Bruno se sa osmehom i nevericom seća svog prvog nastupa u Domu mladih u Vodnjanu, u Hrvatskoj, davne 1965. godine sa grupom Fantomi. I tada, kao i danas, svirao je bas. Bas je bio napravljen od drveta sa trofaznim kablom za struju. Na gitari je bio zidni prekidač. Prvi deo koncerta se nije čuo. Posle je shvatio da nije uključio prekidač od silnog uzbuđenja. Od tada, pa sve do 1976. godine, Bruno Langer svira u raznim rok grupama, dok nije osnovao Atomsko sklonište. Bili su sve ono što je tada bilo nezamislivo. Tekstovi antiratni, društveno angažovani protiv nasilja, mržnje, protiv droge, socijalnim i radničkim temama obojeni. Scena je često ličila na neki moderni performans. Muzički kritičari ih u to doba nisu razumeli. Smatrali su da su previše surovi i banalni, ali publika ih je razumela i zavolela. Bruno Langer smatra da ih je tada održao kreativni inat.
Na žalost, događaji na bivšem jugoslovenskom prostoru devedesetih pokazali su da su sve strepnje, strahovi i slutnje iz pesama Atomskog skloništa postale surova stvarnost. Atomsko sklonište i Bruno Langer ušli su u istoriju jugoslovenskog roka albumima: Ne cvikaj generacijo, Infarkt, U vremenu horoskopa, Mentalna higijena, Kriminal tango. Bruno Langer po svemu ima uzbudljivu biografiju. Malo je falilo da, umesto čuvenog pevača i bas gitariste, postane bokser. Sa 12 godina počeo je da trenira boks u generaciji budućeg svetskog prvaka Mate Parlova, naravno u Puli, za koju je, kao i za Istru, i danas duboko vezan. Kaže da se samo slučajno rodio u Zagrebu.
Bruno Langer ne krije da je jugonostalgičar. Član je Istarskog socijaldemokratskog foruma. Izabran je za člana Gradskog vijeća Pule. Bruno i Sklonište nastupaju veoma često u Bosni, Makedoniji i Srbiji. Beograd i Tašmajdan smatraju svojim drugim gradom. Pula je, naravno, broj jedan. Bruno Langer bi možda mogao da razmišlja i o tome da osnuje putujuću grupu koja bi učila ljude zašto je veoma važno biti svoj i verovati u sopstvene ideje.
* * * *
RSE: Posle BEAR Festa u Beogradu i koncerta na Kolubari u Valjevu, da li odmarate u Istri, ili se spremate za sledeće nastupe?
LANGER: U ovih zadnjih dvadesetak godina imali smo vrlo uspješnu ljetnju turneju koja je išla od Dalmacije, preko Vojvodine, sve do Šumadije i Niša. Privodimo je kraju. Imamo još nekoliko nastupa. Jedan od njih je u Istri. Ne odmaramo se jer teško se riješiti onih lijepih i pozitivnih utisaka koje smo donijeli sa sobom sa tih nastupa.
RSE: U poslednje vreme se ne bavite samo muzikom, nego i politikom. Da li to znači da su došle godine i za politički angažman u okviru Istarskog demokratskog foruma? Da li ste to shvatili da muzika nije tako delotvorna da bi ste svet menjali samo njom?
LANGER: Rock and roll nije samo pjesma Ringe-ringe raja ili Tri palme na otoku sreće. On je uvijek nosio neku poruku, pogotovo jugoslovenski rock and roll. Ako kažemo da je bio angažiran, znači da je bio političan. Pitanje je čime se sve to može svijet mijenjati. Da li muzikom ili politikom? Mislim da su sustavi koji postoje sve više i više od armiranog betona, koji i nije baš lako razbiti. Rekao bih da je duda varalica vjerovati u to da se nešto može promijeniti. Što sam stariji, to sam uporniji, ali sve više sam svjestan da se ne može baš puno toga promijeniti.
RSE: Da li ste levičar?
LANGER: Ako sam u Istarskom socijaldemokratskom forumu, valjda jesam. Svaki čovjek koji slobodno misli, koji nije ksenofobičan, koji je kozmopolit, što zvuči strašno na našim prostorima, na žalost, mislim da je ljevičar po orijentaciji.
