Radnicima Vegafruita iz Gradačca poslodavac nije isplatio 17 plaća, niti je uplaćivao radni staž od 2007. godine. Ovakvo stanje je u skoro svakoj privatiziranoj firmi u BiH, zbog čega još nitko nije odgovarao, niti će se, prema sadašnjim zakonima, naći pred pravosudnim institucijama.
Radnici Vegafruita slika su bh. svakodnevice i zbilje. Obespravljeni traže povratak na posao.
„Prije smo imali svako pravo. Ako nisam imala u čemu da radim, a mogla sam da kažem da nemam i odmah bi mi donijeli tu opremu. Sad moram kupiti sebi da bih imala u čemu da radim. Moram kupiti papuče, cipele ili nešto drugo. Još mi ne daju ni platu, ne daju mi ništa“, kaže Amira Mejremić.
Oni ne samo da nemaju podršku granskih sindikata, vrlo često nemaju podršku ni sindikata unutar njihove firme. Upravo se to pokazalo u slučaju radnika Vegafruita. Sindikat umjetsto da štiti radnike, podršku je pružio poslodavcu.
Esmir Taletović, ratni vojni invalid, nakon 27 godina rada proglašen je tehnološkim viškom i poslan na ulicu, bez otpremnine, uvezanog radnog staža i bez 17 neisplaćenih plaća:
„Smatram da sam nezakonski proglašen tehnološkim viškom jer oni primaju sezonsku radnu snagu, a nas otpuštaju. Ja to ne mogu da razumijem. Nemam komentara, nemam riječi na to. Mi radnici koji smo branili, jer smo svi branili na liniji, postali smo invalidi, oporavili se, krenuli da dižemo, da radimo, ali jednostavno nikakva prava nemamo. Ostaće na poslu onaj ko bude trpio i ćutio.“
Bojazan od loše privatizacije imaju najviše radnici javnih poduzeća. Predsjednik Sindikata JKP Komunalac Gradačac Mersed Turbić kaže da sudbina Vegafruita može zadesiti svaku drugu firmu u zemlji:
„Vlada je bila svjesna da je ova firma bila od kantonalnog značaja, za regiju sjeveroistočne BiH, i ona je nju prodavala za marku, za pola feninga dok se nisu našli podobni i pogodni kupci, tako da su ti podobni i pogodni kupci uzeli sebi podobne i pogodne radnike, a ne radnike koji znaju i umiju da rade. U tom smislu vlade nikada neće doći na ovakav dio, jer njima je u cilju da sve dovedu na najgoru moguću razinu, da se sve obno pšto vrijedi u BiH svede na marku, da bi tobože stvarni partneri došli ovdje, kupili nešto da bi pokrenuli novi biznis. A neće nikad pokrenuti. A dovoljno znanja i umjeća ima u BiH među svim uposlenicima koje mi školujemo, stipendiramo“, navodi Turbić.
Radnici Dite mjesecima su štrajkali dvadeset i četiri sata dnevno na minusima, kiši i snijegu. Bez plaća, uvezanog radnog staža također su istjerani na ulicu. Nakon što je njihovo poduzeće preuzela Beohemija iz Beograda, koja ih je vratila na posao, o obespravljenosti, torturi i poniženju više ne žele reći ni riječi, iako im se isto sve već sutra može ponoviti.
„Sve odsad izjave, tako smo se dogovorili, davaće lično predsjednik sindikata, a to sam ja. Zamolio sam svoje radne kolege da se zaboravi sve što je bilo, da se okrenemo poslu - jer svima nam je u interesu. Puno je naših kolega koji trebaju u penziju. Mogućnost je velika da se zaposli omladina, da dođu njihova djeca na radna mjesta“, kaže predsjednik sindikata Dževad Mehmedović.
Neodgovorni poslodavci još nikada se nisu našli pred pravosudnim institucijama i odgovarali za nemar. Zakonska regulativa u BiH je postavljena tako da ide na ruku poslodavcu, a nikada u korist radnika.
„Treba reći da je BiH ušla u privatizaciju bez jasnih socijalnih, ekonomskih i političkih ciljeva. Model masovne prvatizacije putem certifikata, odnosno vaučera, pored standardnih slabosti - odsustva gotovog novca, brzine procesa usljed koje nije moguće restruktuirati firme prije privatizacije - ovdje je izložen i snažnoj korupciji, društvenoj neodgovornosti dijela skorojevićkih krupnih vlasnika. A ovakav model u cjelini je obilježen odsustvom razvojne komponente, političkim blokadama i nacionalnim manipulacijama“, kaže profesor s Ekonomskog fakulteta UNTZ Kadrija Hodžić.
I oni radnici koji primaju redovite plaće vrlo često se i sami boje da ovakvo tržište ne uništi i ono malo proizvodnje u BiH.
