrim djelima, moralom ili nekim ogromnim znanjem i obrazovanjem. Međutim, ništa od toga.“
 
Ravnateljica zagrebačkog Instituta za društvena istraživanja Vlasta Ilišin istraživala je političke elite u Hrvatskoj. Pripadnici političke elite, sociološki gledano, u prosjeku su urbanog porijekla, obrazovaniji od prosjeka i porijeklom od obrazovanijih roditelja. Dijelom se radi o novonastalim elitama, a dijelom o pripadnicima bivše socijalističke nomenklature. Takva je slika i u drugim tranzicijskim zemljama:
 
„Istraživanja rađena u drugim zemljama pokazuju niz manjkavosti od kojih pate političke elite, svuda pa i kod nas. To je prije svega manjkavost u demokratskoj političkoj kulturi. Elite su bahate, nisu u potrebnom dosluhu sa građanima, prilično su orijentirane na zaštitu svojih interesa, sklone klijentalističkom ponašanju i tako dalje. I jedni i drugi, bez obzira da li su iz stare ili nove nomenklature, vuku nekakve obrasce ponašanja koje bi trebalo u svakom slučaju mijenjati.“
 
Početkom devedesetih godina, politička elita bila je dominantna među ostalim elitama, kaže doktorica Ilišin:
 
„Teško se moglo govoriti o pravom pluralizmu elita. Najvažnija je bila politička elita, a onda sve ostale, čija je promocija u znatnoj mjeri ovisila o bliskosti sa političkom elitom, dakle sa određenim političkim opredjeljenjima i oblicima ponašanja. To je bilo karakteristično za to vrijeme, a danas više ne mora biti tako. Trebalo bi provesti nova istraživanja, da se vidi kako zapravo funkcionira taj ulazak u elitu.“
 
A kako stoji sa vrijednostima? Još jednom profesorica Krizmanić:
 
„Meni se čini da ono što se kod nas ubraja u elitu ima bijedan vrijednosni sustav, kakav ima i cijelo društvo.“
 
I jedno sociološko istraživanje, provedeno pred desetak godina, pokazalo je da postoji visok stupanj suglasnosti u vrijednostima između političkih i ekonomskih elita i građana. Za naš radio govori istraživač u zagrebačkom Institutu za društvena istraživanja Alija Hodžić:
 
„Ta suglasnost se postiže u svim segmentima vrijednosti. Dominantna vrijednosna orijentacija ili sistem vrijednosti se može izraziti kao liberalni nacionalizam. To znači, najvećim dijelom prihvaćanje ideja liberalizma u ekonomskom dijelu (privatno vlasništvo, slobodno tržište i tako dalje), mada dijelom i liberalnih političkih vrijednosti, koje se onda spajaju zajedno sa nacionalizmom kao posebnom vrstom ideologije koja zagovara solidarnost na temelju zajedničkog porijekla i tla. Kulturnu elitu, kao posebnu grupaciju, nismo istraživali.“
 
Je li se nešto promijenilo otada? Kako su elite fleksibilnije od prosječnog stanovništva, spremnije su na prilagođavanje novim okolnostima, kaže Hodžić:
 
„One su spremnije na prilagođavanje okolnostima koje nastaju nakon rata, koje dirigiraju neke oblike ponašanja, pa onda i uvjerenja. Na temelju toga je moguće spekulirati. Kad bi se ovih dana ponovilo istraživanje među elitama, vjerovatno bi se mogla ustanoviti neka razlika između elita i stanovništva, koja se nije mogla ustanoviti 1996. godine. O tome bi se moglo spekulirati. Što se tiče samog liberalnog nacionalizma – tu nismo istraživali neke grupacije posebno – on je, po istraživanju među stanovništvom 2004. godine, bio zastupljen skoro isto kao i 1996. godine, pa se može govoriti da je to zapravo neka vrsta utemeljujuće vrijednosti novog hrvatskog društva.“
 
Postoje u Hrvatskoj osobe koje su ugledne i vrijedne, dakle, koje pripadaju eliti u pozitivnom smislu te riječi, ali one za hrvatske medije ne postoje, zaključuje doktorica Krizmanić:
 
