Dostupni linkovi

Autonomija za sever bila bi rešenje za Kosovo


Alan Kuperman
Alan Kuperman
Podela Kosova nije dobro rešenje, jer kada započne taj proces nije izvesno gde će se okončati, kaže za Radio Slobodna Evropa Alan Kuperman, profesor na Univerzitetu Teksas u Ostinu.

On smatra da je najrealnija opcija visoka autonomija za sever Kosova, stvaranje neke vrste „Republike Srpske“ na tom području, koju bi Priština uvažila, a Beograd priznao Kosovo u celini.

„To bi bio paket koji bi podrazumevao da se svako nečega odrekne i da svako nešto dobije“, ističe Kuperman. (Razgovor je vođen uoči hapšenja Ratka Mladića)

RSE: Kakvi su izgledi za uspeh razgovora Beograda i Prištine o tehničkim pitanjima. Šefica prištinskog tima Edita Tahiri ističe da su dve strane blizu dogovora u oblastima kao što su komunikacije, katastarske knjige. Da li je to samo simbolički gest ili može biti uvod u, dugoročno gledano, dogovor o još važnijim pitanjima.

Kuperman: Znam Editu Tahiri dugo godina i ako ona smatra da je ostvaren napredak, ja takav stav prihvatam bez ikakave rezerve. Međutim, taj napredak se odnosi pre svega na tehnička pitanja, na svakodnevni žviot, ali to neće približiti stavove dve strane o spornom pitanju suvereniteta Kosova i ne mislim da će to uskoro biti rešeno.

RSE: Da, u međuvremenu, namera kosovske policije da izvrši rotaciju komandira stanica na severu Kosova, izazvala je negodovanje lokalne srpske zajednice kao i zvaničnog Beograda, jer to vide kao jedan od poteza vlasti u Prištini da reintegriše ovu oblast.

Kuperman: Pozicija Beograda je već godinama da je svaki uspeh Prištine u reintegraciji teritorije severno od Ibra – gubitak za njega, jer bi se time
Dobro je što ima naznaka napretka u pregovorima, ali to nas neće ni približiti niti udaljiti od rešavanja ključnog pitanja suvereniteta Kosova.

legitimisala nezavisnost Kosova. Tako da ova poslednja reakcija oko policije nije iznenađujuća, ali ljudi moraju u međuvremenu da se usredsrede na svoju svakodnevnu egzistenciju i u tom smislu postoje stvari koje treba uraditi kako bi se poboljšali uslovi njihovog života. Dobro je što ima naznaka napretka u pregovorima o tim pitanjima, ali to nas neće ni približiti niti udaljiti od rešavanja ključnog pitanja suvereniteta.

RSE: Pitanju severa Kosova vratićemo se kasnije. Predsednik Srbije Boris Tadić odbio je da učestvuje na samitu lidera zemalja jugoistočne Evrope, na kome je specijalni gost biti predsednik SAD Barak Obama, zato što je pozvana i predsednica Kosova Atifete Jahjaga. Da li je to samo pitanje diplomatskog nadmudrivanja ili pre svega proizilazi iz suštinskog stava Beograda o nezavisnosti Kosova.

Kuperman: Na to su upravo upozoravali neki ljudi, tu ubrajam i sebe – šta će se dešavati kada je pre 3 godine proglašena nezavisnost Kosova, a koja je osporavana. Kosovo tu nije jedinstven slučaj. To u mnogo čemu podseća na odnos Tajvana i Kine, gde zvanični Peking čini sve što je u njegovoj moći da podrije integritet Tajvana i ospori njegovo eventualno priznavanje. To na prvi pogled liči na igru, ali to je u međunarodnoj diplomatiji veoma bitno kako bi se demonstrirao suverenitet. To je štetno, jer otežava napredak Srbije na putu evropskih integracija, ali se može razumeti kao pitanje principa. Takođe, takav stav uživa podršku domaće javnosti, tačnije da je Kosovo i dalje deo Srbije, a da je proglašenje i priznanje njegove nezavisnosti nelegalno. Stoga smatram da će vlasti u Beogradu nastaviti takvu politiku, a to podrazumeva da ponekad ne učestvuje na ovakvim i sličnim skupovima.

