Dostupni linkovi

Žrtve u REKOMU vide nadu za otkrivanje istine


Sastanak REKOM-a u Beogradu 16. juna 2010. godine
Sastanak REKOM-a u Beogradu 16. juna 2010. godine
U Zagrebu je proteklog vikenda održana dvodnevna rasprava o Statutu Reginonalne Komisije za utvrđivanje činjenica o žrtvama rata na prostoru bivše Jugoslavije koji će u lipnju iduće godine biti ponuđen na usvajanje parlamentima svih zemalja u regiji.

Ideja je da REKOM postane zajedničko regionalno tijelo, neovisno od političkih utjecaja, a predviđa potpunu suradnju svih vlada s područja bivše SFRJ u istraživanju ratnih zločina i istine o žrtvama i nestalima na svim stranama.

Inicijativu i koaliciju 950 nevladinih udruga i pojedinaca iz cijele regije, pokrenutu prije dvije godine, podržali su već srbijanski i hrvatski predsjednici Ivo Josipović i Boris Tadić, kao i Europska komisija i Europski parlament.
Marija Lovrić: Ja sam, u jednom trenutku, izgubila muža, kuću, posao, jer, kad je moj muž odveden, 26.11.1991. onda više ni ja nisam bila podobna


Najveću potporu pružaju im same žrtve ratnih zločina koje upozoravaju da je pažnja javnosti puno više usmjerena na počinitelje zlodjela, a nedovoljno na same žrtve, o čemu su neke od njih javno svjedočile i na skupu u Zagrebu.


Malo tko, na prostorima bivše Jugoslavije, ne zna za Branimira Glavaša, pravomoćno optuženog za ratne zločine nad srpskim civilima u Osijeku 1991. godine, ali malo tko zna kako već 20 godina živi Marija Lovrić, supruga Branka Lovrića, jednog od likvidiranih osječkih Srba na obalama Drave, zbog kojih je Glavaš i osuđen:

„Ja sam, u jednom trenutku, izgubila muža, kuću, posao, jer, kad je moj muž odveden, 26.11.1991. onda više ni ja nisam bila podobna, pa su i meni dali otkaz. Ostala sam s dvoje male djece u razrušenoj kući u podrumu, bez ikakvih primanja i tako smo živjeli sve do 1994. godine, sa nula kuna prihoda. Ostali su neki ljudi i dalje moji prijatelji i oni su mi pomagali, ali kad su mogli, a nama je trebalo svaki dan. Sjećam se, vodim djecu ujutro u školu, al' oni nisu doručkovali, a doći će i iz škole kući, a ja ništa nisam našla da im dadem nešto za jesti," priča kroz plač.

Glavaš sve odlučivao

Marija je Hrvatica, ali zbog odvedenog muža Srbina (nekadašnji direktor u osječkoj Pošti) bila je 'nepodobna', nije, kaže, imala pravo ni na pomoć Crvenog križa jer nije bila prognanica, a ni izbjeglica. Nema kome se nije obraćala, pa i ondašnjem osječkom gradonačelniku Zlatku Kramariću:

"Zakazao mi je termin i kad sam došla rekla sam 'ja sam Marija Lovrić, muža su mi odveli i vjerojatno ubili jer je od toga prošlo već 3-4 godine...' Kad je on čuo o kome se radi i o čemu se radi, pogledao je na sat i rekao 'oprostite gospođo Lovrić, nemam više vremena imam jedan hitan sastanak'."

Bramimir Glavaš prilikom privošenja na Sud BiH, maj 2009. godine

Ja sam, nastavlja Marija, napisala na stotine molbi za posao, a posla je bilo, jer su mnogi ljudi u ratnim godinama pobjegli iz grada, ali cim bih došla na razgovor i upitali me za muža, a ja priznala da je odveden, nikad nisam dobila ni odbijenicu, a kamo li posao. Onda sam bila 40 godina, sad sam 60.“

S dva malodobna sina, jedan i teško bolestan,cerebralna paraliza, morala je nakon 4 godine potrage i nade proglasiti supruga mrtvim, kako bi djeca ostvarila bar neku mirovinu. Unatoč bolesti i traumama sin je završio pravo, ali ni on, već 5 godina, ne može u Osijeku, dobiti posao:

„Na svim mjestima gdje se o bilo čemu nešto odlučivalo ,ja to moram reći, Branimir Glavaš je postavljao svoje ljude. To se zna i, na žalost, to se i dan danas u Osijeku dešava i moje dijete danas prolazi ono što sam godinama prolazila ja.“

Marija Lovrić nikad nije pronašla tijelo svog supruga:

„Kad su Sisvete (Dan mrtvih) djeca i ja odemo na most i bacimo cvijet u Dravu ,jer,u postupku koji se vodio za ratne zloćine na Županijskom sudu u Zagrebu optuženi , koji su ga odveli, priznali su što su s njim napravili –zavezali su ga selotejpom,ubili ga na Dravi i bacili u vodu.“

Vesna Levar iz Gospića,udovica Milana Levara, hrvatskog branitelja ubijenog u podmetnutoj eksploziji u vlasatitom dvorištu, u kolovozu 2000-te , jer se usudio progovoriti o zločinima u Gospiću 90-tih, također je proživjela strašne dane sa sinom Leonom, koji danas ima 20 godina. I dok se prije 10 godina malo tko usudio i doći na sprovod njezinom suprugu danas je, kaže Vesna, atmosfera ipak bolja:

„Radim,zaposlena sam,sin ima obiteljsku mirovinu, slučaj još nije zaključen, istraga se još uvijek vodi. Ja osobno imam neke sumnje ,ali zbog osobne sigurnosti, jer živim u tom mjestu, ne bih izlazila s nikakvim činjenica, a kad će zločinac biti otkriven i osuđen ,nadam se da jednom hoće.“

Kažnjavenje kreatora

Vukovarac Ivan Pšenica, predsjednik Saveza udruga obitelji zatočenih i nestalih hrvatskih branitelja:

„Kad je Vukovar pao, moj sin je u Borovu naselju bio zarobljen i nakon samo nekoliko minuta brutalno ubijen. Ja sam također bio zarobljen i odveden u srpski koncentracijski logor u Begejcima. Dakle, činjenica je da mi je sin ubijen, činjenica je da sam bio u srpskom logoru i činjenica je da za to nitko ne odgovara.“

Pšenica smatra da bez kažnjavanja kreatora rata nema istinske pomirbe i da REKOM neće puno postići golim utvrđivanjem imena žrtava i izvršitelja zločina.

Dr Žarko Puhovski misli upravo suprotno i za njega je dvojbeno da se REKOM bavi uzrocima rata, jer bi se, ističe Puhovski, mogla uzaludno utrošiti ogromna količina vremena i energije, a bez rezultata.

Nora Ahmetaj voditeljica Organizacije za istraživanje i dokumentaciju ratnih zločina na Kosovu posebno ukazuje na problem razmjene informacija o zločinima između Kosova i Srbije, jer Srbija nije priznala Kosovo, a u pitanju je više od 1.800 nestalih, i Srba i Albanaca:

„Srbija ne mora da prizna Kosovo, al ' makar REKOM da bude neki pomak dveju država, da nekako sednu i pričaju o ovim vrlo, vrlo osetljivim stvarima, jer o tome moramo da pričamo.“

XS
SM
MD
LG