The Times (preveo Nedim Dervišbegović)
Najveći zločini u poslijeratnoj Evropi su počinjeni u bivšoj Jugoslaviji u devedesetim. Jedan važan dio te strašne istorije je upravo bio ponovo napisan.
Ante Gotova i Mladen Markač, generali u Hrvatskoj vojsci, osuđeni su prošle godine od strane UN-ovog tribunala na duge zatvorske kazne za zločine na Srbima tokom vojne ofanzive 1995. godine. Prošle sedmice, međutim, njihove presude su nakon žalbe promijenjene i oni su proglašeni nevinim. Nakon toga su doživjeli euforični doček.
Presuda je osuđena u Srbiji. Hrvatski građani srpske nacionalnosti su zaista bili žrtve ratnih zločina. Ali ispravan odgovor Vlade Srbije bi trebalo da bude prihvaćanje presude suda kao konačne riječi o konfliktu i priznavanje da korijeni raspada Jugoslavije leže u odlukama donesenim u Beogradu.
Hrvatska je, zajedno sa Slovenijom, tražila nezavisnost u junu 1991. Njihovi vođe su se bojali demagogije i žestokog nacionalizma Slobodana Miloševića, predsjednika Srbije.
Slovenačko otcjepljenje je završeno nakon 10-dnevnog rata. Jugoslavenska narodna armije je, međutim, pod Miloševićevim pogubnim uticajem, pokrenula sedmomjesečni napad na Hrvatsku u kojem su ubijene hiljade i protjerane stotine hiljada ljudi i koji je nanio nemjerljivu štetu takvim kulturnim biserima kao što je Dubrovnik.
Milošević je onda okrenuo pažnju ka napadu na i rasparčavanju multi-etničke BiH, koja je proglasila nezavinost nakon referenduma u martu 1992.
Boanski rat je trajao tri godine. To je bila teško zamisliva katastrofa. Radovanu Karadžiću i Ratku Mladiću, političkim i vojnim liderima bosanskih Srba, se sudi u Hagu za ratne zločine koji uključuju i opsadu Sarajeva i genocid na 8.000 muslimanskih muškaraca i dječaka u Srebrenici.
Njihov Svengali (literarni lik koji kontroliše drugu osobu ubjeđivanjem i prevarom radi sopstvenih ciljeva) je bio Milošević, opsjednut nemilosrdnim i fanatičnim ciljem stvaranja etnički "čiste" Velike Srbije. Miloševiću je u ovoj ciničnoj podjeli BiH pomogao Franjo Tuđman, njegov kolega sa hrvatske strane.
Ali vojna operacija hrvatskih snaga u augustu 1995. godine nazvana Operacija oluja, je uspjela konačno potisnuti srpske snage iz područja Krajine, koja je bila pod srpskom kontrolom od 1991. Za vrijeme operacije, 200.000 Srba je pobjeglo ili protjerano iz svojih domova; oko 150 ih je bilo ubijeno.
To su bili zločini. UN tribunal ih nije dovodio u pitanje i već je bilo presuda na hrvatskim udovima. Oslobađanje generala je počivalo na procjeni da protjerivanje Srba nije bilo rezultat zločinačkog udruživanja. Nije bilo plana za to. Operacija oluja se također pokazala ključnom u zaustavljanu Miloševića, spašavanju Bosne od daljnje patnje i osiguravanju dogovora o raspodjeli teritorija u okviru Dejtonskog sporazuma.
Predsjednik Srbije Nikolić je ogorčeno izjavio da je presuda politička i da "otvara stare rane". U stvarnosti, Međunarodni krivični tribunal za ratne zločine, pred kojim se slučaj i odvijao, je nesavršen ali častan pokušaj zadovoljenja pravde.
Sve strane su počinile zločine u balkanskim ratovima devedestih ali nisu sve jednako krive. Krvoproliće je bilo ručni rad Miloševića. Njega su zapadni krojači politike dugo i pogrešno smatrali partnerom za pregovore. Loš pokušaj neutralnosti, uključujući i embargo UN-a na oružje koji je Srbe dominantnim u vojnom pogledu, pobrinuo se da civilne patnje potraju i čak se intenziviraju.
Pomirenje je ključno. Ono zavisi od tačnog prepričavanja istorije.
