Između slobode govora i vrijeđanja u BiH: Na tapeti miješani brakovi

Buru reakcija u Bosni i Hercegovini probudio je tekst sa naslovom „Miješano meso“ u kom autor piše ustvari o takozvanim mješanim brakovima. Odvažio se indirektno nazvati ljude u tim brakovima mentalno zaostalim, a njihovu djecu osobama bez identiteta. Svi skupa su, smatra on, samo dio plana komunističke vlasti u bivšoj Jugoslaviji da stvori novu naciju bez vjere.

Nažalost, nije prvi put da se u BIH raspreda o ovoj temi iako je pitanje braka, baš kao i pitanje vjere apsolutno privatna stvar. Još jednom su tako u BIH otvorena brojna pitanja a prije svega gdje je granica između slobode govora i vrijeđanja drugog i drugačijeg?

Tatjana Sekulić je dijete iz takozvanog miješanog braka. Nema problem identiteta i smatra da je zbog toga samo bogatija. Kada je pročitala tekst, ambiciozno nazvan kolumna, sa naslovom “Miješano meso”, osjećala se kaže grozno:

“Bila sam zgrožena onim što sam pročitala. Na takav način vrijeđati ljude koji su iz mješanog braka ili su u mješanom braku je nešto nepojmljivo u Bosni i Hercegovini koja je uvijek bila i biće multietnička zemlja. Tom kolumnom “Miješano meso” on nije uvrijedio samo djecu iz mješanih brakova već sve normalne ljude u BIH”, kaže Tatjana.

Slično se osjećala i Vanja Semić. Tako se kaže osjeća već godinama, jer svako malo neko ima potrebu da piše ili raspravlja o mješanim brakovima. Vanja je, kako za sebe kaže, dijete mješanog i u miješanom braku. Ima tomjesečnu djevojčicu i željela bi da kada ona odraste ne bude suočena sa začuđenim pogledima nazovi kolumnista.

“Mislim da će se te stvari dok moje dijete bude svjesno biće postaviti na pravo mjesto, odnosno da niko više neće pričati o tome šta je to mješani brak. Ja mislim da je to floskula koja egzistira još samo ovdje na balkanskim prostorima”, govori Vanja.

Tekst “Miješano meso”, objavio je u novinama Glas Srpske glumac i scenarista Nikola Kolja Pejaković. Mali dio teksta koji je napisao, uvrijedivši hiljade ljudi u Bosni i Hercegovini, zvuči ovako:

“Moje skromno mišljenje je da su brakovi koji ostanu miješani, u kome se ne zna ni ko je čovjek a ko žena, niti kome Bogu djeca treba da se mole, u kome se, radi mira u kući, ne slavi ni Vaskrs ni Uskrs ni Bajram – samo jedna nesreća i za te zaljubljene i za njihovu djecu...”.

Za samo nekoliko sati na forumima, socijalnim mrežama i blogovima pojavilo se na hiljade reakcija. Jednu od njih napisao je glumac Sanin Milavić:

„Nije ni čudo da sam vam stran, da vam smetam, da vam izgledam kao greška. Samo u takvom svijetu vi i možete biti profesori, doktori, laureati, doajeni, vođe i tumači morala, vjere, etike i estetike. Ja vam smetam jer nikada neću dopustiti da budem meso (niti miješano niti ikakvo) za vaše topove i zato što nikada neću dopustiti da preko raskomadanih leševa moje porodice stičete svoje nagrade i zvanja kao što to već decenijama radite“, napisao je Milavić.

Anarhija u javnom djelovanju

Ovakva reakcija logična je upravo zbog činjenice da godinama nakon rata kojekakvi profesori, intelektualci i umjetnici daju sebi za pravo da raspravljaju o elementarnom pravu svakog čovjeka da izabere osobu sa kojom želi da živi i ima djecu.

Ulazeći tako u najdublju privatnost često prelaze granicu od slobode govora do jezika mržnje, promovišući tako ideje nalik nacističkim.

Profesor sa Fakulteta političkih nauka u Sarajevu Nerzuk Ćurak kaže da je ta granica vrlo često skoro neprimjetna:

„Ta granica je važna. Znači ona je važnija u ovakvim društvima, nego u razvijenim društvima koja ipak posjeduju neku unutrašnju sposobnost i koherenciju da se odupru negativnim posljedicama takvog javnog govorenja. A ova društva koja naprosto imaju deficit jedne demokratske političke kulture, ja mislim da je svako javno zagovaranje mržnje opasno“, navodi Ćurak.

Direktorica Vijeća za štampu BIH Ljiljana Zurovac, kaže da je svaka granica tanka.

„Pitanje je samo koliko je svjestan i odgovoran čovjek koji koristi slobodu govora da bi izrazio svoje mišljenje o nečemu. Naravno i koliko je maligan ili nije maligan, koliko je pozitivan ili negativan koliko želi dobroga ili lošega uraditi sa svojim tekstom. Niko ko napiše tekst sa govorom mržnje nije to uradio slučajno, neznajući šta radi šta govori i šta piše“, kaže Zurovac.

Profesor Dino Abazović smatra da je riječ o apsolutnoj neodgovornosti i anarhiji u javnom djelovanju.

“Zašto je javno primjetiti das am i ja odgovoran za javni prostor kao I svako drugi? Važno je primjetiti da bi to bio onaj korektiv da kada izlazite u javno, izlazite sa odgovornošću za javnu riječ”, objašnjava Abazović.

U slučaju teksta “Miješano meso” riječ je o kolumni koja nije objavljena na internetu već u dnevnim novinama. Novinar magazina Buka Dragan Bursać kaže da bi to trebalo da znači da je taj tekst prošao i kroz ruke urednika novina.

“U ovom slučaju ne znam ni da li je uopšte pročitan. Jer takvo nešto ne da ne bi smjelo, nego ni pod razno ne bi trebalo da se objavi”, kaže Bursać.

Autor teksta koji je izazvao buru reakcija u BIH, Nikola Pejaković u međuvremenu se izvinio svima koje, kaže nije želio uvrijediti. Nnjegov tekst se više ne može naći na veb stranici Glasa Srpske.

“Svako ko želi zloupotrijebiti slobodu govora da bi širio govor mržnje, moj lični savjet njemu je da pročita Krivični zakon da bi znao šta ga čeka zato što reakcije postoje. Reakcije građana, vidjeli smo u nedavnom slučaju, sve su veće, to je jako dobro, a onda konsekventno tome biće reakcija i policije i tužiteljstva”, kaže Ljiljana Zurovac.

Granica i odgovornosti za napisano ili izrečeno u Bosni I Hercegovini već dugo nema. Pad društvenih vrijednosti doveo je i do nedostatka odgovornosti medija, urednika, kolumnista, raznih analitičara i profesora koji često misle da mogu i smiju da se bave privatnim životima, bez obzira na činjenicu da su javno izrečene uvrede čak i u državi kakva je BIH zakonski kažnjive.