Dostupni linkovi

logo-print

Zoran Marković Zonjo: Bez humora bismo poludjeli u Crnoj Gori


Zoran Marković Zonjo

Zoran Marković Zonjo

Kada bi smo sad pustili neku emisiju, koju smo emitovali prije desetak godina, bila bi i danas aktuelna. Nisu se promijenile, ni okolnosti, ni neke situacije, a ni ljudi koji su akteri tih priča. Dobro bi bilo da mi možda pođemo u penziju, ali ako je moguće u nacionalnu, da konačno budemo na budžetu države, kaže u razgovoru za RSE Zoran Marković Zonjo, jedan od osnivača The Books of knjige, kultne muzičko-televizijske organizacije sa Cetinja. Osim njega, u ovoj humorističkoj ekipi, koja se u svojim nastupima ne libi da kritikuje vlast i društvo, su još i: Aleksandar Radunović Popaj, Veselin Gajović Gajo, te Goran Vujović Goro.

RSE: Dobrodošao u Prag. Šta te dovodi ovamo – posao ili zadovoljstvo?


Marković: Zadovoljstvo, bježanje od velikih vrućina. Ovamo me dočekuju hladnoća i kiša, što je vrlo čudno. Ne može čovjek ni da percipira tih 18 stepeni, iz podgoričkih 35, dosta vrelih. Teško može da shvati da dolazi u jesen ili čak i zimu.

RSE: Što, i da li uopšte, rade Booksovci trenutno?


Marković: The Books of knjige bi trebali da su na nekom raspustu, jer je na Anteni M trenutno zatišje i ljetnji odmor. Tih četiri mjeseca ne radimo. Uvijek počinjemo sezonu prvog petka u oktobru. Ali, ovog ljeta se spremaju neke lijepe stvari. Planiramo novi video single, zatim jednu reklamnu kampanju protiv narkomanije. Lagano se produkcijski zagrijavamo za film, koji bi trebali da krenemo da snimamo negdje na jesen. Planova ima dosta.

RSE: Koliko The Books of knjige zapravo traju, prije svega u radijskom prostoru?


Marković: Mi smo djeca radija i trajemo više od dvadesetak godina, još od prvih početaka na Radio Cetinju. Onda nam je šansu dao Darko Šuković na Anteni M. Od tada, pa sve do danas, Antena M je ostala naša medijska kuća i temelj našeg rada. Naša organizacija je multimedijalna i sve ostalo što vidite u raznoraznim medijima je nadogradnja radijskog života.

RSE: Vaš humor nije samo humor zbog humora. To je humor sa porukom. Vi percipirate stvarnost i na svoj način kritikuje procese koje treba kritikovati, ukoliko mogu sebi da dozvolim tu vrstu konstatacije. Svih ovih godina, dvije decenije, radite taj posao. Koliko su te poruke stigle do ljudi kojima ste ih uputili? Kako su ih ljudi prihvatili i na koji način? U konačnici, da li misliš da je sve to imalo nekog efekta?


Marković: Mi se liječimo ovim što radimo, jer bi inače u Crnoj Gori poludjeli. Crnu Goru doživljavam kao slijepo crijevo Balkana. Nekako svi putevi prolaze mimo nas. Čak je i turistima teško da dođu do nas. Zato se valjda i radi ovaj autoput. A autoputevi u glavama naših sunarodnika se teško probijaju. Izgleda da treba mnogo humornog dinamita da bi se nešto promijenilo u glavama naših ljudi, ne samo u Crnoj Gori, nego na Balkanu uopšte.

Mi se trudimo da pošaljemo neke poruke onoga što nas tišti, svih ovih gluposti koje vidimo oko sebe. Nažalost mi nemamo nikakvu moć da te stvari politički mijenjamo, osim što se zezamo na račun onih koji odlučuju i kroje našu sudbinu. Ne znam koliko smo stvari uspjeli u ovih dvadesetak godina da promijenimo. Postali smo čak malo dosadni i sebi jer stalno vrtimo istu priču, dok stvari tapkaju u mjestu, ili se čak vraćaju unazad.

Kada bi smo sad pustili neku emisiju, koju smo emitovali prije desetak godina, bila bi i danas aktuelna. Nisu se promijenile, ni okolnosti, ni neke situacije, a ni ljudi koji su akteri tih priča. Dobro bi bilo da mi možda pođemo u penziju, ali ako je moguće u nacionalnu, da konačno budemo na budžetu države.