„Mediji cijeli naš vrijednosni sustav dodatno urušavaju, time što sustavno pišu o ljudima odnosno pokazuju ljude koji nisu elita, odnosno koje elitom ne bi trebalo smatrati. A imamo djecu, gimnazijalce, koji su u međunarodnoj studiji znanja PISA među dva posto najboljih, međutim o njima se uopće ne piše. Umjesto da se kroz medije počnu stvarati neki novi uzori ili da se uopće ponude neki novi uzori osim nogometaša, toga nema.“
 
Duhovne elite su razbijene

Beograd, Trg Republike, Foto: Bojana Matić

Društvene elite u Srbiji danas, po svojoj strukturi se previše ne razlikuju od elita koje su u Srbiji dominirale posljednjih dvadeset godina, a možda i duže, ističu sagovornici Radija Slobodna Evropa. One naglašavaju da se same elite dele na dva polja – one koje imaju moć (političke, ekonomske i vojne elite) i sa druge strane one koje tu moć nemaju (intelektualne, kulturne ili duhovne elite). Razumeti dinamiku i dominantne trendove jednog društva, nemoguće je bez razumevanja ovih elita. Upravo zbog toga mnogi smatraju da su društvene elite najodgovornije za ono što se u Srbiji dešavalo u posljednjih dvadeset godina. Sociolog Božidar Jakšić ide i nekoliko koraka dalje. On za Radio Slobodna Evropa kaže da društvene elite ne poseduju ključne vrednosti koje karakterišu elite:
 
„Kao prvu i najznačajniju karakteristiku vidim nedoraslost političkih, a dijelom i kulturnih elita da odgovore na izazove vremena. Čak bih rekao da se najčešće radi o kvazi elitama, a ne o stvarnim, bilo da je riječ o elitama moći, bilo da je riječ o kulturnim elitama. Očigledno je da Srbija nema onu elitu koja bi imala znanje, spremnost i vizije da odgovori na izazove vremena.“
 
Profesor na Fakultetu političkih nauka Čedomir Čupić, za Radio Slobodna Evropa analizira trenutno stanje u jednom delu društvenih elita:
 
„Jedan od problema naših političkih elita jeste unutrašnja demokratizacija partija. A to je za sada nemoguće učiniti, jer ako biste demokratizovali partije iznutra, postoji opasnost da bi one koje nisu demokratuzovane, s jednom čvrstom organizacijom i vođom, u nekim izbornim trkama jednostavno pregazile takvu jednu političku partiju. S druge strane imate ekonomske elite. To su elite koje su nastale na sumnjiv pa i najsumnjiviji način. Njihovo bogatstvo je nastalo nelegalan način, u periodu diktature, raznim vrstama mahinacija, ratnim profiterstvom, lopovlucima… Zato ni one nemaju nikakvu viziju. One žive od danas do sutra. Što se tiče elita znanja i duhovnih elita, one su razbijene, nemaju viziju kako bi trebala da se razvija Srbija, srpska država i srpsko društvo.“
 
Zbog čega su društvene elite u Srbiji baš takve? Da li su one takve zato što žele da povlađuju ukusu većine, zadržavajući na taj način svoj uticaj i privilegije, ili su takve zato što i same veruju u ideje koje se danas označavaju kao nacionalističke, autoritarne, antievropske, zasnovane na mitovima i stereotipima. Sociolog Zagorka Golubović kaže da je na ta pitanja, iz jednog veoma jednostavnog razloga, teško dati precizan odgovor:
 
„Mi do danas, za ovih osam godina, vršili neko ozbiljnije istraživanje elita. To je u Titovo vreme rađeno. U Miloševićevo vreme takođe, iako malo. Međutim, od tada niko nije istraživao elite, da mi vidimo iz kojih motiva oni rade to što rade odnosno ne rade ono što bi trebalo da rade. Ali, bar koliko sam ja ispitivala, iako ne elite direktno, ali njihova dostignuća odnosno često ,dostignuća, mislim da je njihov glavni motiv težnja za održanjem u strukturama moći.“
 
Božidar Jakšić nudi svoj odgovor:
 
„Srbija je jedno razoreno, umorno i opljačkano društvo. Društvo koje je u posljednjem, trećem balkanskom ratu pretrpilo poraz. A ti koji bi trebali da predstavljaju upravo elite, nisu spremni da se na jedan kritički način osvrnu na taj poraz, da shvate da poražena društva moraju jako puno da rade da bi izašla iz te situacije poraza, koja nije samo vojna, nije samo politička, već i ekonomska i kulturna, a bojim se i moralna. Upravo izlazak iz tog moralnog poraza je nešto gdje su elite u Srbiji najviše deficitarne.“
 
