Jedan muzičar mlade generacije, po žanru hip-hoper ili reper, ovih je dana privukao pažnju novim albumom „TROYANAC 2012“ s kojeg se odmah izdvojila i privukla pažnju pjesma „ Pismo Milanu“. Riječ je o Tuzlaku, Adnanu Hamidoviću Frenkiju koji je, izvodeći melodiju na svoj način, uputio jasnu poruku: moramo razgovarati, moramo se približavati jedni drugima i stavljati se u položaj onog drugog. Sve to da bismo se međusobno shvatili i razumjeli.
Adnan ili Frenkie, rođen 1982., sa deset godina je morao napustiti rodnu Bijeljinu, onda kada je tamo bilo najgore. Odrastao je s tom traumom rata, ali je ipak pružio ruku, pozvao na razgovor, poručio kako je „baš bez veze, vječno se dijeliti na naše i njihove“.
Ako hoćeš da razumiješ drugog, moraš se staviti u njegov položaj, napisao je u pjesmi 'Pismu Milanu“.
O tome kako je nastala pjesma, Frenkie za RSE kaže:
"Kroz razgovore i druženje sa mojim prijateljem Milanom koji je mirovni aktivista i radi sa vojnim veteranima. Ovom pjesmom sam htio da pokažem da postoji neki mogući dijalog i neka moguća normalna suradnja."
Novinar i publicista Emir Imamović smatra da je Frenkie već rečenicom “nikako da se obratimo jedni drugima“ napravio veliku stvar.
„Da pruži ruku nekome sa druge strane, nekome ko je pripadnik njegove generacije, ko je jednako formiran uz ratnu traumu i da otvori razgovor. To je možda mali korak, ali neophodan da bismo jednog dana zaista otvoreno mogli razgovarati o našoj prošlosti, da se pri tome odmah ne hvatamo za pištolje. Frenki ne govori jezikom koji vole čuti mase, koji vole čuti ljudi koji su profesionalne žrtve, ljudi koji snivaju nekakvu nepostojeću i nemoguću BiH. On govori jezikom generacije kojoj je palo na pleća da od ovakve BiH napravi neko pristojno mjesto za život“, smatra Imamović.
"...Koliko imamo zajedničkog ovog trena, kad smo u gostima lažemo za imena...", još je jedan od Frenkijevih stihova.
Banjalučki muzičar Đurica Štula o Frekijevom novom albumu kaže:
„To je skroz OK pristup. Ja sam to sa pjesmom Postdejtonska himna nešto slično uradi. Mislim da su muzičari u regionu najbolji pokazatelji da se stvari mogu prevzilaziti i da se mogu normalizovati. Mogućnost da se nešto kroz muziku mijenja nije tako velika kao kroz institucije, to je svima poznato, a znamo kako rade naše institucije - sporo, alavo i gramzivo. Ali mislim da on treba nstaviti tim nekim pozitivnim putem – dobro će na kraju morati da pobijedi“, rekao je Štula.
„Kada smo počeli sa tim koncertima da putujemo po Balkanu, kada smo prvi put išli u Srbiju, nije mi baš bilo svejedno. Moram priznati da sam imao određene strahove. Koliko je to bilo osnovano i realno, koliko je to bilo usađeno u nas i ugurano – ne znam. Sa svakim novim koncertom, odnosno sa svakim novim gostovanjem i putovanjem taj strah je bio u meni sve manji i manji i umirao“, pojašnjava Frenkie.
Emir Imamović ocjenjuje:
„Zajednički problem je strah. Mi se jedni drugih još uvijek bojimo. Prošlo je 17 godina od rata, a mi živimo u koordinatama tog rata: tamo su neprijatelji, ovdje su prijatelji. To što zapravo se može u životu pokazati da se lakše čovjek može razumjeti sa nekim pojedincem koji je na toj neprijateljskoj strani nego sa većinom koja je na prijateljskoj je ono što nas dodatno traumira, a mi uporno ignoriramo“.
Frenkie kaže da ima jako puno pozitivnih komentara. Ipak:
"Ima i onih koji baš i ne odobravaju to i mene napadaju kao izdajicu i kao nekog ko je popljuvao na svoju prošlost. Naravno, ne želim da kažem da se to treba zaboraviti, da treba da okrenemo stranicu, nego da se nekako suočimo s tim, ali da nastavimo da pričamo i da zajednički dođemo do neke, sa možda malo patetično zvuči - bolje budućnosti, da nekako pokrenemo te stvari kao što kažem u pjesmi.“
*****************
Program Pred licem pravde - Suđenja za ratne zločine na prostoru bivše Jugoslavije pripremaju Radio Slobodna Europa i Institut za ratno i mirnodopsko izvještavanje (IWPR).
