Međunarodna krizna grupa prošle sedmice objavila je analizu u kojoj navodi kako su u Bosni i Hercegovini neophodne dublje ustavne promjene, te da su svjesni da bi otvaranje te teme moglo ugroziti državu. Sa takvom ocjenom se ne slažu bosanskohercegovački analitičari, koji tvrde kako to međunarodna zajednica nikada ne bi prihvatila. S obzirom na nesposobnost bh. političara da naprave bilo kakav pomak 17 godina od kada je potpisan Dejtonski sporazum, što je Ustav Bosne i Hercegovine, analitičari navode da su na potezu Evropska unija i Sjedinjene Države, koje su takav Ustav i donijele i koji je diskriminirajući za sve narode koji nisu Srbi, Bošnjaci ili Hrvati.
Kandidovanje nacionalnih manjina na izborima, što omogućava presuda Evropskog suda za ljudska prava u predmetu Sejdić-Finci, otvorila je „Pandorinu kutiju“ na bosanskohercegovačkoj političkoj sceni. Iako je od presude prošlo skoro tri godine, još uvijek odredbe bh. Ustava nisu promijenjene jer ne postoji politička volja da se to uradi. Njihovi motivi su jasni, ocjenjuju analitičari, jer bi to značilo početak ustavnih promjena, prvih od Dejtonskog sporazuma.
U Međunarodnoj kriznoj grupi kažu kako je državi neophodan korjenit ustavni preustroj, te da je postojeći neodrživ.
Srečko Latal, ocjenjuje
Srećko Latal, predstavnik te međunarodne organizacije u BiH.
Istovremeno, u izvještaju Međunarodne krizne grupe se navodi i kako bi dublje ustavne promjene mogle dovesti do raspada zemlje s obzirom na različita politička gledišta o tome kako bi Bosna i Hercegovina trebala izgledati u skorijoj budućnosti. No, bosanskohercegovački intelektualci se sa takvom ocjenom ne slažu. Prvenstveno, kako navodi
Vehid Šehić, kopredsjedavajući Igmanske inicijative, jer to međunarodna zajednica ne bi prihvatila. No, ono što Šehić smatra zabrinjavajućim je činjenica da bh. političarima odgovara „status quo“ prema kojem se briga vodi o tri naroda, a ne o građanima.
„Ne bojim se raspada, ali bojim se ove agonije koja polako postaje sastavni dio života. Činjenica je da se ovdje ne može napraviti politička vlast koja bi kreirala daleko pozitivniji ambijent za budućnost. Ovdje je problem što ne postoje ideologije, ne postoji zajedničko gledanje na budućnost ove države. Svako u promjenama pokušava nešto da iskoristi u svoju korist - i u takvom jednom stanju mi ćemo živjeti u ovoj krizi. Umjesto da stvaraju pretpostavke za stvaranje bh. javnog mnijenja, ponovo tonu u etničke matrice i dalje razjedinjuju ovo društvo“, kaže Šehić.
Dva pravca
Ustav BiH već punih 17 godina je diskriminirajući i ne priznaje one narode koji nisu pripadnici Srba, Hrvata i Bošnjaka. Oni se vode kao tzv. ostali, odnosno pripadnici su nacionalnih manjina. Kao nigdje u svijetu, njihova prava su u toj mjeri ugrožena da se ne mogu kandidovati na izborima za člana Predsjedništva BiH ili Dom naroda državnog Parlamenta kojega čine pripadnici naroda. Kako navodi
Zijad Bećirović, jedan od direktora Međunarodnog instituta za bliskoistočne i balkanske studije iz Ljubljane, domaći političari nisu u stanju da bilo šta promijene na tom polju, jer je to zadatak, kako navodi, međunarodne zajednice, koja je takvo ustavno rješenje i donijela.
Zijad Bećirović rekao je Bećirović.
Na naše pitanje treba li Evropska unija insistirati na dubljim ustavnim promjenama koje bi trebale biti krajnji cilj razgovora o članstvu a ne preduslov,
Ivan Šijaković, profesor na banjalučkom Univerzitetu, odgovara:
„Vjerujem da će ona to postaviti kad-tad, mada iskreno ne znam koliko će to djelovati kao uslov na pomenute snage - jer one će i dalje odbijati i praviti neku vrstu otpora. Njima nešto bogzna do Evrope nije ni stalo jer u tom svom feudu, u kojima se nalaze mnoge snage u BiH, oni se odlično snalaze. Šta će njima Evropa, šta će svijet?“
Slavo Kukić, profesor na mostarskom Sveučilištu kaže:
„Korjenite društvene promjene mogu ići u dva pravca. Jedan je pravac koji BiH integrira kao državu i društvo - i ja osobno mislim da za takve korjenite društvene promjene u ovom momentu ne postoji politička volja. Drugi pravac takvih korjenitih promjena su promjene koje slabe BiH, dalje slabe i kao državu i kao društvo. Ja osobno mislim da se ne može pronaći potrebna politička volja niti za tu vrstu scenarija i da je status quo nešto što je u ovom momentu, barem na normativnoj ravni ustavnih promjena, najrealniji scenarij. Ali taj status quo zapravo, i po sebi također djeluje dezintegrativno, jer jedno neprirodno stanje, ako ga produžava iz godine u godinu, iz desetljeća u desetljeće, onda sve manje stvara dojam o BiH kao cjeline. Generalno smo u jednom začaranom krugu iz kojeg su mogući svakakvi scenariji, ali svi ti scenariji u konačnici, sa negativnim predzankom, su protiv čovjeka, protiv građanina BiH i njegove budućnosti.“