Dostupni linkovi

Šaškor: Hoće li nakon presude generalima Hrvatska biti bolja?


Ljudi u Zagrebu sa fotografijama sa likom Mladena Markača i Ante Gotovine
Ljudi u Zagrebu sa fotografijama sa likom Mladena Markača i Ante Gotovine
Desetak dana poslije oslobađajuće haške presude umirovljeni general Ante Gotovina postao je prvorazredna politička figura. I to izjavljujući kako ga politika – ne zanima. Špekulacije o njegovom mogućem političkom angažiranju, i to u režiji Katoličke crkve, preplavile su medije.

Na stranu nagađanja, činjenica je da se politički krajolik u Hrvatskoj promijenio.

Oslobađajuća presuda masovno je pozdravljena, sam je Gotovina pridonio da se euforija ne pretvori u histeriju. Neke je svoje vatrene pristaše s desnice zbunio, pa i razočarao, neke je korifeje lijevoliberalnog diskursa oduševio. Političari su se komotno svrstali uz većinu, govoreći kako su upravo ovakvo razrješenje i očekivali. Malo morgen, rekao bi jedan pokojnik.

Crkva je ta koja je uputila politički formulirane zahtjeve, kritizirajući za „propust zaštite hrvatskih interesa“ podjednako prijašnju i sadašnju vlast i tražeći podnošenje političkih konzekvenci. Traži i zakonske sankcije za one koji su navodno kršili hrvatske zakone, surađujući s haškim tužiteljstvom, što je neuvijena optužba bivšeg predsjednika Mesića. Za oslobođene generale traže da ih hrvatska država obešteti.

U toj ekvidistanci podjednako prema HDZ-u i SDP-u mnogi su prepoznali nastojanje Katoličke crkve da upravo Antu Gotovinu promovira u poželjnog predstavnika hrvatskog nacionalnog interesa kako ga ona doživljava. Sadašnje slabo vodstvo HDZ-a, kojega je Crkva neskriveno godinama podržavala, ne ulijeva joj povjerenje. SDP nije opcija Crkve, niti će to biti. Nije tajna da joj je „nevjernik“ na Pantovčaku prava crvena krpa.

Šira javnost ovo preslagivanje političkih kockica za sada promatra, zadovoljavajući se uživanjem u „pobjedi“.

Reakcije iz Srbije, osobito one s najviših adresa, nerazumne i svađalačke, učvrstile su ovdašnju većinsku uvjerenost u pravednu hrvatsku stvar koja je konačno došla na svoje. Drugačiji glasovi i argumenti iz Beograda, osobito oni koji su cijelo ovo vrijeme drugačiji, poput teksta povjesničarke Dubravke Stojanović „Zašto se ne osećam dobro posle presude suda u Hagu?“ ne nalaze put u hrvatskoj javnosti. Drugačiji glasovi iz Hrvatske, koji se pitaju - a što je sa žrtvama i odgovornošću države za njih – ponovno su na dobrom putu da budu proglašeni izdajnicima.

Na Hrvatskoj je prije svega da se racionalno odredi prema posljedicama presude generalima. Iznenada obnovljeno jedinstvo nacije ne smije skliznuti u obnovljeni masovni nacionalizam.

Pretpostavka za to je konačno procesuiranje masovnih ratnih zločina u Oluji. Više je puta rečeno, ali vrijedi opet podsjetiti – za ratne zločine u Oluji počinjene nad Srbima nije osuđen ni jedan pripadnik hrvatskih oružanih saga, niti političar. Upravo se vodi jedan sudski proces, za ratni zločin u selu Grubori kod Knina. Za krivična djela u akciji Oluja koja su kvalificirana kao ''obična'' ubojstva, teške krađe, općeopasne radnje, pljačke i sl. osuđeno je 2.380 osoba. Ukupno je u Hrvatskoj za ratne zločine, ali ne i za Oluju, osuđeno 30 pripadnika hrvatskih oružanih formacija, među njimaa i dvojica generala HV (Norac, Glavaš). Suđeno je još jednom (Ademi), koji je oslobođen.

Uz procesuiranje ratnih zločina ide i odšteta žrtvama i njihovim obiteljima, ubrzanje procesa povratka za sve koji to žele, obnova porušenih kuća i integracija u društveni život. Sve to, uostalom, proizlazi i iz međunarodno prihvaćenih obaveza. Na tom planu dosta je i učinjeno, ali proces ne smije biti zaustavljen, nego nastavljen.

Hoće li tako dalje krenuti politički, pravosudni i društveni život u Hrvatskoj? Od toga zavisi hoće li Hrvatska biti bolja nakon oslobađajućih presuda generalima.

Prvi lakmus-papir bit će skorašnja presuda šestorici bosanskohercegovačkih Hrvata (Prlić, Stojić, Petković, Praljak, Ćorić, Pušić) za koje haško tužiteljstvo traži od 25 do 40 godina zatvora. I u toj se optužnici govori o „udruženom zločinačkom pothvatu“, „etničkom čišćenju“, izrijekom spominje Franjo Tuđman, namjera stvaranja „velike Hrvatske“, ratne okolnosti se kvalificiraju kao „međunarodni oružani sukob“.

Najšira javnost u Hrvatskoj nije prihvaćala kvalifikaciju Oluje kao „udruženog zločinačkog pothvata“. Za nju je to bila i ostala oslobodilačka i legitimna vojna akcija. Političari s desnice i Crkva uvjeravali su je da će, ako prvostupanjska presuda opstane, i Hrvatska i hrvatski narod biti stigmatizirani kao zločinci, iako ni optužnica niti prvobitna presuda o tome ne govore. Biskup Mile Bogović je nakon prvostupansjke presude Gotovini i Markaču govorio na Trgu bana Jelačića u Zagrebu o „blajburškoj pravdi“. Nakon oslobađajuće presude, intonacija i odnos prema Haagu se promijenio, ali biskupi nisu zaboravili skoru presudu čelnicima Herceg-Bosne. Upozoravaju da je Hrvatska „matična država hrvatskog naroda“ i da je Hrvatska dužna pomoći optuženim Hrvatima na haškom sudu.

Ova je optužnica objektivno ozbiljnija za Hrvatsku i, čini se, na čvršćim temeljima. Utjecajni dijelovi Crkve ni do danas nisu prihvatili pravomoćnu presudu Dariju Kordiću.

Šira javnost ovdje je u raskoraku s desnicom i Crkvom. Tuđmanova politika prema Bosni i Hercegovini doživjela je povijesni i stvarni poraz i u javnosti i u stvarnoj politici svih post-tuđmanovskih vlada.

Zato će se tek nakon objavljivanja i mirnog prihvaćanja haških presuda za šestoricu prvaka Herceg-Bosne moći reći i da je – rat završio.
Tada bi Hrvatska mogla postati bolja.
  • Slika 16x9

    Ines Šaškor

    Od početka, 1994. godine, pa sve do zatvaranja, 31.12. 2003. godine, bila urednica Zagrebačkog dopisništva RSE. Autorica kolumne Zrno soli na portalu RSE.

XS
SM
MD
LG