Radio Slobodna Evropa

Subota, 5. april 2008.

Subota je dan koji bi trebalo da traje najduže u sedmici. To je prvi dan vikenda ili prvi dan poslije radne sedmice... Subota je kao «produžena ruka» Aladinove lampe. Čitav dan se «štima» prema sopstvenim željama, mogućnostima i temperamentu. Spava se duže, natenane se popije jutarnja kafa, pročitaju novine, vode obični razgovori sa ukućanima...

Živim u legendarnom Podgoričkom naselju, poznatijem kao Blok V. Sa četvrtog sprata našeg stana, s južne strane, ima lođa, kako svi u Bloku zovu te terase, koja već godinama služi kao omiljeno mjesto za zamišljeni pogled ka vani, za merak-cigaretu, za «izlazak» iz zatvorenog prostora, za nadgledanje djece koja se igraju u dvorištu. Kako je krenulo, u Podgorici je opstanak nekog takvog prostora toliko ugrožen da sve više spada u domen mašte iliti fantazije. Đe god nađeš zgodno mjesto, tu zgradurinu posadi, đeca nek' se baškare po haubama automobila, jer parking nije predviđen, pa novi stanozgradari moraju da parkiraju đe stignu i đe mogu... Nema veze smiju li. Ne haju, komunalna milicija ionako ima razumijevanja za tričavi nedostatak parking prostora u glavnom gradu, jer im posla ne fali... I neće, izgleda, još dugo. Nemam ništa protiv urbanog razvoja našeg grada, taman posla, ali «dograđivanje» novih zgrada u dvorištima starih, zidanje novih zgrada u naseljima đe su privatne kuće... Ne valja, klaustofobično je, a nije vala ni zdravo.

Da se vratim na lođu. Ove subote smo đed Rajko, Petar (mlađi sin, 6 godina) i ja u mislima sa suprugom Jelenom i Danilom (starijim sinom, 9 godina) koji već nekoliko dana borave u Parizu. Kod naših prijatelja Peročevića uživaju u srdačnom gostoprimstvu, obilaze Diznilend, Ajfelovu kulu, Operu, Latinski kvart... Danilo-prvi put od rođenja u svom rodnom gradu. Kad je bio manji, želja mu je bila da pođe, jer ga tamo, čoče, govorio je-svi znaju. Biće zanimljivo kad se vrate. Nedostaju nam, neobično bez njih, ali «muški» se držimo.

U tim razmišljanjima, ugledah zgradu novog vrtića, zvanično otvorenog prije dva dana, kako se na aprilskom suncu izležava i puhti. Pade mi na pamet jutrošnji tekst Bora Vukićevića u dodaku Art u «Vijestima» o tome kako se ovo zdanje teško uklapa u koncepciju Bloka V. Sviđa mi se kako piše, ima taj intimistički i topao odnos prema prostoru, mada najbolje ne shvatih pohvalu arhitektama koji osmisliše ovaj naš Blok. No, tješi me činjenica da će budući predškolci i njihove vaspitačice imati baš lijepe uslove za rad. I, to je nešto...

Nedjelja, 6. april

Nedjelja, nogometni dan, pjevao je Džoni Štulić na albumu «Sunčana strana ulice». A, osvanuo nedeljni dan sunčan, lijep, tih, treperav-kao rođen za izbore. Crna Gora bira prvog predsjednika otkad, fala bogu, postade samo Crna Gora, bez SRJ, bez SCG... Priznajem, nisam mogao iščekat' nezavisnost, i puno mi je srce. Nadam se i da će ovi što bjehu protiv, vremenom prihvatiti to kao najbolje rješenje za sve nas, nasušne građane i građanke. A, izazovno je konstatovati da na čitavom svijetu postoji samo jedna i jedina Crna Gora! A to je upravo ova naša, lijepa, čvornovata, podijeljena, ujedinjena, zajednička, nezavisna, planinska, primorska, korumpirana, poštena, tranziciona, kupljena, junačka, izdajnička, rusofilna, amerikanizovana, evropska, balkanska, primitivna, građanska, višenacionalna, pravoslavna, srpska, albanska, napaćena, ponosna, Njegoševska, mauzolejska, divlja, nestvarna, crnogorska država... Ali, koju treba malo više voljeti, da bi ona uzvratila kako zaslužuje. Ako mi budemo bolji, biće i ona, to je tako...

Imao sam utisak kao da je ista «ruka» radila kampanju za sve kandidate: malo spot, malo montirani snimak sa skupa, malo prepoznatljivi slogan - sve upakovano u pobjedničkom maniru, da ne bude dileme, a da ne fali časti, smionosti, pravde...