RSE: Ako vi odete u penziju, koga onda ostavljate iza sebe? Da li vidite neke mlade ljude koji imaju tu vrstu energije sličnu vašoj, koja reciklira stvarnost i pokušava da utiče na svijest ljudi?


Marković: Mi iza sebe ostavljamo Mimu Karadžića.

RSE: Zašto baš Mimu?


Marković: Mima je na svoj način promovisao Crnu Goru. Otkako je on počeo da radi sapunice crnogorske provicijencije, o Crnoj Gori se puno bolje i ljepše priča nego do tada. Ovaj naš urbani smisao za humor i osjećaj za lijepo nije mogao da prošuplji. Možda su iz Crne Gore uspjeli Rambo Amadeus, možda Monteniggersi , evo sada i Who See, The Books of knjige isto, ali jedino je Mima, sa tom slatkom pričom o Budvi, turizmu, parakriminalu uspio da zainteresuje region. Tako da mi ostavljamo iza sebe Mimu Karadžića.

RSE: Who See je kotorski dvojac koji je zaista napravio jak prodor na muzičko tržište. Ti si sarađivao, i dalje sarađuješ sa njima. Pošto se baviš i muzikom i produkcijom, na šta tebi liči crnogorska muzička scena?


Marković: Crnogorci u sebi nose jedan vid duhovitosti. Crnogorski senzibilitet i osjećaj za smiješno, u regionu dobro prihvataju. Svi oni muzičari, koji imaju taj duhoviti izraz, uspjevaju jer je to ljudima simpatično. Takvi su bili Montenigersi, a sada, kao njihovi nasljednici, Who See, dobro guraju.

Sticajem okolnosti imali smo sreću da sarađujemo, i oni i mi. Nekako su moji spotovi i gurnuli Who See preko granica Crne Gore, još od pjesme "Reggaeton Montenegro", "Igranke", spota za "Nemam ti kad" i ovog posljednjeg "Ja bih". Super je da se energije poklapaju i da se mi zajedno držimo, da konačno predstavimo neki crnogorski proizvod regionu. Prije deset godina, uvijek bi me u Sarajevu ili Zagrebu pitali: šta ima iz Crne Gore? Samo sam mogao da slegnem ramenima. Danas mogu da im kažem da ima nešto. Raduje me uspjeh drugara iz Who See, a i o mojoj organizaciji se sve više čuje.

RSE: Može li se od produkcije živjeti u Crnoj Gori, ali i u regionu, pošto pretpostavljam da je situacija slična?


Marković: Nažalost ne. Mi svi moramo da radimo neke druge poslove da bi preživjeli. Naš je četvorica u grupi i nekako se svi bavimo raznoraznim poslovima, da bi uspjeli da opstanemo. Naročito je teško Popaju i Gaju, koji sad imaju klince. Baš moramo da se dovijavamo.

Svi mi, koji se bavimo kulturom, nalazimo se u jednoj vrlo čudnoj poziciji. Mi zapravo prosimo da bi radili. Pokušavamo da živimo od toga, a ne možemo. To je zapravo i tragedija ovog našeg posla. Naravno da bi bilo mnogo isplativije da imamo partijsku knjižicu ili da, kao poslanici, imamo plaćene mobilne telefone, automobile i razne druge beneficije. Nažalost nemamo.

RSE: Radi li Cetinje ovih dana?


Marković: Stara cetinjska šala kaže da je Cetinje zatvoreno i da nema nikoga u kancelariju. Cetinje je rupa koju svi mi volimo, rupa koja je iznjedrila Crnogorce kao naciju, rupa koja je postavila osnov naše države. Koliko god Cetinje bilo crno, i teško ponekad za shvatiti, to je ipak naš temelj. Mi ga volimo i pokušavamo ga promovisati na svaki način. I zato - dođite na Cetinje, naročito sada, kad je vruće. Cetinje je najljepši grad u Evropi, ljeti, ali zimi je možda čak i najgori.

  • 16x9 Image

    Predrag Tomović

    Nesuđeni pravnik završio je u novinarstvu. Prošao "školu" radija Free Montenegro, Antene M. Imao i kratak izlet na TV IN, ali se nakon toga vratio staroj ljubavi - radiju.

Prikaži komentare

XS
SM
MD
LG