RSE: Čini mi se da je najveća zbrka sa socijaldemokratima u današnjim post jugoslovenskim zemljama?
LANGER: Račanovi sigurno nisu ljevičari.
RSE: Gde je tu socijaldemokratska ideja i šta je uopšte socijaldemokratska ideja?
LANGER: To je prava stvar. Socijaldemokratska ideja je kada imate politički establišment koji je u vazalnom odnosu stranog kapitala. To je samo pitanje ulaska stranog kapitala u zemlju, da li on ulazi na jedan normalan način. Ovakav način ulaska, koji se dešava, nije normalan. Ako se milijun i sto kvadratnih metara zemljišta preko puta Brijuna, na kojem su rimski patriciji za nagradu gradili svoje vile, proda po pet eura, onda to nije u redu. Stranka kojoj pripadam je donijela deklaraciju protiv rasprodaje istarskog zemljišta. Govorim o prostoru u kojem živim. Ne mogu govoriti o zagorskom zemljištu ili dalmatinskom. Mi smo svjedoci najgroznijih stvari. To se događalo u vrijeme treće januarske vlasti koju je predvodio Račan. Zato je on moja omiljena tema.
RSE: Da li novo-bogataši, tajkuni, slušaju rok muziku?
LANGER: Ma ne. Oni me ne zanimaju. To su za mene ljudi niske intelektualne i civilizacijske razine jer se bahate tim bogatstvom. To boli one ljude koji moraju čekati u redovima, koji vide da je socijalna pravda svedena na nulu, koji su svakodnevno svjedoci da zbog banalnih zahvata umiru ljudi po bolnicama i da će ono što spada u socijalnu pravdu biti iz dana u dan sve više smanjeno. To me žalosti kao čovjeka.
RSE: Gde ste vi, a gde su oni, kada je u pitanju društveni uticaj?
LANGER: Njima se daje pozornost. Oni su svugdje u novinama, oni postaju model. Oni bi trebali biti u našem novom društvu idoli mladih. To je tragedija.
RSE: Da li je onda to razlog zašto mlada publika na vašim koncertima vašu pesmu Za ljubav treba imati dušu, sada peva Za ljubav treba imati para?
LANGER: Ja ih ispravljam. To je to ključno pitanje. Oni mogu kupiti sve, ali ljubav ne. Mogu kupiti savršeno tijelo, ali dušu ne. Ipak je ljubav nešto najplemenitiji, to je jedna kemija koja ljude veže i za to doista ne treba imati para.
RSE: Mislite li da će nas žeđ za novcem odvesti do đavola?
LANGER: Taj novac, taj đavolji izmet, nas je već odveo do đavola jer je postao jedino božanstvo na ovome svijetu. Danas, ako se okrenete Bogu, činite nešto demode. Čovjek koji se moli Bogu ispada da je neki retro. Ne spadam u to. Ja sam vjernik i mislim da čovjek na tim izvorima može naći, bez obzira kojoj konfesiji pripada, i mir za svoju dušu i snagu, ali u novcu ne.
RSE: Pokušavam da odgonetnem šta danas poručujete, pošto su prošle ratne godine na Balkanu, a vi ste nekada, mnogo pre tih ratnih godina, u mirnim sedamdesetim, pa i mirnim osamdesetim, proročanski pevali antiratne poruke. Šta se s vama danas događa i da li je možda vreme da promenite ime jer je zlo prohujalo i više nije potrebno Atomsko sklonište?
LANGER: Nije prohujao. Ne gledam lokalno. Zlo je stalno prisutno jer je rat profit. Nema biznisa do rata. To je najveći biznis na najvećoj ljudskoj tragediji. To su ti junaci sa naslovnih strana, ti bogatuni što su na ljudskom zlu, na ljudskoj slabosti i na ljudskoj nesreći napravili ljudsko veliko zlo. Dok će biti čovjeka na ovom svijetu, dotle će se i pucati. Svjedoci smo toga bilo gdje na kugli zemaljskoj kada stradaju nedužni civili, žene i djeca. Suosjećam sa njima, bez obzira što se to ne događa u mom dvorištu.
RSE: Koga bi ste danas sačuvali u skloništu?