Najveći zločini u poslijeratnoj Evropi su počinjeni u bivšoj Jugoslaviji u devedesetim. Jedan važan dio te strašne istorije je upravo bio ponovo napisan.
Ante Gotova i Mladen Markač, generali u Hrvatskoj vojsci, osuđeni su prošle godine od strane UN-ovog tribunala na duge zatvorske kazne za zločine na Srbima tokom vojne ofanzive 1995. godine. Prošle sedmice, međutim, njihove presude su nakon žalbe promijenjene i oni su proglašeni nevinim. Nakon toga su doživjeli euforični doček.
Presuda je osuđena u Srbiji. Hrvatski građani srpske nacionalnosti su zaista bili žrtve ratnih zločina. Ali ispravan odgovor Vlade Srbije bi trebalo da bude prihvaćanje presude suda kao konačne riječi o konfliktu i priznavanje da korijeni raspada Jugoslavije leže u odlukama donesenim u Beogradu.
Hrvatska je, zajedno sa Slovenijom, tražila nezavisnost u junu 1991. Njihovi vođe su se bojali demagogije i žestokog nacionalizma Slobodana Miloševića, predsjednika Srbije.
Slovenačko otcjepljenje je završeno nakon 10-dnevnog rata. Jugoslavenska narodna armije je, međutim, pod Miloševićevim pogubnim uticajem, pokrenula sedmomjesečni napad na Hrvatsku u kojem su ubijene hiljade i protjerane stotine hiljada ljudi i koji je nanio nemjerljivu štetu takvim kulturnim biserima kao što je Dubrovnik.
Milošević je onda okrenuo pažnju ka napadu na i rasparčavanju multi-etničke BiH, koja je proglasila nezavinost nakon referenduma u martu 1992.
Boanski rat je trajao tri godine. To je bila teško zamisliva katastrofa. Radovanu Karadžiću i Ratku Mladiću, političkim i vojnim liderima bosanskih Srba, se sudi u Hagu za ratne zločine koji uključuju i opsadu Sarajeva i genocid na 8.000 muslimanskih muškaraca i dječaka u Srebrenici.
Njihov Svengali (literarni lik koji kontroliše drugu osobu ubjeđivanjem i prevarom radi sopstvenih ciljeva) je bio Milošević, opsjednut nemilosrdnim i fanatičnim ciljem stvaranja etnički "čiste" Velike Srbije. Miloševiću je u ovoj ciničnoj podjeli BiH pomogao Franjo Tuđman, njegov kolega sa hrvatske strane.
Ali vojna operacija hrvatskih snaga u augustu 1995. godine nazvana Operacija oluja, je uspjela konačno potisnuti srpske snage iz područja Krajine, koja je bila pod srpskom kontrolom od 1991. Za vrijeme operacije, 200.000 Srba je pobjeglo ili protjerano iz svojih domova; oko 150 ih je bilo ubijeno.
To su bili zločini. UN tribunal ih nije dovodio u pitanje i već je bilo presuda na hrvatskim udovima. Oslobađanje generala je počivalo na procjeni da protjerivanje Srba nije bilo rezultat zločinačkog udruživanja. Nije bilo plana za to. Operacija oluja se također pokazala ključnom u zaustavljanu Miloševića, spašavanju Bosne od daljnje patnje i osiguravanju dogovora o raspodjeli teritorija u okviru Dejtonskog sporazuma.
Predsjednik Srbije Nikolić je ogorčeno izjavio da je presuda politička i da "otvara stare rane". U stvarnosti, Međunarodni krivični tribunal za ratne zločine, pred kojim se slučaj i odvijao, je nesavršen ali častan pokušaj zadovoljenja pravde.
Sve strane su počinile zločine u balkanskim ratovima devedestih ali nisu sve jednako krive. Krvoproliće je bilo ručni rad Miloševića. Njega su zapadni krojači politike dugo i pogrešno smatrali partnerom za pregovore. Loš pokušaj neutralnosti, uključujući i embargo UN-a na oružje koji je Srbe dominantnim u vojnom pogledu, pobrinuo se da civilne patnje potraju i čak se intenziviraju.
Pomirenje je ključno. Ono zavisi od tačnog prepričavanja istorije.