Klima pogodna za kriminal

RSE: Postoji li neki srednji put, odnosno kreativniji način. Mada ne priznaje nezavisnost Kosova, da ipak učestvuje na ovakvim skupovima, jer dosadašnjim pristupom Srbija sama sebi šteti i izoluje se. Na primer, u Varšavi je i predsednik SAD Obama. Nedavno je srpska delegacija odbila da učestvuje na važnom ekonomskom skupu u Americi zbog poziva i delegaciji sa Kosova.

Šefovi pregovaračkih timova Kosova i Srbije Edita Tahiri i Borislav Stefanović u Briselu, mart 2011
Kuperman: Da ponovim, Peking i Tajpej nastoje da pronađu kreativniji pristup, a ipak se sa ovim problemom suočavaju još od 1949. godine. Dakle, to je veoma teško. Problem bi se na kraju rešio ako Srbija i Kosova postanu članice Evropske unije. To bi bila neka vrsta podsticaja i u trenutku prijema Srbije u EU, ko god da je na vlasti u Beogradu, verovatno bi mogao da proguta gorku pilulu da sedi u istoj prostoriji sa predsednikom ili premijerom Kosova. Do tada će se ponavljati ovakve situacije. Srbija, u stvari, koristi to za trgovinu, ističući da neće da sedi za istim stolom sa predstavnikom Kosova osim ako ne dobije značajniji podsticaj. U neku ruku ste u pravu, da Srbiji šteti neučestvovanje na ovakvim skupovima, ali, s druge strane, za nju bi potencijalno bilo još veća šteta kada bi učestvovala.

RSE: Kao što smo pomenuli, ima dosta spornih tačaka u odnosima Beograda i Prištine. Među njima je i sever Kosova. Ima ideja da bi njegovo pripajanje Srbiji bio mogući kompromis. Nedavno je potpredsednik Vlade Ivica Dačić istakao da Srbija ne može da povrati Kosovo pod svoje okrilje i da bi trebalo razmotriti njegovu podelu, tačnije razgraničenje. Koliko je to realno, imajući u vidu da se kosovske vlasti tome odlučno protive, ali i vlasti u Srbiji, jer bi to otvorilo i problem Preševske doline.

Kuperman: To nije nova ideja. O njoj se govori oko 25 godina. Međutim, problem je kada započnete prekrajanje granica na jednom mestu, onda će uslediti zahtevi da se to učini i drugde. Stoga vas mogu uveriti da nema šansi da Vlada u Prišitni prihvati odvajanje bilo kog dela na severu, osim ako ne dobije drugu teritoriju kao kompenzaciju. Pomenuli ste Preševsku dolinu, ima i drugih područja na kojima žive Albanci. Dakle, ako je ideja da se samo sever Kosova pripoji Srbiji, onda je to apsolutno neprihvatljivo za Prištinu. Ako je predlog da se trguje
Ako je predlog da se trguje severom Kosova za neku drugu teritoriju na kojoj žive Albanci – to bi, teoretski, bilo izvodljivije, ali je, u praksi, možda podjednako neostvarljivo.