LANGER: Svakog čovjeka dobre volje. Onog koji ne dijeli ljude po vjeri i naciji, po boji kože. Mislim da je, na žalost, zlo dominantno. Uvijek sam mislio da je, kao u nekoj američkoj limunadi, uvijek zlo pobijeđeno od dobra, ali je zla jako puno. Mi ga vjerojatno svi nosimo u sebi, ali upravo vjera može pobijediti to zlo. Čovjek jako puno sazna od zla, a to sam uočio u zrelim godinama. On je užasno egoistično nastrojen. To mogu vidjeti u politici. Oni u kečerskim ringovima se maze, šta se sve događa u političkom ringu. Kada bi običan čovjek znao šta se tamo sve krije, skoro nitko ne bi izašao na izbore.
RSE: Vi hoćete i to da upoznate?
LANGER: To sam upoznao i to me raznijelo. Ja sam eksplodirao i svoje čestice skupljam po svemiru jer je spoznaja strašna.
RSE: Nemojte da vas izgubi rok zbog Istarskog socijaldemokratskog foruma.
LANGER: Rock and roll je ta koheziona sila koja skuplja te moje čestice, pa mi daje snagu. Neko bježi u drogu ili alkohol, a ja pobjegnem u rock and roll. Kada uzmem gitaru, ulazim u neku drugu dimenziju koja je vrlo pozitivna.
RSE: Rokeri su i nastavili da održavaju komunikaciju na prostoru nekadašnje države, ili što bi ste vi rekli: "Hvala Bogu da postoji rok jer ljudi preko njega mogu najbolje da komuniciraju". Osim dobre volje, šta je još važno za proces pomirenja?
LANGER: Proces pomirenja ide uzlaznom linijom jer vidim da su svi oni koji se tome odupiru u nevolji. To su oni koji su zadojeni mržnjom. Njih, u suštini, žalim.
RSE: Da li se rok oporavlja na terenu bivše Jugoslavije? Jedno vreme je izgledalo da je potpuno pobeđen.
LANGER: Pula je rokerski grad. Ovdje se na radio stanicama ne može čuti turbo-folk, a ipak je on glavni hit među mladima. Čujem da ga mladi u svojim automobilima slušaju. Ne spadam u one koji bi ga zabranili ili rekli da je to loše. Ja sam za muzički pluralizam, da u medijima budu zastupljene sve vrste muzike, kao što sam to vidio u Americi, u kojoj sam bio 20 puta. Moja pjesma Kineski bicikl je bila na top listi u Americi među prvih 100. Nastala je, na žalost, s onim događajima na Trgu nebeskog mira u Pekingu, kada su studenti, koji su težili ka slobodi, bili pobijeni. Kao simbol slobode uzeo sam kineski bicikl i to je moj najveći uspjeh u životu. Pjesma nije direktno politička, ali ima neke asocijacije. Došao sam sa tom pjesmom i svojim sastavom na američki top sto 1995. godine.
RSE: Svedoci smo da stariji rokeri imaju veliki comeback na Balkanu. Kako to objašnjavate?
LANGER: Upravo zbog toga što je jugoslovenski rock and roll bilo nešto najljepše u državi, osim socijalne pravde. Jugoslavija je imala prekrasnu stvar koja se zvala rock and roll. Vlasti su bile mudre i nisu suzbijale naš rad. Mi smo bili jedan ventil da mogu cijelom svijetu reći da smo slobodna zemlja. Nije se moglo tako pjevati u zemljama socijalističkog lagera. Čak su tamo rokere hapsili. Mislim da se dešava veliki comeback jer kod ljudi izazivamo veliku nostalgiju za nekim vremenom. Ostao je samo fićo i mi rokeri koji podsjećaju na to vrijeme. S druge strane, mlade zanima šta su to njihovi roditelji slušali. Nema puno ljudi zrelih godina na našim koncertima. To su sve mladi uzrasti čiji je prosjek 15-18 godina.
RSE: A šta je sa rok podmlatkom?
LANGER: U Puli ima strahovito dobrih sastava. Bio sam na jednom rok festivalu kraj Kikinde na potoku. Odigravao se jedan vojvođanski Vudstok. Bilo je sastava sa kojima sam zaista bio oduševljen, tako da budućnost rock and rolla na ovim prostorima nije upitna. Izuzetno dobre sastave sam slušao i na BEAR Festu.
