Dostupni linkovi

logo-print

Potrebno raditi na očuvanju žive kulturne tradicije


Dr Enes Kujundžić, foto: radiosarajevo.ba

Dr Enes Kujundžić, foto: radiosarajevo.ba

Neki dan je susjedna Hrvatska spisku vlastite nematerijalne baštine, priznate od strane UNESCO-a, kao autentičnu kulturnu vrijednost pridodala i nijemo kolo iz dalmatinske Zagore. Tom prilikom mi je palo na pamet kako i kod nas, koliko me sjećanje služi, postoji slično kolo koje se pod imenom Glamočko nijemo tancalo širom svijeta.

Odatle i pitanje - šta se to dešava sa živom kulturnom tradicijom BiH, o čemu razgovaramo sa doktorom Enesom Kujundžićem, profesorom narodne književnosti i istinskim istraživačem bh. baštine.

RSE: Neki dan ste na jednoj tribini oživjeli priču o valorizaciji bh. nematerijalne kulturne baštine. Bojim se da većina ne zna šta se zapravo podrazumijeva pod tip pojmom.

Kujundžić: To je usmena tradicija. Predaja izražavanjem, uključujući i tradicionalni jezik kao specifično sredstvo kulturnog i duhovnog naslijeđa. Tu su i izvođačke umjetnosti u šta spadaju različite forme tradicionalne muzike i igre, narodni igrokazi, pučko pozorište i tako dalje. Zatim društveni običaji, rituali i narodne svetkovine i znanje, praksa u vezi sa prirodom i univerzumom. I na kraju, tradicionalno zanatstvo. Ključne odrednice te baštine, odnosno njena bitna karakteristika, su da se prenose sa generacije na generaciju, da predstavlja kontinuiran stvaralački proces i neprekidno se iznova stvara u zajednicama u odnosu na ambijent, uključujući odnose sa prirodom i utemeljena je u istoriju.

RSE: Zato se i kaže živa baština.

Kujundžić: Da. Posebno bih spomenuo nešto što UNESCO naziva „Žive ljudske riznice”. To su nositelji tradicijskih znanja i iskustva. To su ljudi koji imaju vještine i umijeća da čuvaju tradiciju, bilo bihevioralno, što znači da nešto mogu napraviti rukama ili spoznajno, što znači da posjeduju neka tradicionalna znanja da nešto urade, kao što su recimo izrada muzičkih instrumenata ili drugi oblici zanatstva, kao što je grnčarstvo i tako dalje.

RSE: Šta bismo po Vama promptno mogli ponuditi svijetu?

Kujundžić: U našem susjedstvu najdalje u tom pravcu je otišla Republika
U Bosni i Hercegovini mislim da bi dobru šansu za uvrštavanje u Registar nematerijalne kulturne baštine imala sevdalinka, i to njeno tradicionalno izvođenje.

Hrvatska, koja je do sada već deset svojih kulturnih vrijednosti uvrstila u Registar svjetske nematerijalne kulturne baštine. Na jednom registru, koji se zove Lista kulturne baštine, koja je posebno ugrožena, nalazi se tradicionalno pjevanje – ojkanje. Naravno, to je tradicija koja postoji i u Bosni i Hercegovini i u Hrvatskoj.

U Bosni i Hercegovini mislim da bi dobru šansu za uvrštavanje u Registar nematerijalne kulturne baštine imala sevdalinka, i to njeno tradicionalno izvođenje. Zatim, također treba vidjeti kakav je status tradicionalnog kulinarstva jer ova konvencija predviđa također uvrštavanje na listu i izvanrednih dometa, koje su pojedine sredine, države ili narodi postigli u tradicionalnom zanatstvu. Mislim da bi u tom pravcu trebale da se kreću aktivnosti naših institucija i stručnjaka u odnosu na UNESCO. Nažalost u BiH saradnja sa UNESCO-m ne ide očekivanim tempom i institucije države, odnosno entiteta i kantona, ali ni kulturne institucije nisu u dovoljnoj mjeri osposobljene ili nisu dovoljno aktivne na tom planu.

Sindrom nenadležnosti

RSE: Nedavno je hrvatskoj kulturnoj posebnosti priznato Nijemo kolo iz Zagore. Nekada je naše Nijemo glamočko bilo daleko poznatije na čitavom ovom prostoru, a izgleda da će ostati zaboravljeno.

Kujundžić: Riječ je ustvari o onoj staroj narodnoj – Ko prije djevojci, njegova djevojka. To se dešava u različitim segmentima kulturne baštine naroda u Bosne i Hercegovine. Vrijeme je da se mnogo ozbiljnije posveti odgovarajuća pažnja pitanju definiranja kulturne baštine i njeno situiranje u međunarodnu kulturnu razmjenu. Naravno, važnu ulogu u tome igraju, ne samo Vladine institucije, nego i nevladin sektor, ali također i obrazovni sistem i naučno-istraživačke institucije. Mi ne vidimo neka posebna gibanja u tom pravcu, ali možda se desi neka promjena u budućnosti.

RSE: Može li se, na primjer, desiti da Crna Gora, sa svojom gradskom pjesmom, osvoji prostor ovog našeg autentičnog bosanskog sola, sevdalinke?

Kujundžić: Kao što narod kaže, trebalo bi gledati u grah, pa vidjeti šta će se događati. Mislim da je krajnje vrijeme da se definira odnos prema UNESCO-u kada je u pitanju primjena njegovih normativnih instrumenata, pogotovo onih koje je Bosna i Hercegovina potpisala. Ne treba zaboraviti da je neke od ovih normativnih instrumenata BiH naslijedila putem sukcesije 1993. godine od SFRJ-a, a zatim je i sama potpisala neke od tih dokumenta.

