Povratnici u Čajniče ogorčeni: Pustinja, tuga, mrak

Sedamnaest godina nakon rata općinska vlast u Čajniču nije omogućila povratak nijednog prijeratnog stanovnika. Čak i nazivi gradskih ulica nose imena ratnih zločinaca koji su Bošnjake protjerali s ovog područja. Nekoliko stotina povratnika vratilo se na sela. Sadašnja obilježja grada smatraju preprekom, ali ne i osnovnim razlogom zbog kojeg se narušena etnička slika ne mijenja.

Selo Gložin pravi je primjer statusa povratnika na prostor općine Čajniče. Mujo Bičo sa suprugom već godinama čeka da, nakon što je u ratu ostao bez svega, barem starost proživi bez fenjera i umora. Šest godina je živio bez vode, a sedam je u mraku pa ovakav život, kaže, nikome ne bi poželio.

„Da pričam svakome, ne bi mogao vjerovati kako je povratniku ovdje, na čajničkoj opštini. Ja sam ovdje na samku, u šumi živim. Noć kad dođe, nije lako – struje nemaš. Ma pustinja, eto, šta ću ti drugo pričati. Tuga, psiha, mrak. Ne možeš držati ni frižider, ni televiziju, samo onako - osam sati spavaš“, priča Bičo.

Porodica Mujovog brata Ismeta vlastitim je sredstvima obnavljala porušenu kuću na koju je, kako smo vidjeli, ugradila nekoliko vrsta cigli. Onda su uspjeli dobiti donaciju, dovršetak radova povjeren je sumnjivoj firmi koja je sve naplatila, a tek što su radnici otišli, sa kuće je pao dimnjak. Ismetova supruga Taiba Bičo ne krije ogorčenje.

„Ma nikakvog računa ne vode, ma nikakvog - ni naši, ni ovi gore. Za mene je bar taki pojam. Oni su nas prupuštali sami sebi. Nit nas ima dolje, nit ovdjena. Kaže uzmi ličnu. Ma kaka korist da uzme ličnu, evo mu je uzeo brat, pa kaka korist? Lična je njihova, ali nikakve ne pije vode. Ama još da i to, pa da na zdravstvo ne mogu ni ja, ni on. Ma neću. Neće lične njihove uzeti dok gođ zakon drugi ne bude i država ne bude regulisana. A na ovi način nikako“, kaže Taiba.

U samom gradu u kojem su prije 40 godina činili natpolovičnu većinu, a uoči rata predstavljali blizu 45 posto stanovništva, Bošnjaka danas nema. Etničko čišćenje, koje su u Drugom svjetskom ratu započeli Draža Mihailović i Pavle Đurišić, a pedeset godina poslije dovršili Radovan Karadžić, Dušan i Milun Kornjača, Čajniče je pretvorilo u jednonacionalni grad. U znak zahvalnosti tri od šest gradskih ulica nose imena ratnih zločinaca i Ravnogorskog četničkog pokreta.

„Za Bosnu se u Goraždu i Sarajevu izborila bosanska vojska. I Bosne i u Goraždu i u Sarajevu ima sasvim dovoljno. Za Bosnu se mora boriti tamo gdje je nema. A može si u Goraždu boriti za Bosnu tamo gdje je nema. Evidentno na ovim prostorima gdje mi stojimo Bosne nema“, ocjenjuje predsjednik Udruženja povratnika u Čajniče Izet Alihodžić.

Od popisa zavisi dosta

Ako se od Čajniča, čija je ratna vlast protjerala polovinu svog stanovništva, ovako nešto i očekivalo, pasivnost Sarajeva i stranaka koje se kunu u reintegraciju Bosne kod povratnika izaziva još veće ogorčenje.

„Niko nikada nije došao ovdje da vidi ove povratnike. Ja mogu tegliti ručno ovako još dvije godine i ja odlazim odavdje. Živio sam bez vode šest godina. Sad sam doveo vodu ovdje - ne znam što sam je doveo. Ako ovako bude, i ja ću se povući odavdje, pa nek ostane. Kad svi mnogu živiti u gradu, mogu i ja“, kaže Muji Bičo.

„Ja bih im poručila nek se okrenu ovoj bijedi, da ne uzimaju od bijede i da ne prave vikendice i da se ne bogate na osnovu bijede. To im poručujem“, kazala je Taiba.

Emin Bakal, glavni imam MIZ Čajniče ocjenjuje:

„U ovim krajevima, u ovim gradovima jugoistočne Bosne, a nije drukčije stanje ni u ostalim dijelovima RS-a, niti jedna od naših političkih stranaka, koje nas predstavljaju i koje primaju dobru platu za to, nije se udostojila čak da otvori niti jednu kancelariju u ovim gradovima. Možemo govoriti o tome da je ovo otprilike zadnji voz da bi se nešto učinilo protiv takve težnje, protiv takve želje nečasnih ljudi".

U Udruženju povratnika ističu kako se prepreke povratku moraju otkloniti, kako povratnici prijavljivanjem u RS ne smiju gubiti prava koja imaju u FBiH. Samo tako Bošnjaci u Čajniču mogu postati politički faktor koji će uticati na izmjene spornih naziva ulica, projekte elektrifikacije, izgradnje puteva do svojih sela i druge procese od kojih im zavisi život.

„Slijede neki događaji koji će možda sudbonosno odrediti tok povratnika i Bošnjaka na ovim prostorima i u Bosni. To je popis stanovništva. Ako ne budu sve probosanske stranke u svojim programima jedinstvene da se svim Bošnjacima povratnicima ne smiju oduzimati prava stečena u Federaciji, a da se prijavljuju i upisuju u matičnu evidenciju opština gdje se vraćaju, da budu i statistički faktor, onda bojim se da je ideja o Bosni na ovim prostorima gdje je nema izgubljena“, ocjenjuje Izet Alihodžić.