RSE: Osim Serđa, koji je otišao ne svojom voljom, gde su ostali članovi?
LANGER: Uz Serđa, na žalost, preminuo je i naš veliki idejni vođa, Boško, pisac najsjajnijih tekstova. Uvijek su nas pitali ko je lider sastava, Boško ili ja. Bole i ja smo bili veliki prijatelji i nismo se razišli svađom, nego je svako otišao svojim putem. Nikada mu nisam rekao, ali kada mu se pridružim u drugoj dimenziji, reći ću mu: "Bole, ti si ipak taj i bez tebe ne bi bilo ni Skloništa". On je bio maestralan vođa koji me je uvjerio da mogu komponirat. Bio je vrlo sugestivan.
RSE: A gubitak Serđa?
LANGER: To je teško opisati jer sam ja sve vrijeme Serđu bio i cimer, osoba koja mu je pomagala da se obuče.
RSE: Serđo Blažić je bio član prvog sastava Atomskog skloništa, od 1976. do 1986. godine. Umro je od raka limfnih žlijezda. Pjevao je do samog kraja.
LANGER: Upravo tako. Serđo je bio dokaz da čovjek može i takvu bolest pobijediti muzikom. Na Onkološkom institutu u Ljubljani su rekli da je on medicinski fenomen. U fizičkom smislu nije postojao, ostala je samo volja, a volja je bio on. Vrlo se teško kretao u zadnjim fazama bolesti po bini, pa je Bole smislio da sjedi. Skrivali smo da Serđo boluje od te opake bolesti. Rekli smo da ima problema zbog jedne saobraćajke. Nismo htjeli da ljudi dolaze na koncert i misle kako ga posljednji put vide, da ne bi izazivali neku patetiku.
RSE: Da li imate nameru da na sceni i vi ostanete do kraja? Jednom ste rekli, za nekoga ko je prorekao da ćete na sceni završiti, da on i ne zna koliko je u pravu.
LANGER: Sviram 40 godina. Kada prođe duži period da ne sviram, osjećam krizu ovisnosti o najljepšoj stvari na svijetu, a to je muzika. Onda zovem dečke i odmah počinjemo svirati za svoj gušt do kasno u noć. Zvuci gitare i rock and rolla su mi dali najveće bogatstvo. Prošao sam skoro cijelu planetu Zemlju. Saznao sam da svugdje ima predivnih ljudi, koje sam i upoznao, punog srca, punih volje za životom i željom da uživaju u ljepotama ovoga svijeta. To je najveća nagrada. Da sam se materijalno obogatio, nisam.
Na žalost, događaji na bivšem jugoslovenskom prostoru devedesetih pokazali su da su sve strepnje, strahovi i slutnje iz pesama Atomskog skloništa postale surova stvarnost. Atomsko sklonište i Bruno Langer ušli su u istoriju jugoslovenskog roka albumima: Ne cvikaj generacijo, Infarkt, U vremenu horoskopa, Mentalna higijena, Kriminal tango. Bruno Langer po svemu ima uzbudljivu biografiju. Malo je falilo da, umesto čuvenog pevača i bas gitariste, postane bokser. Sa 12 godina počeo je da trenira boks u generaciji budućeg svetskog prvaka Mate Parlova, naravno u Puli, za koju je, kao i za Istru, i danas duboko vezan. Kaže da se samo slučajno rodio u Zagrebu.
Bruno Langer ne krije da je jugonostalgičar. Član je Istarskog socijaldemokratskog foruma. Izabran je za člana Gradskog vijeća Pule. Bruno i Sklonište nastupaju veoma često u Bosni, Makedoniji i Srbiji. Beograd i Tašmajdan smatraju svojim drugim gradom. Pula je, naravno, broj jedan. Bruno Langer bi možda mogao da razmišlja i o tome da osnuje putujuću grupu koja bi učila ljude zašto je veoma važno biti svoj i verovati u sopstvene ideje.
* * * *
RSE: Posle BEAR Festa u Beogradu i koncerta na Kolubari u Valjevu, da li odmarate u Istri, ili se spremate za sledeće nastupe?
