Utorak, 21. oktobar/listopad 2014, 07:22 CET

Programi / Tema sedmice

Cijene rastu, standard pada

Cijene hrane nastaviće rasti bar do 2010. godine, izjavila je izvršna direktorica Svjetskog programa za hranu Ujedinjenih naroda, Josette Sheeran. Cijene su u porastu pod utjecajem više činilaca: poskupljenja nafte i drugih energenata, uticaja klimatskih promjena,

NovčaniceNovčanice
x
Novčanice
Novčanice

rastuće tražnje u zemljama s naglim privrednim rastom, kao što su Indija i Kina, i korištenja usjeva za proizvodnju biogoriva, kazala je Sheeran.

Kakvo je stanje na Balkanu? Poskupljenja su vidljiva golim okom, a jesti se mora. Kako se ljudi snalaze, što im se nudi kao alternativa, što kažu proizvođači, što većina – potrošači? Da li su sindikati u stanju gasiti požare? Jesu li vlade spremne na dugoročne planove? 

Život građana u BiH od polovine prošle godine višestruko skuplji

Ove je sedmice cijena nafte na svjetskom tržištu dostigla novi rekord – 110 dolara po barelu. I slabije obaviješteni znaju da je to signal da će i sve ostalo odmah poskupjeti. Ono što najviše udara na standard jesu nove, uvijek više cijene hrane. Ivan Katavić:

Stanovnicima u Bosni i Hercegovini još je u sjećanju novembarski val poskupljenja, krajem prošle godine, kada su ljudi počeli stvarati zalihe u svojim domovima, plašeći se gladi i daljih poskupljenja. O toj situaciji su izvještavale i svjetske novine, tumačeći potrošački stampedo kao najavu mogućeg rata.  Većina u toj zemlji rezignirano poručuje:

„Trpi, šuti, u nadi da će biti bolje.“

„Šuti i trpi“, najnovija pjesma bosanskohercegovačke grupe Dubioza kolektiv, najbolje oslikava trenutačnu situaciju u BiH po pitanju života običnih građana. Život običnih građana u BiH od polovine prošle godine višestruko je skuplji. Osnovne životne namirnice, usluge, odjeća, električna energija, telefon, higijenski proizvodi, samo su dio potreba za koje građani svakim danom izdvajaju više novca:

„Može se živjeti, ali morate paziti na neke druge troškove na koje ste prije trošili novac, a danas više ne možete.“ 

 „Najviše je poskupila hrana, pa onda režije. Režije moraš platiti, a od onoga što ti ostane možeš da jedeš.“

Amir Šljivo
iz Sarajeva, svoju četveročlanu obitelj prehranjuje od jedne plaće. Radi kao trgovac i kaže da mu je plaća u posljednjih sedam godina ista. Ako se ovako nastavi, kaže da je jedini izlaz zauvijek otići iz BiH:

Svaki dan se nečega odričemo, ne od luksuza, već od osnovnih stvari......


„Svaki dan se nečega odričemo, ne od luksuza, već od osnovnih stvari: djeca više ne jedu čokoladu za 1,5 KM, već onu od 70 feninga, mada i nju sve manje; više ne koristimo deterdžent od 1,5 KM, već  za 1 KM. Ako ovo ovako nastavi, ozbiljno razmišljamo da odemo iz BiH.“

Cijene proizvoda i usluga za osobnu potrošnju u BiH, od početka prošle godine do danas, u konstantnom su porastu, ističe Zdenko Milinović, direktor Agencije za statistiku BiH:

„Porast potrošačkih cijena u siječnju 2008. godine u odnosu na siječanj 2007. godine, u prosjeku je viši za 6,2 posto. S druge strane, dvanaestomjesečni rast cijena je bio, u prosjeku, 1,9 posto. Znači, godišnja inflacija u siječnju 2007. godine iznosi 6,2 posto.“

Iako trgovci poskupljenje hrane pravdaju porastom cijena energenata i pšenice na svjetskom tržištu, udruge potrošača iz BiH smatraju da su neke cijene više nego što bi trebale biti. Ljubo Janjić, predsjednik udruge potrošača „Plava sfera“ iz Banjaluke:

