Prošle sedmice je u Beogradu održana jedna važna konferencija pod nazivom „Balkanska kulturna politika, šta da se radi?“ Učestvovali su umjetnici, kulturni i medijski radnici iz Albanije, BiH, Srbije, Crne Gore, Makedonije i sa Kosova. Pokušavali su odgovoriti na niz pitanja, među kojima i ono o političkoj volji za promjene u oblasti kulture. Jedan od učesnika je bio i Nihad Kreševljaković, direktor SARTR-a i koordinator projekta „Modul memorije“.
Kreševljaković: Okupili su određen broj ljudi iz cijele regije koji su podijelili svoja iskustva vezano za ono što su kulturne politike na Balkanu danas. Čitav skup je organizirao BIRN, koji radi već duži niz godina na ovim prostorima i koji okuplja uglavnom ljude iz medija. Meni, lično zanimljivija tema, je bila - uloga medija kada je u pitanju odnos prema kulturi u regiji.
Kreševljaković: Po mojim iskustvima, mi se nekako uvijek vrtimo u krug. Ja sam na jednom od ovih skupova učestvovao prije nešto više od tri godine i primijetio sam da se vrlo malo stvari promijenilo u čitavom tom periodu. Da su ti osnovni problemi i dalje isti, a ti osnovni problemi su slični u regiji i vezani su za odnos prema kulturi. Kulturna strategija u ovim zemljama, čak i ako postoji u pisanoj formi, ne funkcionira.
Nedavno je izašao jedan tekst o ulaganjima u kulturu u regiji. To je zanimljiva priča jer me je iznenadilo da BiH u odnosu na Srbiju i Hrvatsku bolje stoji. Izdvajanja za kulturu u Srbiji su 0,6%, u Hrvatskoj 0,7%, a u BiH 0,8%. Naravno, u BiH nećete sresti nikoga ko će reći da je zadovoljan ni sa činjenicom da se za kulturu izdvaja više nego u Srbiji ili u Hrvatskoj, niti će reći da je zadovoljan tim iznosom. Ono što mi je još zanimljivije je činjenica da u regiji za kulturu najviše izdvaja Makedonija, koja izdvaja čak 2,5% sredstava iz budžeta. Ali tek na primjeru Makedonije shvatite da niste baš sigurni da želite da država i posvećuje toliku pažnju kulturi, obzirom da ono što se u Makedoniji radi po tom pitanju. To sigurno nije nešto što bih osobno volio da bude način primijenjen u BiH.
Kreševljaković: Većina tih sredstava odlazi na neke biste, a to također spada u tu vrstu izdvajanja. Muzeji, koji se bave time, u potpunosti promoviraju taj nacionalni, čak i nacionalistički koncept. U BiH, odnosno u Sarajevu, koliko god mi volimo kritizirati, čak i za vrijeme opsade, nije postojao tako radikalan odnos prema nacionalnom identitetu. U pozorištima su se tada kod nas u 90% slučajeva radili internacionalni tekstovi.
Kreševljaković: Generalno ljudi iz kulture su bili prvi koji su započeli komunikaciju. Bitnost te suradnje je iznimna. Kada govorimo u odnosu sa medijima, nama svima nedostaje činjenica da mi nemamo medije koji pokrivaju zbivanja u kulturi u čitavoj regiji. Postoji bitan interes kada je u pitanju razmjena informacija, iskustava i onoga čime se mi bavimo. Nema nikakve dileme da su kulturni radnici bili prvi koji su započeli tu saradnju i da oni još odavno prepoznaju njenu važnost, tako da i na ovom skupu to niko nije dovodio u pitanje.
Osnovno je bilo doći do odgovora u nekim konkretnim koracima. Mislim da se u tome nije uspjelo jer je to jedna puno kompliciranija stvar koju ne može riješiti ni jedan skup, pa tako nije uspio ni ovaj.