LANGER: U ovih zadnjih dvadesetak godina imali smo vrlo uspješnu ljetnju turneju koja je išla od Dalmacije, preko Vojvodine, sve do Šumadije i Niša. Privodimo je kraju. Imamo još nekoliko nastupa. Jedan od njih je u Istri. Ne odmaramo se jer teško se riješiti onih lijepih i pozitivnih utisaka koje smo donijeli sa sobom sa tih nastupa.
RSE: U poslednje vreme se ne bavite samo muzikom, nego i politikom. Da li to znači da su došle godine i za politički angažman u okviru Istarskog demokratskog foruma? Da li ste to shvatili da muzika nije tako delotvorna da bi ste svet menjali samo njom?
LANGER: Rock and roll nije samo pjesma Ringe-ringe raja ili Tri palme na otoku sreće. On je uvijek nosio neku poruku, pogotovo jugoslovenski rock and roll. Ako kažemo da je bio angažiran, znači da je bio političan. Pitanje je čime se sve to može svijet mijenjati. Da li muzikom ili politikom? Mislim da su sustavi koji postoje sve više i više od armiranog betona, koji i nije baš lako razbiti. Rekao bih da je duda varalica vjerovati u to da se nešto može promijeniti. Što sam stariji, to sam uporniji, ali sve više sam svjestan da se ne može baš puno toga promijeniti.
RSE: Da li ste levičar?
LANGER: Ako sam u Istarskom socijaldemokratskom forumu, valjda jesam. Svaki čovjek koji slobodno misli, koji nije ksenofobičan, koji je kozmopolit, što zvuči strašno na našim prostorima, na žalost, mislim da je ljevičar po orijentaciji.
RSE: Čini mi se da je najveća zbrka sa socijaldemokratima u današnjim post jugoslovenskim zemljama?
LANGER: Račanovi sigurno nisu ljevičari.
RSE: Gde je tu socijaldemokratska ideja i šta je uopšte socijaldemokratska ideja?
LANGER: To je prava stvar. Socijaldemokratska ideja je kada imate politički establišment koji je u vazalnom odnosu stranog kapitala. To je samo pitanje ulaska stranog kapitala u zemlju, da li on ulazi na jedan normalan način. Ovakav način ulaska, koji se dešava, nije normalan. Ako se milijun i sto kvadratnih metara zemljišta preko puta Brijuna, na kojem su rimski patriciji za nagradu gradili svoje vile, proda po pet eura, onda to nije u redu. Stranka kojoj pripadam je donijela deklaraciju protiv rasprodaje istarskog zemljišta. Govorim o prostoru u kojem živim. Ne mogu govoriti o zagorskom zemljištu ili dalmatinskom. Mi smo svjedoci najgroznijih stvari. To se događalo u vrijeme treće januarske vlasti koju je predvodio Račan. Zato je on moja omiljena tema.
RSE: Da li novo-bogataši, tajkuni, slušaju rok muziku?
LANGER: Ma ne. Oni me ne zanimaju. To su za mene ljudi niske intelektualne i civilizacijske razine jer se bahate tim bogatstvom. To boli one ljude koji moraju čekati u redovima, koji vide da je socijalna pravda svedena na nulu, koji su svakodnevno svjedoci da zbog banalnih zahvata umiru ljudi po bolnicama i da će ono što spada u socijalnu pravdu biti iz dana u dan sve više smanjeno. To me žalosti kao čovjeka.
RSE: Gde ste vi, a gde su oni, kada je u pitanju društveni uticaj?
LANGER: Njima se daje pozornost. Oni su svugdje u novinama, oni postaju model. Oni bi trebali biti u našem novom društvu idoli mladih. To je tragedija.
RSE: Da li je onda to razlog zašto mlada publika na vašim koncertima vašu pesmu Za ljubav treba imati dušu, sada peva Za ljubav treba imati para?
LANGER: Ja ih ispravljam. To je to ključno pitanje. Oni mogu kupiti sve, ali ljubav ne. Mogu kupiti savršeno tijelo, ali dušu ne. Ipak je ljubav nešto najplemenitiji, to je jedna kemija koja ljude veže i za to doista ne treba imati para.
RSE: Mislite li da će nas žeđ za novcem odvesti do đavola?