„To bih prije nazvao društveno neodgovornim poslovanjem. U BiH imamo slobodno formiranje cijena, slobodno tržište i samim tim proizvođači mog slobodno da formiraju cijene. Međutim, potrošači bi trebali da se više raspituju o cijenama, o kvalitetu proizvoda i usluga i da kupuju kod onih trgovaca i pružaoca usluga koji obraćaju pažnju na potrošače i na njihov životni standard, da ih na taj način nagrade.“

Mjere koje su u posljednje vrijeme poduzele domaće vlasti, Gordana Bulić, predsjednica Udruge potrošača Tuzlanske županije, naziva ovako:

„Imali smo jednu seriju blamažnih akcija naših vlada: obezbjeđivanje brašna i pšenice iz robnih rezervi, obezbjeđivanje ulja, nedonošenje socijalnih programa i mjera kojima bi se intervenisalo na tržištu u cilju zaštite građana koji su u stanju socijalne potrebe, neodazivanje naših vlasti na to da se uvedu diferencirane stope PDV-a da bi se bar djelimično ublažio rast cijena prehrambenih proizvoda na bosanskohercegovačkom tržištu.“

Poskupljenja koja su nas zatekla, trajaće najmanje još dvije godine. To su podaci Svjetske organizacije za hranu Ujedinjenih naroda. Kako će se u svemu tome snaći Bosna i Hercegovina? Federalni ministar trgovine, Desnica Radivojević, vidi izlaz u ulaganju u domaću proizvodnju:

„Moramo iz budžeta FBiH izdvojiti mnogo više sredstava za razvoj domaće proizvodnje, da pokušamo izvršiti supstituciju svega što uvozimo – proizvesti ovdje i staviti na police naših prodavnica po normalnim cijenama, prilagođenim našim uslovima.“

Sudeći po svemu onome što smo čuli, građanima neće preostati ništa drugo osim da primjene poruku sa početka naše priče – šuti i trpi.

Hrana je u Srbiji poskupjela za 16 posto

Menjačnica

Hrana je u Srbiji poskupjela za 16 posto, što je, veli naš Želimir Bojović, mnogo više nego u razvijenim zemljama Evropske unije. Vlada je u Beogradu čak oformila radnu grupu koja je trebala ispitati način formiranja i visinu cijena životnih namirnica, ali do danas javnosti nije ništa saopšteno o rezultatima rada te grupe.

Da li je hrana skupa? Na to pitanje nemaju svi isti odgovor. Prodavci kažu:

„Ako se uzme u obzir ulaganje, nije. Skupi su najloni, đubrivo…“

„Ma kakvi skupa? Roba je skoro džabe, a niko ništa ne kupuje.“

Kupci tvrde suprotno: 

„Jeste, hrana je skupa. Ali se dovijamo, svako se snalazi na svoj način.“

„Skupa je. Pazario sam malo rotkvice, malo ovoga, malo onoga i ode hiljadu dinara.“

Milan Prostran, sekretar za poljoprivredu i prehrambenu industriju u Privrednoj komori Srbije, za Radio Slobodna Evropa kaže:

„Ako se posmatra sa stanovišta njenog učešća u budžetu četveročlane porodice, hrana zaista jeste skupa. Učešće hrane u budžetu se kreće i do 40 posto. Kod siromašnijih porodica i do 80 posto. Međutim, sa stanovišta cene inputa koji ulaze u cenu hrane – nafta, gas, električna energija, đubrivo, seme – ona nije skupa. Na nivou je cena hrane u okruženju.“

Hrana je u Srbiji, prema podacima Republičkog zavoda za statistiku, u proteklih godinu dana poskupela 20,5 procenata, a to je duplo više od ukupnog rasta cena na malo. Ako takvu strukturu bude imala i ovogodišnja inflacija, a sve ukazuje na to da hoće, ovo će za građane Srbije biti jedne od najtežih tranzicionih godina. Saša Đogović, saradnik Instituta za tržišna istraživanja, kaže za Radio Slobodna Evropa da je hrana u Srbiji izuzetno skupa, ali da na takve cene, pored spoljnih faktora, kao što su klimatske promene ili poskupljenje energenata, posebno utiču i izvesne specifičnosti na srbijanskom tržištu:

„Kod nas imamo taj jedan specifikum pojačanih inflacionih očekivanja, koja takođe pomeraju cene na viši nivo nego što je realno odnosno tržišno prihvatljivo.“

I pored toga što su cene hrane građanima previsoke, nova povećanja se već najavljuju. Tako bi uskoro trebalo da poskupi hleb, mleko i meso. Predsednik Unije privrednih pekara, Srbije Zoran Pralica, kaže da će hleb poskupeti za oko 15 procenata i da će nakon poskupljenja koštati od 33 do 40 dinara:

„Hleb u Srbiji je, u poređenju sa cenom hleba u zemljama u okruženju, najjeftiniji. U Hrvatskoj je 60-65 dinara, u Crnoj Gori 55-60 dinara. U Makedoniji i Bosni i Hercegovini nas prate – kada su poskupljenja u Srbiji, poskupljuje i kod njih. Oni su, kao i mi, malo siromašniji. Verovatno zbog povećanja cene transporta je izraženija i cena hleba.“

Predsednik industrije mesa a.d. „Neoplanta“, Momir Jovanović, kaže da bi u narednih mesec ili dva maloprodajna cena svinjskog mesa mogla biti viša za 10 posto. Naglašava da je sadašnja cena mesa niža nego pre osam godina. Naime, proizvođačka cena svinjskog mesa je od 120-130 dinara po kilogramu, dok je njena tržišna cena od neverovatnih 100-110 dinara po kilogramu:

„Prema kalkulacijama koje se rade, cene mesa – posebno svinjskog, pa i junećeg, a donekle i pilećeg – su niske, u odnosu na cenu žive stoke. S druge strane, tržišna cena žive stoke – pogotovo kad govorimo o svinjama, pošto mi u Srbiji najviše trošimo svinjsko meso – suviše je niska u odnosu na cenu koštanja. Znači, za očekivati je da će narednih meseci poskupiti i cena mesa žive vage, a samim tim će se korigovati i cene mesa u maloprodaji.“

Prosečna decembarska neto zarada u Srbiji bila je dovoljna da pokrije prosečnu potrošačku korpu. Da bi se ona pokrila, bilo je potrebno 87 procenata prosečne plate, a za pokriće minimalne korpe 55 procenata prosečne neto zarade, koja je iznosila oko 34.000 dinara ili oko 400 evra. Građani kažu da je za četveročlanu porodicu, samo za hranu, potrebno izdvojiti više od 10 evra dnevno:

„Neki prosek je 1.000 dinara dnevno, da čovek pristojno jede, da ima i voća i povrća, da ima svega, da se počasti nekim sokom i tako dalje.“

Neki od građana kažu da svoje plate ili penzije troše isključivo na hranu i na plaćanje komunalnih usluga:

„Samo na hranu, na ništa drugo. Ovo što je na meni, to je kupljeno pre 10 godina.“

Iako je građanima već sada jako teško da obezbede dovoljno novca za hranu, istraživanja pokazuju da će im u budućnosti možda biti još teže. Milan Prostran:

„Cena hleba, ulja, šećera, brašna, mleka, mesa, svega onog što je danas najvažnije u ishrani, rezultat je nekih globalnih kretanja. Na to nisu imune ni bogate zemlje, zemlje EU, ni susedne zemlje. Cena hrane je danas u čitavom svetu u trendu rasta i mislim da u bliskoj budućnosti nećemo imati povoljniju situaciju.“

Jedan od prodavaca na Bajlonijevoj pijaci u Beogradu kaže da razume svoje mušterije. S njegovim stavom se slažu i kupci i prodavci:

„I da je jeftinije, ljudima bi bilo skupo, jer nema para.“

U Hrvatskoj hrana najskuplja u Vukovaru

Vukovar

Svima koji su učili o žitnici Slavoniji bit će nevjerojatan podatak da je u Hrvatskoj hrana najskuplja u srcu te Slavonije – u Vukovaru. Goran Vežić ima detalje:

Prema podacima Nezavisnih hrvatskih sindikata, ako četveročlana porodica u Zagrebu ili Rijeci za hranu mjesečno mora izdvojiti 2.400 kuna, odnosno nešto više od 300 eura, u Vukovaru toj svoti mora dodati još stotinu eura.