Kreševljaković: Naš zajednički kulturni prostor će uvijek biti, između ostalog, definiran i zajedničkim jezikom. Oko toga nema nikakve dileme. Čisto tehnička stvar je da kada mi gostujemo u Zagrebu ili Beogradu, ili obratno, ne moramo titlovati naše predstave ili filmove i to je jedna neminovnost koja je stvar koja se vremenom neće dovoditi u pitanje. Sa druge strane, radio sam u MESS-u 1997. i 1998. godine, kada su prvi put pozvani gosti iz Srbije i Hrvatske u Sarajevo. Već tada je kod nas postojala atmosfera o bitnosti te komunikacije, bez obzira na ono šta su naša osobna iskustva. U svakom slučaju, ljudi iz kulture ili jedan dio njih, se ponašaju logično i odgovorno u čitavoj onoj situaciji.
Kreševljaković: Kao što mi ne dijelimo entuzijazam o nekakvoj perspektivi, teško da će i oni dijeliti entuzijazam po tom pitanju. Premda, kada je u pitanju kultura, nema tu nekih većih problema. Po mom iskustvu, ono što je problem u toj komunikaciji, su i dalje puno više finansijski nego razlozi druge vrste.
Ono što je meni, kao direktoru jednog od sarajevskih pozorišta, fascinantno i zanimljivo je to da mi kao SARTR nikada nismo imali bilo kakav problem sa gostovanjima u Beogradu i da tamo pokažemo bilo kakvu predstavu, za razliku od toga da smo samo jednom nastupali u RS-u za sve ove godine. Ono što treba biti suština je da smo svjesni da je uzajamna komunikacija važna, a onda će iz te ideje i druge stvari doći same po sebi.
Kreševljaković: Reći ću da smo mi Modul memorije započeli sa ciljem istraživanja naše vlastite historije i onoga što je stvoreno u polju umjetnosti kada smo mi u pitanju. Međutim vrlo brzo, baš zbog tog odnosa samih prema sebi, jer smo mi prepoznali prisustvo ego tripa naših ljudi u odnosu na vlastitu historiju, shvatili smo da se trebamo preorijentirati i posvetiti pažnju drugim kriznim žarištima u svijetu.
Obzirom da iskreno vjerujem, bez obzira na našu tešku historiju, da se i dalje sva naša iskustva mogu upotrijebiti u pozitivnom smjeru i mogu učiniti stvari boljim u budućnosti. Tako da se ideja Modula memorije, baveći se našom prošlošću i onim što je kreirano u polju umjetnosti u našoj neposrednoj historiji, da upotrijebi sa ciljem oplemenjivanja ljudi. U tom slučaju pod oplemenjivanjem ljudi, prva stvar na kojoj se treba insistirati je komunikacija. Inače smatram da je komunikacija jedan od deficitarnijih proizvoda kada je naše društvo generalno u pitanju. Ta komunikacija se ne odnosi samo na komunikaciju između različitih država i nacija, naroda i religij. Ona počinje sa komunikacijom sa našim komšijama. Zaista vjerujem da imamo problem i da nismo naučeni da komunikacija podrazumijeva i slušanje drugog i potrebu da se drugi shvati. Mislim da je to nešto na čemu ćemo mi svi kao društva morati poraditi, a definitivno će ljudi u kulturi i umjetnosti imati za cilj da se posebno pozabave time.
Kreševljaković: Tako je. Ne smijemo zaboraviti da naša komunikacija mora biti iskrena. Ja radim u instituciji koja je nastala kao rezultat onoga što se događalo na našim prostorima, tako da mislim da uz svu ovu priču o komunikaciji, ta komunikacija mora biti iskrena. Ne trebamo se bojati reći i one stvari koje ne zvuče lijepo jedni drugima jer mislim da je pored te komunikacije, istina definitivno stvar koju moramo afirmirati u našim društvima.
RSE: Šta se zapravo krilo iza naslova "Balkanska kulturna politika, šta da se radi?"
Kreševljaković: Okupili su određen broj ljudi iz cijele regije koji su podijelili svoja iskustva vezano za ono što su kulturne politike na Balkanu danas. Čitav skup je organizirao BIRN, koji radi već duži niz godina na ovim prostorima i koji okuplja uglavnom ljude iz medija. Meni, lično zanimljivija tema, je bila - uloga medija kada je u pitanju odnos prema kulturi u regiji.