Većina analitičara u Srbiji društvene elite karakteriše kao dominantno nacionalističke. Zagorka Golubović kaže da je razlog za to:
 
„Uklopite se u gomilu, štiti vas neki kolektiv, nacija, koju kad počnete da veličate, shvatite da i sami dobijate na veličini. Taj kolektiv vas navodno štiti; on i odgovara ako nešto ne ide kako treba. Mnogo je lakše prihvatiti zaklanjanje za neki kolektiv i izbegavati ono što nose osnovne demokratske vrednosti, a to su sloboda i odgovornost; sloboda bez odgovornosti ne ide.“
 
Ipak, uprkos dominantnim strujama, srbijansko društvo godinama je razvijalo jednu paralelnu elitu, koja je prepoznavala simbole vremena i koja je pokušavala da srbijansko društvo, kroz projekte suočavanja sa prošlošću i lobiranjem za najveće standarde civilizacije, učini modernim i odgovornim društvom. Ta elita, koju neki zovu i „druga Srbija“, još uvek je mala i zbog toga njen uticaj na građane i na one koji donose političke odluke nije veliki. Međutim, predsednica Helsinškog odbora za ljudska prava u Srbiji, Sonja Biserko, kaže da te ideje postaju sve prisutnije, ne samo u javnosti, već i na mestima na kojima se donose političke odluke:
 
„Imamo tu manjinu od početka devedesetih, i u civilnom sektoru, a sada i na političkoj sceni (LDP). Tih novih strujanja ima i na kulturnom planu. Verovatno ih ima još više, ali još nisu izašli na površinu. Ta alternativa je itekako maltretirana i šikanirana. Nacionalisti u njoj vide veliku opasnost za sebe, bez obzira na njenu malobrojnost. To samo pokazuje koliko oni strahuju od mogućnosti pojavljivanja drugog, alternativnog mišljenja koje bi samim tim otvorilo dogovornost onih koji su učestvovali u politici i kulturi koja je dominirala posljednjih dvadeset godina.“
 
Na pitanje da li se sa postojećim društvenim elitama Srbija može transformisati u društvo zasnovano na vrednostima stabilnih demokratija, Božidar Jakšić odgovara:
 
„Elite danas nemaju kredibilitet. Bojim se da tek predstoji nešto što će u Srbiji izroditi građanina, a građanin će onda izroditi sebe u elitu. Danas imamo u Srbiji jako mnogo stanovništva koje je zapravo podaničkog mentaliteta, a iz tog podaničkog mentaliteta niti može izaći elita, niti išta dobro za društvo čak i ako se neko proglasi elitom.“
 
Dominiraju kvazi elite

Sarajevo, Sebilj

U Bosni i Hercegovini, s aspekta teorije, o elitama je upitno govoriti. Naučnici i istraživači skloniji su ih nazivati kvazi elitama, upravo zbog niza karakteristika koje ih određuju. Prije svega zbog toga što su nastale iz transformacije jednog u drugi društveni sistem, u kom su u nedostatku vrijednosnog sistema, vlast preuzele nacionalne stranke, koje su akcenat stavile na etničkom i vjerskom. Nermina Šačić, s Fakulteta političkih nauka u Sarajevu navodi da je osnovni problem njihova vrijednosna orijentacija:
 
„Akcentirati samo etničku odnosno nacionalnu pripadnost i profilirati elitu samo u tom smislu, to je dovelo do toga da je upitno govoriti o elitama u Bosni i Hercegovini. Naime, njihov odnos prema javnom dobru, njihov odnos prema Bosni i Hercegovini, njihov odnos prema individualitetu unutar etničke grupe, njih zapravo ne čini elitama u onom pravom, teorijskom smislu po kojem elite raspoznajemo. Te elite, govorim prije svega o nacionalnim elitama, stekle su pozicije, ne na osnovu svojih profesionalnih sposobnosti, već upravo zbog toga što su pripadale određenim političkim strankama. Drugo, kad su donosile odluke koje su bile bitne za građane BiH, uglavnom su ih donosile bez kosultovanja šire društvene javnosti, već su uglavnom su tražile sugovornike u drugim etničkim grupama.“
 
