Tihana Tomičić, novinarka Novog lista iz Rijeke, dnevnik je vodila u tjednu u kojem je Hrvatsku potreslo nekoliko afera i "aferica". Katolička crkva se obrušila na aktualnu vlast, a i "pregrmljen je smak svijeta". Tihana objašnjava zašto se bavi novinarstvom i zašto će, usprkos svemu, ostati novinarka. Progovora o situaciji u Rijeci koja je propustila prilku da bude " pupak svijeta".
Subota, 15. prosinca
Bavim se praćenjem politike već 20 godina, one prave, visoke, stranačke politike. Prljave? Ne znam.
Ali, evo, gledam svoj današnji tekst u novinama: u vladajućem SDP-u se odvija rat oko kandidata za gradonačelnika glavnog grada. Iako je stranka u Zagrebu odlučila da će kandidat biti mladi Davor Bernardić, šef stranke Zoran Milanović na temelju posljednjih anketa, koje Bernardiću ne daju dobre šanse nasuprot Milanu Bandiću, forsira ulazak u bitku drugog čovjeka, ministra zdravlja Rajka Ostojića. No – riječju – Ostojić to ne želi. Želi biti upravo ono što već jest, ministar zdravlja.
Već danima traje prepucavanje oko toga treba li o tako važnoj političkoj stvari, kao što je vodenje metropole, odlučivati vrh stranke ili baza. Obračun s vrha s Bernardićem postaje brutalan, što i ne čudi ako znamo da unutar SDP-a čini frakciju koja je suprotstavljena predsjedniku. "Sahrana", tako neki u vrhu SDP-u komentiraju odnos prema mladom kandidatu.
No, nije to poanta: poanta je u tome da je skidanje Bernardića odradeno medijskim putem. Nitko službeno nije izgovorio riječ protiv njega. Javno, muk. Medijskim plasmanima - rat.
Danima se u medijima, i to uglavnom samo jedne novinske kuće, EPH-a, sugeriralo da Bero ne zna i ne može ponijeti tako velik teret. Mlad, neiskusan, nesposoban, loš rejting, loša kampanja... Sve redom. Kao da ga stranka već nije potvrdila.
Druga faza: veličanje Milanovićevog kandidata Rajka Ostojića. Zvijezda, najsposobniji ministar... samo su neki od atributa. iz dana u dan.
Poanta je, dakle, da je novinarstvo nestalo. Nikada kao danas PR službe nisu kreirale medije kao danas. Nikada se tako očigledno nije znalo kome slijedi odstrel nakon samo jednog teksta. Pitam se je li biti novinar u doba Juge i Partije bilo čak lakše nego danas? To me muči već danima.
Nedjelja 16. prosinca
Zoran Milanović
Još jedna politička priča od koje u ovo predblagdansko vrijeme želudac može ozbiljno zaboljeti. istra - još jedna točka političkog rata. Sada, pak, SDP protiv vlastitog koalicijskog partnera, iDS-a, ali sa Damirom Kajinom. I evo upravo stiže priopćenje Ladonje, stranke koju vodi jedan od istarskih kraljeva cigareta. Promjena stava. Svi savezi koji su do jučer postojali, sada više ne u istri ne postoje. Karte su se toliko presložile da pojašnjavanje u ovaj dnevnik ne stane.
Potpuno novi odnosi snaga, ali uz jedan osjećaj destruktivne sile koja odnekud drma tlo. iz svega se dosta lako može iščitati jedan trend: šef SDP-a Zoran Milanović želi u svojim rukama imati apsolutno sve poluge moći u državi. Ne samo Vladu, ne samo SDP, ne svoje najbliže suradnike.
Želi imati svoje ljude i moć i u drugim strankama. U svakoj regiji. Ne bih to čak nazivala nikakvim imenom. Zasad.
Vjerojatno premijer upravo tako treba raditi, da bi imao autoritet.
No, čini mi se kao neki deja vu.
inače, nedjelja, prokleta nedjelja. U mojem slučaju dakle - opet radna. Nimalo svečana.
Ponedjeljak, 17. prosinca
Već rano ujutro opća gužva, božićni prijemi, kolegij župana u Rijeci, političke smjene u Županiji, brdo posla... tri teksta, pa trk u Zagreb na prijem HNS-a za novinare.
Digresija: sva sreća da je Čačić sagradio ovu autocestu, kako bih inače ja bila ja, bez putovanja gore-dolje non stop?!
U svakom slučaju, ujutro skromna i siva Rijeka, popodne blještavi Zagreb. U Sheratonu vrh HNS-a, uključujući i predsjednika Radimira Čačića, sve ministre. Zgodno, dobivam nagradu na ad hoc natjecanju za najoriginalnije pitanjeHNS-u: Dokad, glasi moje pitanje.
Naravno, odnosi se na Vladu. Dokad će HNS ostati lojalan partner? Hoće li se pretvoriti u HSLS iz Račanovog doba? Kako će Radimir Čačić uspjeti podnijeti silazak s vlasti? Da li će nastati sukob svih HNS-ovaca sa SDP-om, ili će se potamaniti medusobno, unutar stranke?
Nisam trebala obrazlagati, svi su razumijeli moje pitanje, u samo jednoj riječi.
Na poklon dobivam sat: ice watch, u narančastoj boji HNS-a. Nemojte me izdati: ali, moje dijete napokon time dobiva poklon od mame za Božić. Nisam stigla drugo. i sretna je.