Ekonomski savjetnik Nezavisnih hrvatskih sindikata, Goran Bakula, to objašnjava činjenicom da je Vukovar skup zato što su ga zaobišli veliki trgovački centri i stoga što nema konkurencije u trgovini. Dakle, jednostavnije rečeno, Vukovar je skup zato što je siromašan.

Je li i Hrvatska u situaciji Vukovara? U prosincu prošle godine je doživjela prasak cijena prehrambenih proizvoda, što je Ivu Sanadera, nakon novog ustoličenja za premijera, navelo na akciju koja je mirisala na davna doba dogovorne ekonomije:

„Ako netko ostvaruje profit u hrvatskom društvu, onda je dužan u ovakvoj situaciji dio tog profita vratiti natrag onima na kojima zarađuje, a to su građani. Na koji način vratiti? Tako što smanji cijene i profit.“

U prosincu je inflacija bila 5,8 posto, a udio prehrane u njoj je bio veći od polovice. Cijene ulja i masti skočile su skoro 25 posto, voća 18 posto, povrća 23 posto, mlijeka, sira i jaja po 10 posto.

Politički pritisak je donekle urodio plodom. S velikim trgovcima i proizvođačima vlada je dogovorila smanjenje cijena kruha, svježeg mlijeka i ulja, čime je mjesečna sindikalna košarica prosječno pojeftinila, u odnosu na siječanj, za sedamdesetak kuna. Potpredsjednik vlade, Damir Polančec:

„Smanjenje cijena će se postići tako što će 50 posto tog tereta na sebe preuzeti proizvođači, 50 posto trgovci. Ali isto tako je jasno da u nekim manjim trgovinama vjerojatno neće doći do takve korekcije.“

Veliki proizvođači su zauzvrat dobili obećanje:

„Naravno da smo i njih umirili, na neki način, činjenicom da smo jasno rekli da neće biti rasta cijena struje i da neće biti rasta cijene plina do ljeta ove godine. A onda ćemo svi zajedno opet vidjeti gdje smo i kako se kreće rast ostalih cijena u Hrvatskoj.“

Kako je potrošač prošao nakon razgovora vlade, trgovaca i proizvođača, pitali smo jednu Splićanku:

„Čim se ide u trgovinu, ispod 50 kuna se ne može potrošiti, a da donesete dvije-tri najosnovnije stvarčice koje vam trebaju. Ali se uvijek vraćate nazad jer uvijek još nešto treba dodavati. I nikada dovoljno tog novca za pokriti najosnovnije i najbanalnije potrebe.“

Split spada među jeftinije hrvatske gradove, što se tiče prehrane, a našu sugovornicu smo pitali koliko treba njenoj četveročlanoj obitelji:

„Ovisi o tome kakva je familija. Imate članova porodice, kao što je kod mene, koji su vegetarijanci. Ako hoću njima dati kompletnu ishranu, sa svim onim što im je potrebno za normalnu funkciju organizma, onda bi to minimalno bilo 200 kuna dnevno. Sada to pomnožimo sa 30 i dobijemo sumu od 6.000 kuna mjesečno. Primanja su takva da ne možemo to pokriti. Treba pokriti i režijske troškove. A gdje je higijena, a da ne govorim o malim, sitnim radostima. Izgleda da se toga stvarno moramo početi odricati, i to debelo.“

Ova Splićanka smatra da je prije četiri-pet godina bilo lakše prehraniti obitelj:

„Tada se ipak moglo sa nešto manje novca doći na tržnicu, u onim kasnim satima, pa dobiti nešto jeftinije. Klimatske okolnosti, nepovoljna godina i kompletan rast troškova, učinili su sada da više ne možete niti doći do jeftinijeg povrća. Voće je drastično poskupilo. Znači da se maksimalno uvozi, a svoga nemamo. Mi smo, bar u mojoj porodici, navikli imati voće svakodnevno na raspolaganju. Međutim, sada već preskačem dane kada ga kupujem. Biram što ću, uzimam ono manje kvalitetno i na sniženjima. Na sto čuda se dovijam kako bih se mogla izvući sa ovim primanjima koja su stalno ista. Nisu se ni malo promijenila.“