Ovdje bih također spomenuo dragocjene normativne instrumente konvencije, koje je pripremilo i publiciralo Vijeće Europe jer i u tim dokumentima se također nalaze definicije i orijentiri za odnos prema vlastitoj kulturnoj baštini i za kvaltitetno učešće u međunarodnoj kulturnoj razmjeni.
Stećci ispred Zemaljskog muzeja u Sarajevu

Stećci ispred Zemaljskog muzeja u Sarajevu


RSE: Ima dosta žive baštine koja cvjeta na prostorima koja pripada dvjema, trima državama. Da li je tu bitna samo brzina ili bi se možda moglo raditi na nekim zajedničkim projektima, na zajedničkim kandidaturama? Imali smo ovo Nijemo glamočko ili Nijemo zagorsko kolo. Imamo mnogo primjera iz susjedstva. Bugarska, Grčka, Makedonija, Albanija, svi se oni natječu da nešto, što je zajednička tradicija, postane njihova.

Kujundžić: Mislim da baš kroz te projekte možda i dođe do revitalizacije interesa odgovarajućih institucija u BiH u saradnji sa UNESCO-m i naravno projektima kao što je nedavno pokrenut projekt za stavljanje stećaka na tentativnu listu, po osnovu Konvencije o nematerijalnoj baštini. To je projekt u kojem zajednički učestvuju BiH, Crna Gora, Srbija i Hrvatska.

Naravno da postoje i drugi elementi baštine, koji su zajednički i treba za takvim tragati. Međutim, ono što zabrinjava jeste nešto što je u Bosni i Hercegovini specifično, a to je sindrom nenadležnosti. Vi praktički nemate oficijelnu adresu na koju biste pokucali da bi dobili odgovor na pitanje kakav je status implementacije pojedinih konvencija, posebno Konvencija UNESCO-a i Vijeća Europe, iako je BiH, kao država, članica ovih organizacija.

Problematičan pravni sistem

RSE: Da, ali opet imamo činjenicu da je Hrvatski sabor još 2005. godine donio Zakon o zaštiti baštine, a mi smo tek 2009. potpisali pristup UNESCO-voj konvenciji.

Kujundžić: Postoji nacrt Zakona o kulturnim dobrima koji se od 2008. nalazi u Vijeću ministara. Taj Zakon je u nacrtu i on je na čekanju. Čak u tom Zakonu nalazimo neke odredbe koje su direktno preuzete iz Konvencije o svjetskoj kulturnoj baštini UNESCO-a. Također, u Bosni i Hercegovini postoji institucija koja provodi jednu od tih konvencija, a to je Konvencija o zaštiti svjetske kulturne i prirodne baštine iz 1972. godine. Tu Konvenciju dosljedno provodi Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika, koja je oformljena na osnovu Dejtonskog sporazuma. Međutim, mi to nemamo na drugim razinama. Recimo kantonalni i entitetski Zavodi za zaštitu spomenika kulture nisu u dovoljnoj mjeri ažurni da bar na svojoj razini pokušaju primijeniti pozitivne odrednice ovih dokumenata jer ti dokumenti uglavnom nastaju nakon dugogodišnjih diskusija u stručnim krugovima i na kraju budu usvojene na generalnoj skupštini UNESCO-a. Kada ih države ratifikuju, oni postaju operativni i trebalo bi ih početi primjenjivati.

Ne vidim neku veliku nadu da će u skoro vrijeme doći do primjene neke od ovih konvencija, iako sam već spomenuo da se na listi svjetske baštine iz
Imate jako puno administrativnih institucija koje nečim upravljaju, ali faktički jako ćete malo njih naći u koje možete uprti prstom i reći da su osposobljeni i da dobro rade svoj posao. Obično naiđete na čuvenu sintagmu – nismo nadležni.

1972. godine nalazi Stari most u Mostaru i most Mehmed paše Sokolovića, a na tentativnoj listi se nalaze stećci, odnosno napravljena je aplikacija za njihovo uvrštavanje na tu listu, što je prethodni korak za uvrštavanje tih spomenika u Registar svjetske kulturne baštine.

RSE: Mene je uvijek zanimalo odakle tolika ignorancija naspram ovih bitnih pitanja identiteta. Da li je u pitanju sveopšta apatija, priča o prečim poslovima, politika, stanje duha?

Kujundžić: Ne bih rekao da u svemu tome ima neke sustavne politike. Ustvari ima više nečega što se zove nečinjenje, a to karakteriše kulturni ambijent u Bosni i Hercegovini. Imate jako puno administrativnih institucija koje nečim upravljaju, ali faktički jako ćete malo njih naći u koje možete uprti prstom i reći da su osposobljeni i da dobro rade svoj posao. Obično naiđete na čuvenu sintagmu – nismo nadležni.

Tome vjerovatno sada doprinosi i ova složena ustavnopravna struktura u BiH. Ne treba zaboraviti da je i u Titovoj Jugoslaviji Bosna i Hercegovina imala značajnog udjela u upravljanju vlastitim poslovima u domenu kulture. Ja bih ovdje podsjetio na jedan dragocjeni Zakon o zadovoljenju potreba iz oblasti kulture iz 1984. godine koji je pokrivao desetak značajnih oblasti u kulturnom sektoru, kao što su: kinematografija, bibliotekarstvo, arhivistika, i tako dalje. Sada vidimo da takvu vrstu zakona još nemamo u BiH, a ne zna se ni kada ćemo ga imati.
  • 16x9 Image

    Budo Vukobrat

    Novinarstvom se počeo baviti 1973. godine kao reporter u Televiziji Sarajevo. Više od 13 godina u programima RSE angažovan na novinarskim i uredničkim poslovima.

XS
SM
MD
LG