Dostupni linkovi

logo-print

Zoran Ćatić: Šta sve možeš reći u jednominutnom filmu


Zoran Ćatić

Zoran Ćatić

Na nedavno završenom festivalu jednominutnog filma u Požegi, bosansko-hercegovački autor, Zoran Ćatić, osvojio je nagradu publike za film pod naslovom "Testament". Kolega Ćatić je urednik studentskog eFM radija i lider Centra za kulturnu i medijsku dekontaminaciju u Sarajevu.

RSE: Pretpostavljam da većina ljudi i ne zna da se prave jednominutni filmovi, a kamoli da postoje festivali za mini forme. Šta si to pokazao da očaraš publiku u Požegi?


Ćatić: Jako je komplikovano objasniti film od jedne minute i prepričati ga uopšte. On mora biti pogledan, da bi publika shvatila to što smo željeli reći ili da publika dobije neku svoju percepciju. Jako mnogo ljudi i medija, koji su nas intervjiusali nakon dobijene nagrade za film "Testament", nam je reklo kako su oni doživjeli film. Onda smo se začudili koliko je različitih tumačenja onoga što smo mi rekli, a ljudi shvatili. To je vjerovatno draž filma, a posebno jednominutnog. Jednominutne forme su vrlo popularne.

Unica, organizacija koja je pokrovitelj požeškog festivala, je osposobila tu formu. U svijetu postoji jako puno festivala jednominutnog filma. Prošle godine smo u Požegi dobili specijalnu nagradu Unica za pomirenje među narodima za film "Namjera". Film je poslije igrao na jednom online festivalu, gdje smo ušli u konkurenciju 25 filmova u svijetu. U konačnici smo bili treći. To je jedna nova forma koja je nama puno zanimljiva jer se kroz tu formu može jako dobro raditi s djecom, što je naš prioritetni posao. Filmove, koje mi radimo, radimo za svoju dušu.

RSE: Šta se može reći u 60 sekundi? Uvijek je u pitanju neka dosjetka, koja nudi određenu poruku, koja može biti višeznačna, ali u svakom slučaju je ubitačno dojmljiva, bez obzira kako je ko doživi.


Ćatić: Mi smo vrlo rigidni po tom pitanju. Stvarno pokušavamo da od jedne minute napravimo stvarni film, da to ne bude dosjetka. Ovaj posljednji jeste dosjetka, ali prethodna dva filma su vrlo ozbiljni. Dugo smo ih promišljali, dugo se čistilo i vijećalo kako ćemo ih napraviti. Prošlogodišnji film "Namjera" je pripreman četiri godine.

RSE: Da li pravljenju ovih filmova trebamo zahvaliti isključivo okolnostima pod kojim stvaraš ili ima i neke druge naklonosti prema kratkim formama, nekog stvaralačkog i estetskog opredjeljenja?


Ćatić: To je jedan veliki izazov da to bude film sa svim njegovim formama, da se priča ispriča sa uvodom, zapletom i krajem, a da to sve stavite u 60 sekundi. To je jedan poseban izazov koji tjera ozbiljne filmske autore da se bave tim stvarima.

RSE: Stvaraš sa Centrom za kulturnu i medijsku dekontaminaciju. Šta se krije iza toga?


Ćatić: Iza toga se krije skupina entuzijasta. Već 19 godina radim na eFM radiju, koji je posljednjih pet godina uveo segment video produkcije, bez nekih velikih ambicija da mi pravimo igrane filmove. Uglavnom se bavimo edukacijom i obrazovanjem djece i mladih u cijeloj BiH. Morali smo naučiti i video produkciju, pored novinarske printane i audio forme, kako bi smo se djeci približili i pokušali na taj način spojiti ono što je bitno, a to je obrazovanje i edukacija, sa onim čime oni vladaju i čime se rađaju, a to je dostignuće moderne tehnologije i društvene mreže.

Svjedoci smo da gomile groznih stvari naša djeca postavljaju na Internet portale i društvene mreže, da to onda mediji multipliciraju. Onda se od toga pravi veliki šou po televizijama. Da bi imalo smisla to što radimo, uzeli smo sebi u zadatak da pokušamo djeci približit društvene mreže i tehnologiju i da spojimo to za neku pametnu i humanu stvar. Imam običaj reći da se bavimo zloupotrebom medija u humane svrhe.

RSE: Očigledno da naš sistem obrazovanja nije usklađen sa izazovima savremenog svijeta. Ponekada visoko postavljeni ciljevi nastave nisu praćeni odgovarajućom tehnologijom, pa mi se čini više nego dragocjenim ova vaša vizuela edukacija djece.