severom Kosova za neku drugu teritoriju na kojoj žive Albanci – to bi, teoretski, bilo izvodljivije, ali je, u praksi, možda podjednako neostvarljivo. Neki pokreću sada to pitanje i zbog političkih poena. Ali, to nije praktično rešenje. Praktično rešenje nakon 2008. godine za Srbe na severu Kosova jeste znatna autonomija, u suštini, neka vrsta „Repulike Srpske“ na Kosovu. To znači visoka autonomija u odnosu na Prištinu, ali, istovremeno, nezavisno Kosovo u odnosu prema Srbiji – i obe države integrisane u Evropskoj uniji. Nadam se da bi u trenutku ulaska u EU Srbija bila spremna da prizna činjenicu da je Kosovo nezavisno, ali se autonomnom oblašću na severu, kao i nekom vrstom specijalnog statusa za Srbe južno od Ibra. Ja sam to predložio 2007. godine i dalje smatram da nema alternative tom rešenju i samo je pitanje vremena kada će biti primenjeno. Ova ideja nije bila deo Ahtisarijevog plana, ali smo svedoci da nakon njegovog usvajanja, odnosno proglašanje nezavisnosti Kosova, procesi na terenu vode u suštini ka stvaranju „Republike Srpske“ na Kosovu.

RSE: Kosovo je po mnogim mišljenjima „vodenički kamen oko vrata“ Srbije i gotovo je nemoguće da ga vrati pod svoje okrilje. S druge strane, Kosovo je za sada priznalo oko 75 zemalja, što je daleko od dvotrećinske većine neophodne za članstvo u Ujedinjenim nacijama. Dakle, niti Srbija može povratiti kontrolu nad Kosovom, niti ono može da u dogledno vreme bude integrisano u međunarodnu zajednicu kao jednak i punopravni partner. Ima li izlaza iz ovog ćorsokaka?

Kuperman: Postoje 2-3 moguća puta napred. Prva varijanta, za koju se ja zalažem, jeste prijem Srbije i Kosova u Evropsku uniju pod uslovom da Beograd prizna nezavisnost Kosova, a da Priština prizna punu autonomiju severnog dela Kosova. To bi bio paket koji bi podrazumevao da se svako nečega
Sadašnja situacija nije pogodna za borbu protiv kriminala, ekonomski razvoj i investicije.

odrekne i da svako nešto dobije. Time bi se napokon rešilo pitanje suvereniteta. Druga opcija je da se poveća broj zemalja koje priznaju Kosovo. Sedamdeset pet zemalja, koliko ga je dosada priznalo, nije dovoljno za članstvo u UN, ali pod određenim okolnostima, taj trend može da dobije zamah tako da na kraju Kosovo uđe u svetsku organizaciju i bez saglasnosti Beograda, Moskve i Pekinga. Treća mogućnost je da se nastavi sadašnje stanje koje liči na „predvorje pakla“, odnosno da je nedovoljan broj zemalja koje priznaju Kosovo, kao i da nema delotvornog plana Evropske unije za ubeđivanje Srbije da prihvati nezavisno Kosovo. Sadašnja situacija nije pogodna za borbu protiv kriminala, ekonomski razvoj i investicije. Ko je spreman da investira u područje gde postoji spor oko suvereniteta? Niko.

RSE: Koja opcija ima najviše šansi na uspeh, imajući u vidu stanje na terenu kao i poziciju međunarodne zajednice?

Kuperman: To je dobro pitanje. Kratkoročno gledano, treća opcija je najverovatnija. To znači da nema promena i da se nastavlja sadašnje stanje sa ruiniranom ekonomijom i razgranatim organizovanim kriminalom na Kosovu, bez stranih investicija zbog spora oko njegovog statusa. No, dugoročna perspektiva zavisi od pozicije lidera EU i SAD. Da li će i dalje biti privrženi rešenjima iz prošlosti, ili će se okrenuti i budućnosti i biti spremni na kompromis sa Beogradom. Jedini način da se pridobije Srbija da prizna Kosovo, jeste da joj se zauzvrat omogući članstvo u EU. Siguran sam da bi Beograd to prihvatio. To, naravno, zavisi od trenutka, ko je na vlasti u Srbiji, a ko je u opoziciji. Sve kockice treba da se slože, ali mislim da je to moguće.
XS
SM
MD
LG