I bi glasanje, i bi Vujanović, i sve se završi u prvom naletu. Javni servis svi pohvalili (čudo, da se i to desi, crnogorski konsensus u pohvali !!!). Imao sam utisak kao da je ista «ruka» radila kampanju za sve kandidate: malo spot, malo montirani snimak sa skupa, malo prepoznatljivi slogan - sve upakovano u pobjedničkom maniru, da ne bude dileme, a da ne fali časti, smionosti, pravde... A, izlaznost, solidna... E, tu smo prešišali Evropu, makar u nečemu.

Ponedjeljak, 7. april

Ponedjeljak je dan kada se ponovo ide na posao. Svih ostalih dana se ide na posao. U tome je razlika, zato, vjerovatno, radni građani nisu oduševljeni ponedjeljcima. U Zavodu za školstvo, «jednoj od ključnih institucija obrazovanja», nakon što smo preselili u novu zgradu, na mjestu nekadašnje Muzičke škole i Akademije, gotovo tri mjeseca bez priključka na gradski vodovod, vlada uobičajena atmosfera «uhodavanja u novi radni dan». Ogromni hodnik «usisava» po kancelarijama «Zavodnike» i «Zavodnice», odjek koraka po novim pločicama, «ti-na-na-na»-zvuk kompjutera koji se pale, čuju se telefoni, pišti signal za faks... Evo peta godina kako je osnovan Zavod za školstvo da brine o primjeni reforme u osnovnim i srednjim školama. Ljudi su zadovoljni što smo «svi na jednom mjestu» i što možemo, u još boljim uslovima, da nastavimo sa školama i vrtićima da osmišljavamo najbolja rješenja za bolje i kvalitetnije obrazovanje. Očekujemo da se u novu zgradu uskoro usele i Ispitni Centar, Centar za stručno obrazovanje i dio Ministarstva prosvjete i nauke.

Ponedjeljak prolazi u tutnju planiranih i neplaniranih sastanaka, razgovora, aktivnosti... Pred kraj radnog vremena, rado ću poći sa Popom preko puta do buregdžinice «Zabjelo» (koja sa svojim suvenirčićima, nenapadnim drvenim enterijerom, autentičnim fotografjama zapravo podsjeća na pravi mali kultni klub «odabranih»), da mi simpatični momak, sa rasta frizurom, ispeče vruć burek. A, možda i svratimo u susjedni kafić «Studio», na pivo. Nikad se ne zna, ponedjeljak je pun iznenađenja. I neka je...

Utorak, 8. april

Utorak je dan za smicalice, začkoljice i dileme. Dan za enigme, za pitanja, za debate. Nikako da se «odlijepi» od ponedjeljka, a dovoljo daleko od petka. Dan za dokazivanje, za poentu. Čitava nedjelja je pred njim...

...neposredno prije ulaza u Budvu, gotovo i neće vidjeti more od nezajažljivih neimara koji, tik uz put, izdižu neprimjerne grdosije za jednokratnu upotrebu...

Negdje oko 16h, polako se spuštam niz Brajiće. Bjelasa se naša metropola turizma, Budva, u odsjaju mora i sunca. Odozgo djeluje impresivno. Što se više spuštam, sve više mislim da se uskoro, neposredno prije ulaza u Budvu, gotovo i neće vidjeti more od nezajažljivih neimara koji, tik uz put, izdižu neprimjerne grdosije za jednokratnu upotrebu... Nakon ulaska u velelepni bulevar, bora na čelu i grimasa nemoćnog bijesa. Posmatram nove gomile betona koje nemilosrdno zaziđuju preostale «slobodne» prostore u gradskom jezgru, gledam kako se «osvaja» novi prostor u brdima oko i u blizini Budve. Makar da, u arhitektonskom smislu, to ima stila. Muka mi je koliko je sve to ružno... i prijeteće. Kao da sam u spotu Pink Flojda za pjesmu Zid, i onaj čuveni stih: «još jedna cigla u zidu»... I pada mi na pamet moja sestra Maja, koja trenutno živi u Ljubljani gdje sprema doktorsku disertaciju iz filmske umjetnosti, bez centa pomoći naše države za „perspektivne kadrove“, to što govori tečno tri svjetska jezika je izgleda dovoljno ne preporučuje... Ona već dvije godine, i pored svog stana u Budvi, ljetuje na Adi... Kaže da jedino tamo može da uživa „u prirodnom ambijentu“, bez frke, buke i zagušenih plaža... Razumijem je, jedini problem su komarci, od njih stvarno imam fobiju...