Cilj našeg udruženja je da probamo pomiriti taj clash između onoga što jeste zastarjelo i onoga što naša djeca znaju. Znaju napraviti youtube kanal. Hajmo onda poraditi na sadržaju. Da taj sadržaj bude smislen i pametan

Ćatić: Nedavno smo otkrili da moj 12-godišnji sin ima svoj youtube kanal na koji je upload-ovao 14 video uredaka, u kojima govori na engleskom. Priča o popularnoj dječjoj igrici. Isti dan, kada smo otkrili njegov youtube kanal, on je iz informatike dobo dvojku jer nije znao da nabroji dijelove hardvera. Pri tome, objašnjavajući nam i pravdajući se šta je napravio, govorio nam je da to prate subscriberi na osnovu kojih možeš zarađivati, te zbog toga govori na engleskom, da bih imao što veće tržište. To je taj clash između formalnog obrazovanja, koje nije prilagođeno djeci, i onoga što djeca već sama po sebi znaju.

Moj cilj i cilj udruženja, razlog zbog čega to sve radimo, je upravo da probamo pomiriti taj clash između onoga što jeste zastarjelo, a i sami smo takvi, i onoga što naša djeca znaju. Znaju napraviti youtube kanal. Hajmo onda poraditi na sadržaju. Da taj sadržaj bude smislen i pametan.

Crveni tepisi nas ne zanimaju

RSE: Meni je posebno bila dojmljiva vaša vizualna kampanja prošle godine, kada ste išli na teren i nudili djeci mogućnost da vizuelno osmisle kataklizmu u kojoj su bili.


Ćatić: Upravo prošle godine, vraćajući se iz Požege, to je bilo u periodu poplava, smo razmišljali šta da uradimo, kako da probamo pomoći, a da to ne bude ono što su već svi uradili. Zapitali smo se - gdje su djeca u ovom cijelom haosu? Onda smo shvatili da, kao i u ratu, gurnemo djecu u neki posljednji plan i niko ne radi sa njima. Savjetovali smo se sa psiholozima i rekli su nam da će se trauma kod djece pojaviti i da bi s njima trebalo raditi i razgovarati o onome što su vidjeli i što su preživljavali. To smo spojili i krenuli.

Zahvaljujući UNICEF-u smo obišli nekih 15-tak najugroženijih područja u cijeloj BiH, gdje smo djeci nosili veliko platno i kino. Tu se ispostavilo da najveći broj djece nikada nije ni bilo u kinu. U njihovim mjestima, gradovima, selima ne postoji kino i nisu imali prilike da ikada vide film na velikom platnu. Producirali smo crtane filmove, koje smo usput učili da pravimo jer niko od nas nije animator. Pravili smo spoj tako što bi puštali djeci crtane filmove, a s djecom radili video radionice. Sama djeca su snimala, a mi smo im samo pomogli. To je bilo fascinantno. To samo pokazuje koliko mi nemamo svijest o tome koliko su naša djeca sposobna, bez obzira da li su iz Sarajeva ili iz Višće, jednog izbjegličkog naselja kod Živinica. Djeca na jednodnevnoj radionici uzmu kameru u ruku i imaju urođen kod da naprave dobar snimak i priču. Mi im samo pomognemo da to uokvire. Oni, koje to zanima, mogu njihove radove pogledati na našem web portalu. Fascinantno je šta rade djeca iz vrtića u Maglaju. Djeca potpuno prirodno snimaju, kao da imaju godine iskustva.

RSE: Da li si ikada pomislio da vizualni haiku zamijeniš višestruko dužom formom, recimo igranim filmom?


Na žalost, ili na sreću, gdje kod da krenete, imate fenomenalne priče koje su za dokumentarce ubile se. Jedini je problem što nemamo dovoljno sredstava da napravimo sve ono što bi jedan dokumentarni film podrazumijevao

Ćatić: Ne, stvarno nemamo ambiciju raditi igrane filmove, bilo kada. Mi radimo kao ekipa i zanimaju nas dokumentarni filmovi. Neki dan smo objavili film, koji je star tri godine i koji je prošao brojne festivale, o 31. maju, danu bijelih traka. Trenutno radimo dokumentarni film o osobama sa intelektualnim teškoćama, o njihovom izvlačenju iz institucija i njihovom socijalnom stanovanju. To je jedna od stvari koja će biti uslov za ulazak u EU, a ovdje niko ne zna, i ne razmišlja o tome, čak ni oni koji bi trebali da donesu takav zakon, a kamoli kako će se on implementirati. Imamo još par razrađenih teza za dokumentarne filmove.

Mislimo da je to najpotrebnije nama, da bi ljudi vidjeli gdje mi stvarno živimo. Na žalost, ili na sreću, gdje kod da krenete, imate fenomenalne priče koje su za dokumentarce ubile se. Jedini je problem što nemamo dovoljno sredstava da napravimo sve ono što bi jedan dokumentarni film podrazumijevao. Igrani film i crveni tepisi nas ne zanimaju. Apliciramo na razne festivale u nadi da ćemo imati sreće i dobiti nagradu, i vjerom da nam to možda može olakšati put do nekih sredstava, koje bi mi iskoristili za ono što želimo da radimo, a to su dokumentarni filmovi na socijalne teme.

  • 16x9 Image

    Budo Vukobrat

    Novinarstvom se počeo baviti 1973. godine kao reporter u Televiziji Sarajevo. Više od 13 godina u programima RSE angažovan na novinarskim i uredničkim poslovima.

XS
SM
MD
LG