Dostupni linkovi

logo-print

Digli su šatore skoro pa u centru Zagreba, zapalili vatre, povremeno ometaju promet. Ministar protv kojega protestiraju odobrio im je spoj na struju, sanitarije i dr. Svakog dana posjećuju ih desničarski lideri, aktivisti i filoustaške ''ikone'', poput nogometaša Joea Šimunića i pjevača Marka Perkovića Thompsona. Ne žele razgovarati dok im se ne ispune prethodni, ultimativni zahtjevi. Ponajprije smjene na vrhu Ministarstva hrvatskih branitelja.

Klasična parapolitička priča. Vlast je postupila ‘’mekano’’. Neki ih visoki dužnosnici posjećuju, neki ih zovu na razgovore.

Što su duže tamo, građani sve manje imaju razumijevanja. Prije pisanja ovog teksta, u srijedu 5. studenog oko 11 sati, prošla sam pored skupine branitelja koji prosvjeduju već petnaestak dana. Stotinjak ljudi, zastave, transparenti, na cesti istaknut natpis ''Potrubite za hrvatske branitelje''. Promet na Savskoj cesti gust, nitko nije zatrubio.

Sve je to igra. Pritisak kao trajno stanje, s time da se ne zateže do kraja. Koliko Hrvatska to može izdržati, pritisnuta pravim ekonomsko-socijalnim nevoljama? I što je to što dolazi na valu ovakvih manifestacija?

Braniteljska prava, osobito onih najtežih invalida i članova njihovih obitelji, zagarantirana su i ostvaruju se. Pri tome, daleko nadmašuju prava ostalih osiguranika. 487 stopostotnih ratnih vojnih invalida, pored mirovine koja je u prosjeku mnogo veća od one ''obične'', ostvaruju i prava na opskrbninu, doplatak za njegu i pomoć druge osobe, za pripomoć u kući, na ortopedska i druga pomagala, na stambeno zbrinjavanje, na automobil prilagođen invalidima (svakih sedam godina novi), na liječenje, rehabilitaciju, itd. Ta prava im u pravilu udvostručuju penziju. U ovom trenutku 72.349 osoba prima braniteljsku mirovinu koja po više osnova materijalno vrednuje njihov status. Također, zakon jamči mirovinu svim braniteljima koji su ostvarili minimum 100 dana braniteljskog staža, i to u iznosu od 45 posto prosječne plaće u Hrvatskoj, bez obzira imaju li i dana radnog staža. Zakonom su uređena i materijalna prava obitelji poginulih branitelja i njihove djece. Branitelji imaju i druge pogodnosti, prednost pri zapošljavanju, pravo na dionice, carinske i porezne olakšice, oslobađanje od taksi, participacije u liječenju i drugo.

Po svim osnovama godišnje se za ta prava izdvaja oko šest milijardi kuna (blizu 800 milijuna eura).

Teško je materijalno pravo uspoređivati s gubitkom ili traumama, ali suvremena društva tako funkcioniraju.

Braniteljska prava objektivno ne mogu biti razlog prosvjeda.

Ona su zacementirana još iz Tuđmanova doba. A s njima i svima vidljivi nerealno veliki broj branitelja – više od 500.000, evidentne zloupotrebe prava, kao i stotine politiziranih veteranskih udruga koje troše proračunske milijune, više na parapolitičke akcije nego na zaštitu prava svojih članova.

Sve će to i dalje ostati zacementirano. Propuštena je prilika da se u konstruktivnom dijalogu otvore pitanja socijalno-psihološke opravdanosti ekstenzivnih prava bivših ratnika. Zakon je omogućio da desetine tisuća ljudi u najboljim radno-produktivnim godinama ostanu izvan realnog svijeta rada, sa svim popratnim pojavama koje su bile predvidljive. Ako je Tuđman prije gotovo dvadesetak godina time plaćao njihovu lojalnost i nadomještavao činjenicu da su nakon dolaska iz rata radna mjesta tih ljudi nestala, odgovornost je svih sljedećih vlada da ništa nisu učinile kako bi se stvari pokušale popraviti. Sada je kasno.

Željeznom logikom života braniteljske udruge, isključene iz svakodnevice i realnih dnevnih briga drugih ljudi, konstruirale su neki svoj svijet. Svijet nezadovoljnih, zakinutih ljudi.

Sve su se vlade pomirile da se s ''braniteljima'' razgovara u rukavicama, praveći se da ne vide što njihova vodstva zastupaju i kuda bi društvo odveli.

To osobito vrijedi za obje dosadašnje lijevo-liberalne vlade. HDZ-ove vlade, ideološki i interesno bliske tim vodstvima, vješto su ih kontrolirale.

Glavni transparent sadašnjih braniteljskih prosvjeda glasi: ''1991. protiv Jugoslavije, 2014. protiv Jugoslavena''. Ne treba biti jako maštovit da bi se dokučilo što se time poručuje. Svi ostali, ad hoc sročeni zahtjevi, samo su mimikrija glavne poruke.

Branitelji koji prosvjeduju trebaju neprijatelje, a to su svi koji ne dijele njihov svjetonazor. A taj je svjetonazor natražnjački, mrzilački. Izabrali su za metu Bojana Glavaševića, pomoćnika ministra i ratnog stradalnika, osobu nadasve plemenitih životnih nazora. Imputiraju mu ''izjednačavanje agresora i žrtve'', zato što je na jednom skupu ustvrdio da na hrvatskoj, pobjedničkoj strani u ratu ima mnoštvo ustanovljenih bolesnika od PTSP-a, a na gubitničkoj, krajinskoj, nema. Skup je organiziran kao pripremni uoči donošenja zakona koji bi, dvadeset godina iza rata, izjednačio civilne žrtve rata. To je ono što je toj grupaciji nepodnošljivo. Civil na suprotnoj strani je neprijatelj, a jednom neprijatelj – zauvijek neprijatelj. Takvo razmišljanje dominira kod vođa prosvjeda. Glavnu promotoricu najavljenog zakona, mirovnu aktivisticu Vesnu Teršelič, gost na javnoj televiziji poslao bi na Goli otok.

Glavašević braniteljima sve oprašta, pa da ga i napadaju, ali ne pristaje na mržnju.

Vlada ne pristaje na smjene u Ministarstvu branitelja. Dojam je da je mogla i više učiniti u obrani dostojanstva svojih napadnutih dužnosnika.

Prosvjednici obećavaju da će ostati logorovati pred Ministarstvom ''dokle treba''. Spremaju se donijeti i božićno drvce.

Na hrvatskim građanima je da razmisle u kakvom bi svijetu živjeli kada bi se odrekli nekog poput Bojana Glavaševića.

  • 16x9 Image

    Ines Šaškor

    Rođena u Splitu 1948. Politologiju diplomirala u Zagrebu 1971. godine. Od početka, 1994. godine, pa sve do zatvaranja, 31.12. 2003. godine, bila urednica Zagrebačkog dopisništva RSE.

Prikaži komentare

XS
SM
MD
LG