Svake nedjelje od 18.30 do 19.00 i od 22.30 do 23.00 sata - samo u našem radijskom programu i na internet stranici.
Adnan ili Frenkie, rođen 1982., sa deset godina je morao napustiti rodnu Bijeljinu, onda kada je tamo bilo najgore. Odrastao je s tom traumom rata, ali je ipak pružio ruku, pozvao na razgovor, poručio kako je „baš bez veze, vječno se dijeliti na naše i njihove“.
Ako hoćeš da razumiješ drugog, moraš se staviti u njegov položaj, napisao je u pjesmi 'Pismu Milanu“.
O tome kako je nastala pjesma, Frenkie za RSE kaže:
"Kroz razgovore i druženje sa mojim prijateljem Milanom koji je mirovni aktivista i radi sa vojnim veteranima. Ovom pjesmom sam htio da pokažem da postoji neki mogući dijalog i neka moguća normalna suradnja."
Novinar i publicista Emir Imamović smatra da je Frenkie već rečenicom “nikako da se obratimo jedni drugima“ napravio veliku stvar.
„Da pruži ruku nekome sa druge strane, nekome ko je pripadnik njegove generacije, ko je jednako formiran uz ratnu traumu i da otvori razgovor. To je možda mali korak, ali neophodan da bismo jednog dana zaista otvoreno mogli razgovarati o našoj prošlosti, da se pri tome odmah ne hvatamo za pištolje. Frenki ne govori jezikom koji vole čuti mase, koji vole čuti ljudi koji su profesionalne žrtve, ljudi koji snivaju nekakvu nepostojeću i nemoguću BiH. On govori jezikom generacije kojoj je palo na pleća da od ovakve BiH napravi neko pristojno mjesto za život“, smatra Imamović.
"...Koliko imamo zajedničkog ovog trena, kad smo u gostima lažemo za imena...", još je jedan od Frenkijevih stihova.
Banjalučki muzičar Đurica Štula o Frekijevom novom albumu kaže:
„To je skroz OK pristup. Ja sam to sa pjesmom Postdejtonska himna nešto slično uradi. Mislim da su muzičari u regionu najbolji pokazatelji da se stvari mogu prevzilaziti i da se mogu normalizovati. Mogućnost da se nešto kroz muziku mijenja nije tako velika kao kroz institucije, to je svima poznato, a znamo kako rade naše institucije - sporo, alavo i gramzivo. Ali mislim da on treba nstaviti tim nekim pozitivnim putem – dobro će na kraju morati da pobijedi“, rekao je Štula.
„Kada smo počeli sa tim koncertima da putujemo po Balkanu, kada smo prvi put išli u Srbiju, nije mi baš bilo svejedno. Moram priznati da sam imao određene strahove. Koliko je to bilo osnovano i realno, koliko je to bilo usađeno u nas i ugurano – ne znam. Sa svakim novim koncertom, odnosno sa svakim novim gostovanjem i putovanjem taj strah je bio u meni sve manji i manji i umirao“, pojašnjava Frenkie.
Emir Imamović ocjenjuje:
„Zajednički problem je strah. Mi se jedni drugih još uvijek bojimo. Prošlo je 17 godina od rata, a mi živimo u koordinatama tog rata: tamo su neprijatelji, ovdje su prijatelji. To što zapravo se može u životu pokazati da se lakše čovjek može razumjeti sa nekim pojedincem koji je na toj neprijateljskoj strani nego sa većinom koja je na prijateljskoj je ono što nas dodatno traumira, a mi uporno ignoriramo“.
Frenkie kaže da ima jako puno pozitivnih komentara. Ipak:
"Ima i onih koji baš i ne odobravaju to i mene napadaju kao izdajicu i kao nekog ko je popljuvao na svoju prošlost. Naravno, ne želim da kažem da se to treba zaboraviti, da treba da okrenemo stranicu, nego da se nekako suočimo s tim, ali da nastavimo da pričamo i da zajednički dođemo do neke, sa možda malo patetično zvuči - bolje budućnosti, da nekako pokrenemo te stvari kao što kažem u pjesmi.“
*****************
Program Pred licem pravde - Suđenja za ratne zločine na prostoru bivše Jugoslavije pripremaju Radio Slobodna Europa i Institut za ratno i mirnodopsko izvještavanje (IWPR).
Svake nedjelje od 18.30 do 19.00 i od 22.30 do 23.00 sata - samo u našem radijskom programu i na internet stranici.