Tako je Čačić usrećio moje dijete, sasvim slučajno. Ali hoće li njegova nemogućnost da shvati da centar moći više nije u njemu, nego u njegovim stranačkim kolegama, nekim drugim ljudima u Vladi, razoriti Milanovićevu koaliciju? ili će je razoriti ono drugo, stvarno razorno: teška ekonomska kriza, sirotinja, bijeda, pad BDP-a? U novinarstvu u Hrvatskoj su plaće pale u prosjeku 30 do 40 posto, naravno onima koji su uspjeli zadržati radno mjesto. Mogu slobodno reći: nikada nam nije bilo gore.
Utorak, 18. prosinca
Još jedna afera je aktualna: curenje informacija, konkretno u aferi Fimi media. Novi list je otkrio da su se pratili i prisluškivali novinari, alio i glavni državni odvjetnik, kao u "stara dobra vremena" Franje Tuđmana. A akciju su provodili, ni manje ni više, nego "svi Karamarkovi ljudi". Ružna afera za predsjednika HDZ-a koji pokušava pokrpati stranku, a iz ormara mu stalno ispadaju vlastiti kosturi. Policajac i obavještajac na čelu jedne političke stranke, koliko to uopće može biti zdravo? No, to je samo jedan aspekt priče: drugi je plasman informacija u medije, čak i onih iz tajnih istraga, tema koja me stalno muči.
Ako je itko osudio Ivu Sanadera prije presude, bili su to mediji, na temelju podataka iz tajnih ladica DORH-a. Na stranu to što će Sanader zauvijek ostati crna mrlja na licu Hrvatske, ali teško se oduprijeti dojmu da je javno linčovan davno prije presude.
Lajkam li takvu Hrvatsku? A novinar sam, i živim od curenja informacija?! Više bi voljela da institucije odrade svoj posao, da parafraziram slavnu sintagmu bivšega predsjednika.
Srijeda, 19. prosinca
Kardinal Josip Bozanić
U Hrvatskoj se upravo vodi rat: ali onaj svjetonazorski. Uvođenje zdravstvenog odgoja, uz modul o spolnom odgoju, diglo je Crkvu na noge. istovremeno, popis stanovništva pokazuje da broj ateista i agnostika stalno raste. Kardinal Josip Bozanić šalje božićnu poslanicu u kojoj, kako glasi naslov na jednom od portala, nema ni ljubavi ni mira. Otvoren je politički rat. Crkva misli da će vladina politika zdravstvenog odgoja razoriti čovjeka i dovesti do nesreće u Hrvatskoj. A sve zbog priznanja da homoseksualizam naprosto postoji. i zbog prevencije spolno prenosivih bolesti.
Dođe mi da pogledam u kalendar, i zapitam se u kojoj godini živimo.
Gotovo da na to ne bih ni trošila riječi.
Samo konstatacija: ako i ništa drugo nije napravila, ova Vlada srušila je neke društvene tabue, donijela svjetonazorske pomake, i modernizirala svijest u Hrvatskoj. Uz Zorana Milanovića, Hrvatska je postala društveno progresivna država. Drago mi je.
Četvrtak, 20. prosinca
Još jedan hiperaktivan dan. i danas čula i vidjela nekoliko ministara u Zagrebu, potom sam na večernjem božićnom domjenku sa svim lokalnim dužnosnicima u Rijeci... Cijeli dan politiziram i analiziram. A nažalost, zaključak o mojoj Rijeci svugdje je isti, osim vjerojatno u uredu riječkog gradonačelnika: Rijeka se nažalost stravično srozala u zadnjih godinu-dvije. Gospodarski, naravno. Vrijednosti po kojima smo poznati i cijenjeni, ostale su iste, no život je u Rijeci umro. Ništa od velikih držvanih investicija nije se dogodilo, lokalna vlast nema novaca, i vrijeme je stalo. Umjesto da se Rijeka izbrendira kao centar Europe, l'ombellico del mondo ili pupak svijeta, nije iskorišten njen geo položaj, dostupnost svih europskih metropola na dva-tri sata vožnje, nisu došli investitori, ni kineski, ni europski. U vakuumu smo. Grad nije izbrendiran ni kao turistički proizvod. Moglo se uložiti nekoliko desetaka milijuna kuna za, šta ja znam, Rijeku kao "grad svjetla" ili bilo što... Nažalost, lokalna vlast to ne vidi. isti ljudi vode grad 12 godina, a ista stranka oduvijek.
Opće je pravilo da vlast postaje slijepa nakon nekog vremena.
Šteta, jer ljudi iz Rijeke odlaze. Svi smo jednom nogom na izlazu.
Petak, 21. prosinca
Ok, smak svijeta nije se dogodio. idemo dalje. Pišem tri teksta, nakon kasnonoćnog povratka kući s nekog božićnog partyja, nakon druženja s jednom političko-ne znam kakvom ekipom...
i dolazim do zaključka: upravo sam ono što i želim biti.
Cijelu večer slušala sam o unutarstranačkim borbama, trošenjima ljudi, ambicijama, aspiracijama, mainstreamu, establishmentu, kojem svi teže. Gledam koliko je truda, pregaženih suparnika, lobija potrebno da bi se ostvarila nečija mala politička ambicija.
A onda shvatim: nije čudo da sam novinar. Jer tako ne moram biti in, da ne bih bila out.
I shvatim da sam sretna. Jer sam jaka zbog sebe. Ne zbog njih i njihovih političkih stranaka.
Koliko god siromaško današnje novinarstvo bilo, koliko god prevladano novim tehnologijama, čovjeku daje slobodu i integritet.
I zato odlučujem: ostat ću to što jesam.
Ostat ću centru zbivanja.