Ipak, kako se približavam aerodromu Tivat, prijatno nestrpljenje me sve više obuzima, moji Parižani samo što nisu sletjeli!!! Dada i Jeka. Moj pravi svijet. Koji želim da sačuvam i koji mi pruža pravu utjehu...

Na putu ka Podgorici prepričavaju se dogodovštine iz Pariza, Danilo zadrijemao, zaboravili ručnu torbu, na pločniku ispred aerodroma, a u njoj kamera, panika, ...ali tu je Zoran, preuzima je i donosi u petak u Pg... Pritisak se vraća u normalu...

Srijeda, 9. april

Srijedom idem u Nikšić. Na Filozofski fakultet. Studentima druge i treće godine francuskog jezika u ovom semestru pričam o velikanima francuske književnosti XVIII i XX vijeka. Dešava se da u istom danu «obrađujem» i Voltera i Sartra, i Didroa i Kamija... Privilegija? Svakako. Rad sa studentima dođe kao neka vrsta duhovne terapije i razmjene pozitivne energije. Danas sam planirao da govorim o pozorištu u XX vijeku, ali i o Opasnim vezama i o čudovišnom markizu De Sadu. Na putu do Nikšića pljušti kiša... Studenti me, po običaju, uvijek iznova napune dobrim vibracijama. Ti mladi ljudi su najbolje što imamo, zato je neophodno da se potrudimo da im omogućimo mnogo humanije, bolje i kvalitetnije uslove studiranja. Uhvati me tjeskoba kad pomislim na nedostatak laboratorja, nedostatnost biblotečkog fonda, stručne literature, informacionih tehnologija, skromnu opremljenost učionica, nepostojanje osmišljenih sadržaja za sportske i zabavne aktivnosti, a neki njihovi vršnjaci u nekim drugim zemljama sve to imaju, i to kako... Kod nas, najčešće, tabla, papir, knjiga, i... riječ. Mada, ima u tome neke romantike, nije sve ni u Power Pointu...

Četvrtak, 10. april

Četvrtak je kao Vini Pu, onaj dobroćudni, debeljuškasti medo iz dječijih romana. Sve što se ne uradi tokom nedjelje, u četvrtak se završava. On dođe kao neka predigra za petak, prijatno iščekivanje za posljednji radni dan. Mi u Zavodu tada obično imamo Kolegijum. Svi poslovi, aktivnosti, zadaci realizuju se u atmosferi ljupkog, purpurnog, zaobljenog vremena i prostora...

Na povratku, prema kući, idem preko mosta Milenijum. Pomislim kako bi bilo lijepo da se pridružim kolonama pješaka i uživam u šetnji mostom. Zaustavio sam kola, da propustim jednog neodlučnog gospodina da pređe na pješački prelaz. Pozdravlja me u znak zahvalnosti... za gest, zbog koga bi, da ga nisam napravio, platio debelu kaznu... u nekoj drugoj zemlji. Nadam se da će i kod nas postati normalno-da platimo za nepoštovanje bezbjednosti i opšte kulture.

Navijam za povratak matrijarhata, neka žene ponovo vladaju i državama, a ne samo muškarcima, koji to, naravno, nikada neće priznati...

Gledao dnevnik. Vlada usvojila nacrt strategije za pristupanje EU-izgleda živimo vrijeme strategija, željno očekujem vrijeme njihove primjene. Izabran novi Državni tužilac, gospođa Čarapić, stamena žena-izgleda živimo vrijeme povratka žena u svim sferama društva, željno očekujem njihovu punu potvrdu. Nekako, više im vjerujem, čini mi se da su «izvorno» poštenije od nas, muškaraca-kada se late ozbiljna posla... Navijam za povratak matrijarhata, neka žene ponovo vladaju i državama, a ne samo muškarcima, koji to, naravno, nikada neće priznati... Neka neće...

Petak, 11. april

Jutro je. Počinje dan nad danima-petak... Svetkovina za pred vikendsko opuštanje. Petak kao furija, kao odškrinuti prozor, kao pupoljak u cvatu...

Danilo se sprema za školu, đed Rajko asistira u jutarnjim ritualima i vodi računa da nije što zaboravio. Jelena će uskoro do «Volija», kada završi meditativnu fazu jutarnjeg izležavanja, jer jutros ne ide na Cetinje, na Muzičku akademiju. Petruška se vjerovatno već meškolji u svom krevetu, očekujemo ga da «dotunji» u dnevnu sobu...

Idem u Zavod. Tamo me čekaju dobri i stručni ljudi... To je, stvarno nešto...