Akademik Tvrtko Kulenović kaže da u Bosni i Hercegovini postoji intelektualna elita, ali da ostalih, koje su vezane za društveni značaj, ima vrlo malo:
 
„Što se tiče onih koji su vezani za društveni značaj, bojim se da tu nema elita. Međutim, nismo ih imali ni prije, pa nismo ni navikli na to. Mislim da je za stvaranje prave elite, u ekonomskim krugovima, političkim krugovima i tako dalje, potreban duži period.“
 
U BiH nije pitanje da li postoje elite, već kakve su. Novinar Ozren Kebo smatra da je bosanskohercegovačka elita odraz bosanskohercegovačkog društva, koje ispod nekog normalnog svjetskog prosjeka:
 
„Imamo elitu koja je elita zahvaljujući svom imovinom stanju. Imamo kulturnu elitu. Imamo političku elitu. Imamo sportsku, odnosno razne esnafske elite. Ona ne postoji kao neki kompaktan, sveobuhvatan i svedruštveni sloj. Mislim da su to fragmentirani dijelovi društva.“
 
Građani smatraju da je BiH nekada imala društvenu elitu, ali da je danas više nema:
 
„Elitu smo nekada imali, međutim više je nema. Danas su to bezlični ljudi, bez karaktera, bez morala, bez poštenja. Odijelo ne čini čovjeka. Ako je neko dotjeran i skupo obučen, to ne znači da je elita.“
„Ovdje nema nikakve elite. Bila je nekada. U vrijeme bivše Jugoslavije smo imali naučnu elitu, inteligenciju. Sada više nemamo ništa. Sve pokradoše, lopov do lopova.“
„Intelektualna elita sigurno ne postoji. Postoji ova tajkunska.“
 
Kvazi elite odraz su sistema antivrijednosti i dominiraju u Bosni i Hercegovini, navodi Nermina Šačić:
 
„One dominiraju u javnoj sferi. One jako dobro kontrolišu medije u BiH. Te kvazi elite imaju svoje spin doktore. Druge kvazi elite im daju podršku – u vjerskim institucijama, u školama, u medijima, čak i u nevladinim organizacijama, kojih u BiH ima jako puno. Nije problem u njihovom postojanju. U svakom društvu imate političke elite i kvazi elite. Problem je u tome što su one postale norma i konstitucija BiH i što se jedine pojavljuju u javnoj sferi i što su postale dominantne. Znači, nemate opozicionog mišljenja, nemate alternativnih elita, koje mogu da stanu rame uz rame, pa da vi kao građanin Bosne i Hercegovine imate pravo da birate između njih i onih drugih.“
 
Ni intelektualna elita u BiH nije jaka, smatra akademik Tvrtko Kulenović:
 
„Tamo gdje društvo ima elite, tamo gdje je civilizacijski stepen visok, tamo nije nužno da intelektualna elita bude jaka. E sad, ima li takvih društava u svijetu, ja ne znam. Ali pretpostavljam da u idealnom društvu intelektualna elita treba da se bavi stvarima koje su joj profesionalno zadate, dakle ne treba da imaju uticaja na društveni život. Trebaju da budu elite u profesionalnom smislu.“
 
Najveći problem u BiH, kaže Ozren Kebo, potiče od političke elite:
 
„Koja je brutalno srozala kriterije i društvene norme koje važe u svakoj normalnoj zemlji. Oni su se doslovno obračunali sa svim tim vrijednostima.“
 
Zabrinjavajući uticaj novokomponovanih elita

Podgorica, panorama

Pojam „društvena elita“ se u Crnoj Gori obično dijeli na političku, ekonomsku i intelektualnu. Ocjene karaktera ovih elita su različite. Dok po jednim one predstavljaju rezultat opšteg pada moralnih vrijednosti i rezultat svih kriza koje su pogađale ovaj prostor posljednje dvije decenije, imajući tu u vidu političku, ekonomsku, moralnu krizu vaspitno-obrazovne funkcije od porodice preko škole do ostalih institucija, drugi pak imaju kompleksnije tumačenje.
 