LANGER: Taj novac, taj đavolji izmet, nas je već odveo do đavola jer je postao jedino božanstvo na ovome svijetu. Danas, ako se okrenete Bogu, činite nešto demode. Čovjek koji se moli Bogu ispada da je neki retro. Ne spadam u to. Ja sam vjernik i mislim da čovjek na tim izvorima može naći, bez obzira kojoj konfesiji pripada, i mir za svoju dušu i snagu, ali u novcu ne.
RSE: Pokušavam da odgonetnem šta danas poručujete, pošto su prošle ratne godine na Balkanu, a vi ste nekada, mnogo pre tih ratnih godina, u mirnim sedamdesetim, pa i mirnim osamdesetim, proročanski pevali antiratne poruke. Šta se s vama danas događa i da li je možda vreme da promenite ime jer je zlo prohujalo i više nije potrebno Atomsko sklonište?
LANGER: Nije prohujao. Ne gledam lokalno. Zlo je stalno prisutno jer je rat profit. Nema biznisa do rata. To je najveći biznis na najvećoj ljudskoj tragediji. To su ti junaci sa naslovnih strana, ti bogatuni što su na ljudskom zlu, na ljudskoj slabosti i na ljudskoj nesreći napravili ljudsko veliko zlo. Dok će biti čovjeka na ovom svijetu, dotle će se i pucati. Svjedoci smo toga bilo gdje na kugli zemaljskoj kada stradaju nedužni civili, žene i djeca. Suosjećam sa njima, bez obzira što se to ne događa u mom dvorištu.
RSE: Koga bi ste danas sačuvali u skloništu?
LANGER: Svakog čovjeka dobre volje. Onog koji ne dijeli ljude po vjeri i naciji, po boji kože. Mislim da je, na žalost, zlo dominantno. Uvijek sam mislio da je, kao u nekoj američkoj limunadi, uvijek zlo pobijeđeno od dobra, ali je zla jako puno. Mi ga vjerojatno svi nosimo u sebi, ali upravo vjera može pobijediti to zlo. Čovjek jako puno sazna od zla, a to sam uočio u zrelim godinama. On je užasno egoistično nastrojen. To mogu vidjeti u politici. Oni u kečerskim ringovima se maze, šta se sve događa u političkom ringu. Kada bi običan čovjek znao šta se tamo sve krije, skoro nitko ne bi izašao na izbore.
RSE: Vi hoćete i to da upoznate?
LANGER: To sam upoznao i to me raznijelo. Ja sam eksplodirao i svoje čestice skupljam po svemiru jer je spoznaja strašna.
RSE: Nemojte da vas izgubi rok zbog Istarskog socijaldemokratskog foruma.
LANGER: Rock and roll je ta koheziona sila koja skuplja te moje čestice, pa mi daje snagu. Neko bježi u drogu ili alkohol, a ja pobjegnem u rock and roll. Kada uzmem gitaru, ulazim u neku drugu dimenziju koja je vrlo pozitivna.
RSE: Rokeri su i nastavili da održavaju komunikaciju na prostoru nekadašnje države, ili što bi ste vi rekli: "Hvala Bogu da postoji rok jer ljudi preko njega mogu najbolje da komuniciraju". Osim dobre volje, šta je još važno za proces pomirenja?
LANGER: Proces pomirenja ide uzlaznom linijom jer vidim da su svi oni koji se tome odupiru u nevolji. To su oni koji su zadojeni mržnjom. Njih, u suštini, žalim.
RSE: Da li se rok oporavlja na terenu bivše Jugoslavije? Jedno vreme je izgledalo da je potpuno pobeđen.
LANGER: Pula je rokerski grad. Ovdje se na radio stanicama ne može čuti turbo-folk, a ipak je on glavni hit među mladima. Čujem da ga mladi u svojim automobilima slušaju. Ne spadam u one koji bi ga zabranili ili rekli da je to loše. Ja sam za muzički pluralizam, da u medijima budu zastupljene sve vrste muzike, kao što sam to vidio u Americi, u kojoj sam bio 20 puta. Moja pjesma Kineski bicikl je bila na top listi u Americi među prvih 100. Nastala je, na žalost, s onim događajima na Trgu nebeskog mira u Pekingu, kada su studenti, koji su težili ka slobodi, bili pobijeni. Kao simbol slobode uzeo sam kineski bicikl i to je moj najveći uspjeh u životu. Pjesma nije direktno politička, ali ima neke asocijacije. Došao sam sa tom pjesmom i svojim sastavom na američki top sto 1995. godine.