Split spada među jeftinije gradove i zato što ima jedan veliki prehrambeni i socijalni ventil, a to je splitska ribarnica, na kojoj se oko podne, ako je ponuda bogata, može vrlo jeftino kupiti zdrava plava riba:

„Friški inćuni po 10 kuna!“

No, hrvatski problem nije samo to što ne može, pod pritiscima Europske unije, kontrolirati svoje ribolovno područje, nego i to što prosječni Hrvat godišnje pojede svega sedam kilograma ribe. Istodobno se dvostruko više, više od 14 kilograma po osobi, pojede sušenoga i dimljenog mesa. A za razumijevanje stanja proizvodnje, pa onda i cijene hrane u Hrvatskoj, treba dodati još i podatak da je u natapanju poljoprivrednih površina, s manje od jedan posto, ona na dnu europske ljestvice, iza Albanije.

Tako su u začaranom krugu ovog nesavršenog „prehrambenog lanca“ i proizvođači:

„Nema cijene.“

I trgovci, barem oni mali:

„Dužnika je puno.“

Na koncu začaranog kruga su potrošači:

„Postali smo mađioničari u spajanju kraja s krajem. Ide to jako teško, ali uspijevamo nekako, pomoću kredita, zaduživanja na kartice, čekove i slično.“

Poskupljenja hrane u Crnoj Gori svakodnevnica

Poskupljenja hrane su u Crnoj Gori svakodnevnica, i to već mjesecima, javlja iz Podgorice Esad Krcić:

Nijesu potrebne nikakve detaljne analize da bi se moglo zaključiti da su cijene hrane drastično porasle, a naročito oni artikli koje ljudi svakodnevno moraju da nabavljaju, rekla je za naš program Olga Nikčević, direktor Centra za zaštitu potrošača, govoreći o konstantnom višemjesečnom trendu poskupljenja hrane. Ona smatra da to predstavlja strahovit udar na ionako već istrošene kućne budžete građana Crne Gore:

„Sir trapist je poskupio sto posto, kao i cijene svih ostalih namirnica – ulja, hljeba… Nakratko smo uspjeli zaustaviti poskupljenje osnovne vrste hljeba, ali sve ostalo je poskupilo. Mlijeko je drastično poskupilo. To se odnosi i na hemijska sredstva. Cijene hrane su drastično porasle.“

Srdja Keković

Predstavnici radnika smatraju da je upravo ovaj sloj najviše ugrožen poskupljenjima hrane. Srđa Keković, generalni sekretar Reformskog bloka sindikata, napominje da je kupovna moć radnika pala tri puta, što se – po njemu – jasno može uočiti kada se uporedi cijena rada iz 2000. godine, koja je tada iznosila 94 njemačke marke, za šta se moglo kupiti 230 vekni hljeba. Cijena rada danas iznosi 55 eura, a za to se može kupiti oko 90 vekni hljeba, kaže Keković:

„Podsjećam na izvještaj State Departmenta od prije nekoliko dana, gdje je skrenuta pažnja da kvalitet života građana Crne Gore sigurno ne može biti poboljšan ukoliko je cijena rada 55 eura. Osim toga, imamo ogromnu diskrepancu između siromašnog sloja i sloja enermno bogatih.“

Veljko Golubović, predsjednik Saveza penzionera kaže da u Crnoj Gori trenutno ima oko 4.500 penzionera koji primaju ispod 100 eura. Rekavši da ova populacija veoma teško podnosi poskupljenja hrane, Golubović je pokušao da objasni kako uopšte penzioneri sastavljaju kraj s krajem:

„Vjerovatno penzija nije jedini izvor prihoda. Ima penzionera koji su još uvijek u kondiciji, pa mogu da rade na svom imanju. Snalaze se svako za sebe.“

Građani Podgorice uglavnom negoduju zbog cijena hrane:

„To se više ne može ni kontrolisati.“

„Narod gladni nek se hrani hljebom i varenikom. Imate porodice koje žive od 100 evra. To su ljudi koji meso jedu jednom mjesečno.“

„Ja sam penzionerka. Ako dođe do poskupljenja, neću moći da pokrijem osnovne potrebe.“

„Nekako trpimo. Nema više rezervi, presušile. Penzije su nikakve. Žena ima penziju od 62 evra.  Ja nisam primio platu 13 mjeseci.“

„Živimo prilično teško. Nas dvoje smo penzioneri, a penzije nisu bog zna kakve. Ali tako je kako je, šta možemo.“

RSE: Šta biste poručili trgovcima? 

„Poručio bih im da vode računa i o potrošačima.“

„Svako gleda svoj interes.“

„Svako hoće da zaradi.“

RSE: A što biste poručili vladi?

„Da zaštiti ove što nemaju od čega da žive, a takvih je većina u Crnoj Gori. Mislim da socijalni program države nije došao do izražaja u pravom smislu te riječi. Tu bi trebalo napraviti prekretnicu.“ 

„Inflacija je velika, to svi vidimo. Država treba da se umiješa, ako misli na ovaj narod.“

Cijene rastu i na Kosovu

I na samom kraju – Kosovo. Ni u najmlađoj evropskoj državi stanje nije ništa bolje nego na ostatku Balkana. Cijene rastu, kaže Gezim Baxhaku:

Priština

Najnovija poskupljenja nafte i naftnih derivata negativno utiču na ukupna kretanja u kosovskom preduzetništvu, povećavaju cene robe široke potrošnje i doprinose daljem slabljenu kupovne moći stanovnika Kosova.

Predsednik Alijanse preduzetnika Kosova, Agim Shahini, kaže kako je povećanje cena nafte uticalo na povećanje troškova proizvodnje i cene proizvoda, posebno na Kosovu, gde ima izrazitih problema sa snabdevanjem električnom energijom i gde su proizvođači često prinuđeni da za proizvodnju struje koriste generatore:

„Zbog nedostatka električne energije, kosovska preduzeća i preduzetnici koriste generatore na naftu ili benzin, što dodatno povećava cene proizvoda. Tako da su naši proizvodi su često skuplji jer nedostaje adekvatna razvojna politika, ali i infrastruktura. Na prvom mestu su problemi sa električnom energijom.“

Šta građani Prištine misle o cenama: 

"Povećanje cena je veliko, nema balansa između uvoza i izvoza. Istovremeno, lični dohoci su mali, nisu usklađeni sa cenama,“ kaže Imer Hasanxhekaj, ističući da je primena evra uticala na povećanje cena proizvoda. Međutim, kako kaže, kriza se oseća u svim delovima sveta. Dolar vrtoglavo pada, što utiče na svetsku privredu.

Nakije Beqiri iz Prištine kaže kako je danas priprema identičnog ručka skoro dvostruko skuplja nego na pre godinu dana.

Na povećanje cena na Kosovu utiče globalno povećanje cena u svetu, kaže Milazim iz Prištine:

„Na povećanje cena utiče poskupljenje derivata. Život na Kosovu je mnogo otežan.“

Na povećanje cena, prema Mahiru Duli iz Peći, najviše utiče poskupljenje nafte:

„Povećanje cena barela nafte najviše utiče na povećanje cena hrane,“ kaže on.

Predsednik Alijanse preduzetnika Kosova kažu da su cene na kosovskom tržištu u okviru proseka zemalja regiona. Međutim, plate na Kosovu nisu na nivou tog proseka.


Sabina Čabaravdić

Rođena u prošlom stoljeću. Sasvim slučajno, umjesto pravo završila novinarstvo, već sa 17 se zaljubila u radio i ostala radijski novinar, usprkos izazovima i ponudama s TV-a. Najprije Radio Sarajevo, a potom Radio Slobodna Evropa, koji se 31. januara 1994. godine prvi put oglasio upravo njenim glasom.

Ovaj forum je zaključen
Komentari
     
Nema komentara u ovom forumu. Budite prvi i dodajte komentar.