RSE: U naslovu je ostavljena alternativa, šta da se radi, ali i šta se radi. Koja je grupa odgovora, po tvom stanovištvu, bila frekventnija?
Kreševljaković: Po mojim iskustvima, mi se nekako uvijek vrtimo u krug. Ja sam na jednom od ovih skupova učestvovao prije nešto više od tri godine i primijetio sam da se vrlo malo stvari promijenilo u čitavom tom periodu. Da su ti osnovni problemi i dalje isti, a ti osnovni problemi su slični u regiji i vezani su za odnos prema kulturi. Kulturna strategija u ovim zemljama, čak i ako postoji u pisanoj formi, ne funkcionira.
Nedavno je izašao jedan tekst o ulaganjima u kulturu u regiji. To je zanimljiva priča jer me je iznenadilo da BiH u odnosu na Srbiju i Hrvatsku bolje stoji. Izdvajanja za kulturu u Srbiji su 0,6%, u Hrvatskoj 0,7%, a u BiH 0,8%. Naravno, u BiH nećete sresti nikoga ko će reći da je zadovoljan ni sa činjenicom da se za kulturu izdvaja više nego u Srbiji ili u Hrvatskoj, niti će reći da je zadovoljan tim iznosom. Ono što mi je još zanimljivije je činjenica da u regiji za kulturu najviše izdvaja Makedonija, koja izdvaja čak 2,5% sredstava iz budžeta. Ali tek na primjeru Makedonije shvatite da niste baš sigurni da želite da država i posvećuje toliku pažnju kulturi, obzirom da ono što se u Makedoniji radi po tom pitanju. To sigurno nije nešto što bih osobno volio da bude način primijenjen u BiH.
RSE: Misliš na one vizualne efekte?
Kreševljaković: Većina tih sredstava odlazi na neke biste, a to također spada u tu vrstu izdvajanja. Muzeji, koji se bave time, u potpunosti promoviraju taj nacionalni, čak i nacionalistički koncept. U BiH, odnosno u Sarajevu, koliko god mi volimo kritizirati, čak i za vrijeme opsade, nije postojao tako radikalan odnos prema nacionalnom identitetu. U pozorištima su se tada kod nas u 90% slučajeva radili internacionalni tekstovi.
RSE: Možemo li govoriti o izraženoj volji i zajedničkom opredjeljenju učesnika, ili većine učesnika, da se udruženim snagama radi na promjeni ovog stanja?
Kreševljaković: Generalno ljudi iz kulture su bili prvi koji su započeli komunikaciju. Bitnost te suradnje je iznimna. Kada govorimo u odnosu sa medijima, nama svima nedostaje činjenica da mi nemamo medije koji pokrivaju zbivanja u kulturi u čitavoj regiji. Postoji bitan interes kada je u pitanju razmjena informacija, iskustava i onoga čime se mi bavimo. Nema nikakve dileme da su kulturni radnici bili prvi koji su započeli tu saradnju i da oni još odavno prepoznaju njenu važnost, tako da i na ovom skupu to niko nije dovodio u pitanje.
Osnovno je bilo doći do odgovora u nekim konkretnim koracima. Mislim da se u tome nije uspjelo jer je to jedna puno kompliciranija stvar koju ne može riješiti ni jedan skup, pa tako nije uspio ni ovaj.
RSE: Nedavno sam slušao uvaženog Predraga Matvejevića koji je bio fasciniran načinom na koji je manifestacija posvećena Krleži bila prihvaćena u Beogradu, ili kako je u Zagrebu dočekana Nušićeva "Gospođa ministarka". Matvejević ne zagovara bilo kakvo institucionalno prizivanje, ali na izvjestan način sugeriše barem razmišljanje o zajedničkom kulturnom prostoru.
