Dostupni linkovi

logo-print
U 21. stoljeću, pojedina mjesta u Bosni i Hercegovini su bez struje. U selima oko Glamoča povratnici žive uz svijeću, a tokom cijele godine lože vatru. Ne mogu upaliti radio ili televiziju, namirnice ne mogu spremiti u frižider. Općina im ne može pomoći jer nema novca, a više nivoe vlasti ovi ljudi ne zanimaju.

Stevanija i Marko Bošnjak posljednje dane života, bez struje, provode u rodnom selu Balaći, 30 kilometara udaljenom od Glamoča. U trošnoj kućici ovaj bračni par životari već više od 11 godina. Dani su dugi i tužni, žalosno priča naš domaćin Marko Bošnjak.

„Iz dana u dan gledamo da li će iko se sjetiti nas, kao bijednika koji smo došli u ovu pustinju. Da li se iko brine o nama ikako i na koji način? Ko smo, mi šta smo mi? Jesmo li mi narod, dok me se niko ne sjeća? Možda mjesečno jedan put dobijemo meso da pojedemo. Odakle ću ga ja, kako ću ja? Da imam ne znam šta, gdje ću ga ja staviti?“

Unatoč neimaštini, kazala je Stevanija, „živit“ se mora.

„Moram stalno drva trošiti, a moram platiti ko će ih doćerati i ko će ih usjeći. Moramo plaćati drva po cijelo ljeto - kad skuvaš ujutro, oko 10, 11 sati, ručak mora biti i večera - jer nema struje. Da vazdan gore drva, nijesmo moćni. Donese mi kćerka pakovanje mesa otuda kad dolazi. Ako ga neću odmah skuvati, izjesti, usmrdi se. Da je struja, puno bi se bolje osjećali. Slušali bi možda i televizor i radio, pa bi nam to pomoglo razgovor.“

Slična sudbina zadesila je i njihovog susjeda Miloša Bošnjaka. Jedan je od 50 povratnika u glamočkoj općini koji žive u mraku i, kako kaže, već je izgubio naviku normalne komunikacije sa ostalim svijetom:

„Ja sad razgovaram s ovcama. Pa da imaš s kim progovoriti, prije bi nego s njima. Šta ću? Iskačem se za ovcama, svega mi je do glave, prevalim se odmah, šta ću drugo?“

U glamočka sela uglavnom su se vratili stariji ljudi. Mlađi ne žele jer nemaju svjetla, a ni samim tim ni svjetlije budućnosti. Boris Lukaić, projekt menadžer za elektrifikaciju povratničkih naselja u glamočkoj općini, tvrdi kako novca za nema:

„U principu ostala su još tri poteza da se riješe. Po projektu elektrifikacije bi se po nekim prijašnjim planovima trebali završiti do 2014., eventualno 2015., ali mi smo godišnje dobivali od dvjesto do tristo hiljada od državne komisije i fonda za povratak za te projekte i tim tempom nama bi trebali još desetak godina. Ne dobijemo čak ni odbijenicu, a kamoli sredstva.“

Glamočka općina sa svojim proračunom od negdje oko 2,5 milijuna maraka, ne može učiniti mnogo. Naime, toliko novca nedostaje da bi projekt elektrifikacije bio dovršen. Dok mještani čekaju u mraku, svijetla točka koliko toliko je općinski Centar za socijalni rad.

„Pomoć koju pružamo osobama konkretno u ovom slučaju starijim od 65 godina je putem zdravstvene zaštite, jednokratne novčane pomoći ili stalne novčane pomoći osobama koje su takom stanju“, kazala je Božana Radnović, voditeljica Centra za socijalni rad.

Boris Lukaić je često na terenu i naslušao se, kaže, svega i svačega:

„Ja razumijem te ljude. Većinu njih i poznajem lično. Znam kako je kad čovjek koji ima 70, 80 godina kaže: ’Samo da mi je dočekati da upalim sijalicu, pa da umrem’. Ne znam kako da mu kažem da će biti iduće godine, ili biće za dvije godine ili za pet - jer nezahvalno je prognozirati.“

Prognoze za ove ljude su, kako sami kažu, crne i naopake.

„Struje nema. Makar da je struja, pa eto ’lašnje’ bi bilo“, kaže nam Stevanija Bošnjak.

Nije toliko tužna činjenica da ovi ljudi već dugo nisu vidjeli uključen televizor, poslušali radio, koliko je tragično to što njih nitko ne želi vidjeti, niti saslušati. Obećanjima ne vjeruju, a u jedno su sigurni: još jedna duga i hladna zima, bez struje, uskoro će pokucati na njihova trošna vrata.

Prikaži komentare

XS
SM
MD
LG