RSE: Svedoci smo da stariji rokeri imaju veliki comeback na Balkanu. Kako to objašnjavate?
LANGER: Upravo zbog toga što je jugoslovenski rock and roll bilo nešto najljepše u državi, osim socijalne pravde. Jugoslavija je imala prekrasnu stvar koja se zvala rock and roll. Vlasti su bile mudre i nisu suzbijale naš rad. Mi smo bili jedan ventil da mogu cijelom svijetu reći da smo slobodna zemlja. Nije se moglo tako pjevati u zemljama socijalističkog lagera. Čak su tamo rokere hapsili. Mislim da se dešava veliki comeback jer kod ljudi izazivamo veliku nostalgiju za nekim vremenom. Ostao je samo fićo i mi rokeri koji podsjećaju na to vrijeme. S druge strane, mlade zanima šta su to njihovi roditelji slušali. Nema puno ljudi zrelih godina na našim koncertima. To su sve mladi uzrasti čiji je prosjek 15-18 godina.
RSE: A šta je sa rok podmlatkom?
LANGER: U Puli ima strahovito dobrih sastava. Bio sam na jednom rok festivalu kraj Kikinde na potoku. Odigravao se jedan vojvođanski Vudstok. Bilo je sastava sa kojima sam zaista bio oduševljen, tako da budućnost rock and rolla na ovim prostorima nije upitna. Izuzetno dobre sastave sam slušao i na BEAR Festu.
RSE: Osim Serđa, koji je otišao ne svojom voljom, gde su ostali članovi?
LANGER: Uz Serđa, na žalost, preminuo je i naš veliki idejni vođa, Boško, pisac najsjajnijih tekstova. Uvijek su nas pitali ko je lider sastava, Boško ili ja. Bole i ja smo bili veliki prijatelji i nismo se razišli svađom, nego je svako otišao svojim putem. Nikada mu nisam rekao, ali kada mu se pridružim u drugoj dimenziji, reći ću mu: "Bole, ti si ipak taj i bez tebe ne bi bilo ni Skloništa". On je bio maestralan vođa koji me je uvjerio da mogu komponirat. Bio je vrlo sugestivan.
RSE: A gubitak Serđa?
LANGER: To je teško opisati jer sam ja sve vrijeme Serđu bio i cimer, osoba koja mu je pomagala da se obuče.
RSE: Serđo Blažić je bio član prvog sastava Atomskog skloništa, od 1976. do 1986. godine. Umro je od raka limfnih žlijezda. Pjevao je do samog kraja.
LANGER: Upravo tako. Serđo je bio dokaz da čovjek može i takvu bolest pobijediti muzikom. Na Onkološkom institutu u Ljubljani su rekli da je on medicinski fenomen. U fizičkom smislu nije postojao, ostala je samo volja, a volja je bio on. Vrlo se teško kretao u zadnjim fazama bolesti po bini, pa je Bole smislio da sjedi. Skrivali smo da Serđo boluje od te opake bolesti. Rekli smo da ima problema zbog jedne saobraćajke. Nismo htjeli da ljudi dolaze na koncert i misle kako ga posljednji put vide, da ne bi izazivali neku patetiku.
RSE: Da li imate nameru da na sceni i vi ostanete do kraja? Jednom ste rekli, za nekoga ko je prorekao da ćete na sceni završiti, da on i ne zna koliko je u pravu.
LANGER: Sviram 40 godina. Kada prođe duži period da ne sviram, osjećam krizu ovisnosti o najljepšoj stvari na svijetu, a to je muzika. Onda zovem dečke i odmah počinjemo svirati za svoj gušt do kasno u noć. Zvuci gitare i rock and rolla su mi dali najveće bogatstvo. Prošao sam skoro cijelu planetu Zemlju. Saznao sam da svugdje ima predivnih ljudi, koje sam i upoznao, punog srca, punih volje za životom i željom da uživaju u ljepotama ovoga svijeta. To je najveća nagrada. Da sam se materijalno obogatio, nisam.