Kreševljaković: Naš zajednički kulturni prostor će uvijek biti, između ostalog, definiran i zajedničkim jezikom. Oko toga nema nikakve dileme. Čisto tehnička stvar je da kada mi gostujemo u Zagrebu ili Beogradu, ili obratno, ne moramo titlovati naše predstave ili filmove i to je jedna neminovnost koja je stvar koja se vremenom neće dovoditi u pitanje. Sa druge strane, radio sam u MESS-u 1997. i 1998. godine, kada su prvi put pozvani gosti iz Srbije i Hrvatske u Sarajevo. Već tada je kod nas postojala atmosfera o bitnosti te komunikacije, bez obzira na ono šta su naša osobna iskustva. U svakom slučaju, ljudi iz kulture ili jedan dio njih, se ponašaju logično i odgovorno u čitavoj onoj situaciji.
RSE: Ne znam da li je o tome bilo riječi, ali čini mi se da politički establišmenti baš i ne dijele entuzijazam vas kulturnjaka?
Kreševljaković: Kao što mi ne dijelimo entuzijazam o nekakvoj perspektivi, teško da će i oni dijeliti entuzijazam po tom pitanju. Premda, kada je u pitanju kultura, nema tu nekih većih problema. Po mom iskustvu, ono što je problem u toj komunikaciji, su i dalje puno više finansijski nego razlozi druge vrste.
Ono što je meni, kao direktoru jednog od sarajevskih pozorišta, fascinantno i zanimljivo je to da mi kao SARTR nikada nismo imali bilo kakav problem sa gostovanjima u Beogradu i da tamo pokažemo bilo kakvu predstavu, za razliku od toga da smo samo jednom nastupali u RS-u za sve ove godine. Ono što treba biti suština je da smo svjesni da je uzajamna komunikacija važna, a onda će iz te ideje i druge stvari doći same po sebi.
RSE: Meni se čini da je ovaj prostor koji pokrivate sa Modulom memorije, čiji si ti jedan od lidera, mnogo klizaviji kada je to u pitanju. Možeš li iz tog iskustva govoriti koja su preovlađujuća uporišta protivnika kulturne saradnje?
Kreševljaković: Reći ću da smo mi Modul memorije započeli sa ciljem istraživanja naše vlastite historije i onoga što je stvoreno u polju umjetnosti kada smo mi u pitanju. Međutim vrlo brzo, baš zbog tog odnosa samih prema sebi, jer smo mi prepoznali prisustvo ego tripa naših ljudi u odnosu na vlastitu historiju, shvatili smo da se trebamo preorijentirati i posvetiti pažnju drugim kriznim žarištima u svijetu.
Obzirom da iskreno vjerujem, bez obzira na našu tešku historiju, da se i dalje sva naša iskustva mogu upotrijebiti u pozitivnom smjeru i mogu učiniti stvari boljim u budućnosti. Tako da se ideja Modula memorije, baveći se našom prošlošću i onim što je kreirano u polju umjetnosti u našoj neposrednoj historiji, da upotrijebi sa ciljem oplemenjivanja ljudi. U tom slučaju pod oplemenjivanjem ljudi, prva stvar na kojoj se treba insistirati je komunikacija. Inače smatram da je komunikacija jedan od deficitarnijih proizvoda kada je naše društvo generalno u pitanju. Ta komunikacija se ne odnosi samo na komunikaciju između različitih država i nacija, naroda i religij. Ona počinje sa komunikacijom sa našim komšijama. Zaista vjerujem da imamo problem i da nismo naučeni da komunikacija podrazumijeva i slušanje drugog i potrebu da se drugi shvati. Mislim da je to nešto na čemu ćemo mi svi kao društva morati poraditi, a definitivno će ljudi u kulturi i umjetnosti imati za cilj da se posebno pozabave time.
RSE: I da se zajednički nadamo da će jednoga dana biti sve drugačije i da će se i ovaj kulturni prostor početi doživljavati kao mjesto susreta, suradnje, zajedničkog rada, a ne mjesto razlike.
Kreševljaković: Tako je. Ne smijemo zaboraviti da naša komunikacija mora biti iskrena. Ja radim u instituciji koja je nastala kao rezultat onoga što se događalo na našim prostorima, tako da mislim da uz svu ovu priču o komunikaciji, ta komunikacija mora biti iskrena. Ne trebamo se bojati reći i one stvari koje ne zvuče lijepo jedni drugima jer mislim da je pored te komunikacije, istina definitivno stvar koju moramo afirmirati u našim društvima.