Ne možemo jednostavno reći ko čini društvenu elitu, kaže psiholog Radoje Cerović, koji smatra da u Crnoj Gori, kao inače u socijalnim državama, elitu čine u najvećem broju slučajeva pojedinci koji imaju političko-ekonomsku i u novije vrijeme i medijsku moć, odnosno popularnost ili socijalnu vidljivost:
 
„Ta kultura je ustvari jedan heterogen sistem, koji ima svoje subkulture. Svaka ta podjedinica te kulture ima svoju elitu. Tako mi imamo subkulturu narodne odnosno turbo-folk muzike, koja ima svoju elitu. I njoj potpuno suprotstavljenu, u istom društvu, kulturu zabavne muzike, koja opet ima svoju elitu. Ono što je dominantna kategorija, koja obuhvata najveći dio socijalne zajednice, to su ekonomske i političke elite, kojima je dodata ova medijska kategorija u zadnjih nekoliko stotina godina.“
 
U Crnoj Gori, pored pojedinaca koji imaju političku moć i mnogo novca, čini i takozvana intelektualna elita, u koju – čast izuzetcima – spadaju ljudi koji se pojavljuju u medijima ili pišu i štampaju neke knjige bez stvarne vrijednosti, smatra istoričar umjetnosti Aleksandar Čilikov, koji kaže da radije koristi termin „pseudoelita“, odnosno „novokomponovana elita“:
 
„Njihov uticaj je ogroman. Za jednog mladog čovjeka danas, koji ima 18 ili 19 godina, potpuno je normalno da preko noći zaradi recimo pet miliona eura. Neće da radi ukoliko nema takvu šansu. Stvorena je nekakva klima gdje mlad čovjek mora brzo da se obogati, gdje ništa ne zavisi od rada u skladu sa nekim tradicionalnim i moralnim normama koje važe u evropskim društvima. To mene najviše brine kada se govori o elitama.“
 
Crnogorska elita je, kao i svaka druga, po svojoj prirodi konzervativna i pokušava da zadrži sopstveni sistem vrijednosti, smatra psiholog Radoje Cerović, koji je, govoreći o domaćoj eliti kao eventualnom plodu opšteg pada vrijednosnih kriterijuma, rekao da se ne može tvrditi da je ta elita izgradila tu kulturu, baš kao što se ne može reći ni da je elita plod kulture:
 
„Važno je shvatiti da je u crnogorskom društvu realno došlo do jedne povelike kulturne transformacije zadnjih godina. S mnogim od tih transformacija se možda nećemo složiti, ali one su se dogodile i one su jedan ubrzani proces transformacije koja je bila u crnogorskom društvu zaleđena godinama. Crnogorsko društvo kao jedna izolovana zajednica – govorimo o starom crnogorskom društvu, o tradicionalnom crnogorskom društvu – bilo je podložno vrlo malim promjenama veliki niz godina. I onda su se te promjene dogodile sve odjednom, u bloku, što je moralo da dovede do određenog raspada vrijednosti ili onih tradicionalnih vrijednosti.“
 
Govoreći o promjeni vrijednosti koju afirmišu današnje elite u odnosu na nekadašnje, istoričar umjetnosti, Cetinjanin, Aleksandar Čilikov koristi slikovit primjer:
 
„Prije 30 godina, u gradu u kojem živim, da se desilo da neko ukrade recimo jednu šteku cigara iz trafike, otac i majka bi ga ,ubili i to bi bila najveća sramota. Danas ja razgovaram sa roditeljima kojima je potpuno normalno da se hvale time kako im djeca kradu u Italiji, kako švercuju auta ili ne znam šta. To je ta velika promjena i zbog toga svi treba da se zabrinemo. Tako ništo nikada nije bilo tradicionalna vrijednost patrijarhalne Crne Gore.“
Sortiranje komentara
Komentirajte na ovom forumu (1)
Komentari
     
Ime: muhamed kopic Grad: utica
26.03.2008 14:29
ELITNI MILIONI!!!<br /> Sutra neka mediji objave da ja imam milijardu KM, da sam ih stekao na sumnjiv nacin, automatski uskacem u &quot;elitno&quot; drustvo. Svi ti, na svim prostorima, koji su u samim vrhovima politike, kriminala, sporta,eastrade, su &quot;elitni&quot;! Moze neki znanstsvenik, perivrednik,umjetnik biti u samim vrhovima sposobnosti, za njega niko nece da se interesuje kao za &quot;bogatasa&quot;!<br />Sutra, kada bi, kojim slucajem, profunkcionisalo pravosudje, &quot;elite&quot; bi pogubile - kite kojima su okicene!!!