"Za marku su kupovane firme uz ogromna obećanja da će se pokrenuti proizvodnja, da će biti dodatnog zapošljavanja. Međutim, one su samo uzimane da pojedinci ostvaruju dobit, a za radnike baš briga ikoga“, zaključuje Ševal Đonlić iz tvornice Cimos Gradačac.
Radnici Vegafruita slika su bh. svakodnevice i zbilje. Obespravljeni traže povratak na posao.
„Prije smo imali svako pravo. Ako nisam imala u čemu da radim, a mogla sam da kažem da nemam i odmah bi mi donijeli tu opremu. Sad moram kupiti sebi da bih imala u čemu da radim. Moram kupiti papuče, cipele ili nešto drugo. Još mi ne daju ni platu, ne daju mi ništa“, kaže Amira Mejremić.
Oni ne samo da nemaju podršku granskih sindikata, vrlo često nemaju podršku ni sindikata unutar njihove firme. Upravo se to pokazalo u slučaju radnika Vegafruita. Sindikat umjetsto da štiti radnike, podršku je pružio poslodavcu.
Esmir Taletović, ratni vojni invalid, nakon 27 godina rada proglašen je tehnološkim viškom i poslan na ulicu, bez otpremnine, uvezanog radnog staža i bez 17 neisplaćenih plaća:
„Smatram da sam nezakonski proglašen tehnološkim viškom jer oni primaju sezonsku radnu snagu, a nas otpuštaju. Ja to ne mogu da razumijem. Nemam komentara, nemam riječi na to. Mi radnici koji smo branili, jer smo svi branili na liniji, postali smo invalidi, oporavili se, krenuli da dižemo, da radimo, ali jednostavno nikakva prava nemamo. Ostaće na poslu onaj ko bude trpio i ćutio.“
Bojazan od loše privatizacije imaju najviše radnici javnih poduzeća. Predsjednik Sindikata JKP Komunalac Gradačac Mersed Turbić kaže da sudbina Vegafruita može zadesiti svaku drugu firmu u zemlji:
„Vlada je bila svjesna da je ova firma bila od kantonalnog značaja, za regiju sjeveroistočne BiH, i ona je nju prodavala za marku, za pola feninga dok se nisu našli podobni i pogodni kupci, tako da su ti podobni i pogodni kupci uzeli sebi podobne i pogodne radnike, a ne radnike koji znaju i umiju da rade. U tom smislu vlade nikada neće doći na ovakav dio, jer njima je u cilju da sve dovedu na najgoru moguću razinu, da se sve obno pšto vrijedi u BiH svede na marku, da bi tobože stvarni partneri došli ovdje, kupili nešto da bi pokrenuli novi biznis. A neće nikad pokrenuti. A dovoljno znanja i umjeća ima u BiH među svim uposlenicima koje mi školujemo, stipendiramo“, navodi Turbić.
Radnici Dite mjesecima su štrajkali dvadeset i četiri sata dnevno na minusima, kiši i snijegu. Bez plaća, uvezanog radnog staža također su istjerani na ulicu. Nakon što je njihovo poduzeće preuzela Beohemija iz Beograda, koja ih je vratila na posao, o obespravljenosti, torturi i poniženju više ne žele reći ni riječi, iako im se isto sve već sutra može ponoviti.
„Sve odsad izjave, tako smo se dogovorili, davaće lično predsjednik sindikata, a to sam ja. Zamolio sam svoje radne kolege da se zaboravi sve što je bilo, da se okrenemo poslu - jer svima nam je u interesu. Puno je naših kolega koji trebaju u penziju. Mogućnost je velika da se zaposli omladina, da dođu njihova djeca na radna mjesta“, kaže predsjednik sindikata Dževad Mehmedović.
Neodgovorni poslodavci još nikada se nisu našli pred pravosudnim institucijama i odgovarali za nemar. Zakonska regulativa u BiH je postavljena tako da ide na ruku poslodavcu, a nikada u korist radnika.
„Treba reći da je BiH ušla u privatizaciju bez jasnih socijalnih, ekonomskih i političkih ciljeva. Model masovne prvatizacije putem certifikata, odnosno vaučera, pored standardnih slabosti - odsustva gotovog novca, brzine procesa usljed koje nije moguće restruktuirati firme prije privatizacije - ovdje je izložen i snažnoj korupciji, društvenoj neodgovornosti dijela skorojevićkih krupnih vlasnika. A ovakav model u cjelini je obilježen odsustvom razvojne komponente, političkim blokadama i nacionalnim manipulacijama“, kaže profesor s Ekonomskog fakulteta UNTZ Kadrija Hodžić.
I oni radnici koji primaju redovite plaće vrlo često se i sami boje da ovakvo tržište ne uništi i ono malo proizvodnje u BiH.
"Za marku su kupovane firme uz ogromna obećanja da će se pokrenuti proizvodnja, da će biti dodatnog zapošljavanja. Međutim, one su samo uzimane da pojedinci ostvaruju dobit, a za radnike baš briga ikoga“, zaključuje Ševal Đonlić iz tvornice Cimos Gradačac.
