Autor:
Colum Lynch, Washington Post (Prevela: Ena Stevanović)
U svojim novim memoarima pod nazivom „Intervencije“,
Kofi Annan u šali kaže kako je kratica za njegovu titulu generalnog sekretara UN-a (SG-secretary general) u sjedištu ove organizacije imala drugo značenje, koje prikladnije opisuje ulogu vodećih svjetskih diplomata: žrtveno janje (scapegoat).
Tijekom četiri desetljeća karijere u UN-u, uključujući deset godina na najvišoj poziciji, ovaj dobitnik Nobelove nagrade za mir je preuzeo svoj dio krivice za neke od najvećih ljudskih stradanja u svijetu. Kao zamjenik generalnog sekretara za očuvanje mira tijekom devedesetih godina, Annan je snosio odgovornost za misije UN-a u Bosni i Hercegovini i Ruandi, gdje mirovne snage nisu uspjele zaustaviti masovno ubijanja civila pod njihovom prismotrom.
Zbog tih neuspjeha su mnogi očekivali da će Annan u memoarima ponuditi introspektivni i tjeskobni obračun sa svojim ličnim odlukama. Međutim, ova knjiga koju je Annan napisao u saradnji sa svojim bivšim savjetnikom Naderom Mousavizadeh ima za cilj da odbrani te odluke. Ona podsjeća svijet da najveću krivicu za sve snose globalne sile, prvenstveno Sjedinjene Države koje UN-u nisu obezbijedile trupe, oružje niti su pokazale volju da se suoče sa zlikovcima.
Annan je opravdano uperio prst na Sjedinjene Države, uključujući Clintonovu administraciju koja je blokirala aktivnosti Vijeća sigurnosti UN-a u Ruandi i Bushovu administraciju koja je započela rat u Iraku iz labavih razloga i s post-invazivnim planom koji je ostavio državu u haosu. Međutim, Annan je sklon minimaliziranju važnosti svojih vlastitih odluka, pri čemu odbijanje UN-a da se suoči sa sukobima tretira kao neizbježan put kojim prolazi organizacija koja je prisiljena raditi svoj posao s neadekvatnim sredstvima.
Ruanda je samo ilustrativan primjer. Uoči genocida u toj zemlji 1994.godine, zapovijednik UN-a kadanski general pukovnik
Romeo Dallaire je poslao telegram Annanu rekavši da ima plan kako istrijebiti pleme Tutsi i da namjerava napasti skladište oružja koje će se koristiti za naoružavanje masovnih ubojica. Annan mu je naredio da zaustavi misiju, što je odluka koju je Dallaire smatrao pogubnom.
Annan navodi da nije postojalo drugo logično rješenje, s obzirom na slabu opremljenost mirovnih snaga UN-a u Ruandi i oklijevanje Clintonove administracije da podrži oštru reakciju nakon debakla u Somaliji gdje su pristalice somalijskog ratnog šefa države ubile devetnaest američkih vojnika .
Plave kacige u Ruandi, foto: UNx
Plave kacige u Ruandi, foto: UN
S druge strane, Annan se borio za to da se propusti u Bosni i Ruandi iskoriste kako bi se razvila praktična strategija i izbjegao novi genocid. Regrutovao je nacionalne vojske, kao naprimjer australijsku u Istočnom Timuru, za sprovođenje mira u kritičnim područjima. Dao je veće ovlasti UN-ovim „plavim kacigama“ u područjima kao što su Somalija, Kongo i Haiti.
Upravo Annan je pokrenuo novu međunarodnu doktrinu nazvanu Odgovornost za zaštitu, kojom se državi postavlja moralna obaveza da zaštiti svoje građane od masovnih ubistava, a velike sile kao što je SAD moraju osigurati opravdanu upotrebu sile.
Možda najveće razočarenje Annan vidi na svom kontinentu na kojem generacija post-revolucionarnih vođa nije uspjela riješiti goruće potrebe svog stanovništva. Annan je posebno užasnut vladavinom bivšeg predsjednika Kenije
Daniela Moija koji je optužen za korupciju, bivšeg predsjednika Južne Afrike T
habo Mbekia, koji je dovodio u pitanje vezu između HIV-a i AIDS-a i zimbabvijskog diktatora
Roberta Mugabea koji je odbio priznati epidemiju AIDS-a i čak i razmotriti potrebu za korištenjem kondoma.
„Gospodine generalni sekretare, kada su u pitanju kondomi, Papa i ja smo jedno“, rekao je Mugabe Annanu. Ovakav komentar samo potvrđuje duboko ukorijenjeni društveni konzervativizam među afričkim vođama.
Kao što je slučaj sa svim generalnim sekretarima UN-a, Annanova vladavina je definirana kako njegovim odnosom sa Sjedinjenim Državama i njenim vođama, tako i njegovim vlastitim djelima. Ovaj međunarodni službenik, koji je rođen u Gani i studirao na koledžu Macalester u St.Paulu, je bio veliki obožavatelj SAD-a. Kada je Clintonova administracija tražila zamjenu za
Boutros Boutros-Ghalija, egipatskog vođu u UN-u, odlučili su se za Annana, koji se slagao sa stavovima Washingtona da bi upotreba oružja u BiH uzrokovala preokret situacije.
Također je podržao, iako sa zakašnjenjem, prijedlog tadašnje državne tajnice SAD-a
Madelein Albright za upotrebu vojne sile protiv Srba na Kosovu.
U mjesecima nakon američke invazije Iraka 2003.godine, Annanovi odnosi sa SAD-om su se pogoršali i dao je nekoliko izravnih kritika SAD-u, izjavljujući za BBC da je njihova odluka ilegalna. Također je postao izravan kritičar američkih ekscesa u ratu protiv terorizma.
Predsjednik George W.Bush je u međuvremenu postavio oštrog kritičara UN-a
Johna R. Boltona za svog novog izaslanika u UN-u.
„To nije bio znak podrške ni meni ni instituciji“, piše Annan.
Veliki korupcijski skandal, vezan uz nekoliko milijardi dolara vrijedan projekt u Iraku pod nazivom „Nafta za hranu“u koji je upleten menadžment UN-a, pri čemu se otkrilo da je Annanov sin profitirao od projekta, je politički oslabio generalnog sekretara UN-a i doveo do zahtjeva republikanaca za njegovom ostavkom.
Annan je na kraju preživio skandal i završio svoj mandat. Od tada je bio posrednik u pokušajima da se okončaju opasni politički sukobi u Keniji, a kasnije i u pokušajima da se zaustavi rat u Siriji.
Njegovo posredovanje u Siriji je završilo pat pozicijom. Kada je najavio svoje planove da odstupi, Annan je pojasnio da ne želi biti žrtveno janje za nešto što smatra kolektivnim neuspjehom da se zaustavi građanski rat. On je okrivio sukobljene strane za odbacivanje diplomatskog rješenja i velike sile Vijeća sigurnosti UN-a što nisu stavile dovoljan pritisak na sukobljene strane kako bi se zaustavio pokolj.
„Morate shvatiti“, rekao je Annan u najavi svoje ostavke, „kao izaslanik ja ne mogu željeti mir više nego protagonisti, više nego Vijeće sigurnosti ili međunarodna zajednica.“
Colum Lynch je Un-ov dopisnik za Washington Post i urednik magazina Foreign Policy.