Dostupni linkovi

logo-print

Zijah Sokolović: Teatrom protiv nasilja


Zijah Sokolović, glumac i reditelj

Zijah Sokolović, glumac i reditelj

Glumac Zijah Sokolović je u Beogradu u ulozi reditelja i scenariste prikazao predstavu u okviru projketa UN i EU Teatrom protiv nasilja. Predstava traje 45 minuta, koliko i jedan školski čas i igra se u školskim učionicama kao deo edukacije dece sa ciljem prepoznavanja nasilja, pre svega u porodici. Taj projekt je već realizovan i u Hrvatskoj i u BIH. Ovaj sarajevski glumac od 1992. godine živi u Austriji ali igra u svim državama u regionu. Njegove predstave Glumac je glumac... i Kabares kabarei pune sale od Ljubljane, preko Zagreba, Sarajeva do Beograda više od tri odnosno dve decenije.


Sokolović: U četrdesetim sam počeo život u Austriji. To su godine kada čovjek treba da živi na jedra, a ne na motore od 500 KS. Onda vam se život promjeni zato što morate biti mnogo aktivniji i pokušati da svojim zanimanjem, a to je glumac, potvrdite egzistenciju ili sačuvate neki svoj lični identitet ili put prema umjetnosti.

Došavši tamo, iz egzistencije ili iz ljubavi prema svom zanimanju, počeo sam tražiti nove prostore, nešto što nisam radio, nešto čime se nisam bavio. Tako sam upoznao da je teatar, kojim sam se ja bavio, vrlo siromašan u sredstvima s moje strane. Onda sam počeo da istražujem upravo da li gluma i glumci imaju neku drugu funkciju u svom životu, sem da igraju uloge, pojavljuju se u serijama, filmovima ili u predstavama. Došao sam do jednog fascinantnog prostora u kojem sam zatekao hiljade ljudi koji se isto bave time. Taj put istraživanja nas je doveo do saznanja da pozorište, samo po sebi, sigurno ima i funkciju edukacije. Došli smo do pozorišta koje može da edukuje mlade ljude u problemima sa kojima se oni susreću svakodnevnom životu.

RSE: U ovoj predstavi, iako ona nije klasična, mladi glumci pokazuju šta je sve nasilje. Uče decu da prepoznaju šta je nasilje. Je li to cilj vaše predstave?

Sokolović: Sigurno. To je evropski projekt i projekt Ujedinjenih nacija koji smatra da se o nasilju treba progovoriti na sve moguće načine i da se do mladih ljudi treba doći svim oblicima komunikacije i dijaloga.
RSE: Doduše, nasilje ne mogu da prepoznaju ni odrasli, a ne samo mladi.

Sokolović: Ali kada roditelji gledaju predstavu, na pola predstave počinju da se smiju. Kao, kakva je to kao nauka koja je odredila nasilje, a mi to upotrebljavamo već stotinama godinama. Igrali smo predstavu u Novom Sadu za mlade u ljude u pozorištu. Mladi su u pozorištu sjeli i mi smo im preko zvučnika pustili kombinovano deset narodnjaka, u kojima se ljudi deklarativno pozivaju na nasilje. Na primjer: „Ubiću te, ostavila si me“, „Zaklaću te“, „Srce ću ti izvaditi“, „Bez tebe ne mogu živjeti“. Znači, sve ono što je nasilje i što bi na neki način trebalo biti zabranjeno.
RSE: I kako je publika reagovala?

Sokolović: Pjesme smo puštali po sedam do deset sekundi. Oni su poslije druge sekunde svi bili veseli jer su prepoznali pjesme. Počeli su da cupkaju, mašu glavama i da pjevaju te riječi. Oni se odmah uključe u to. Njihova asocijacija je strašno brza. Oni su znači u nasilju odmah i pjevaju ga. Mi smo pustili deset pjesama i nismo mogli vjerovati da imaju tu energiju, sa kojom učestvuju u tom obliku nasilja.
RSE: Nesvesni poruke koju primaju i reprodukuju.

Sokolović: Da. A ona smo u prvi red stavili gosta koga smo pozvali, prijatelja koji se bavi džudoom i tim borilačkim veštinama. Poslije toga nastala je pauza i tišina. Došao je drugi džudista i rekao ovom iz prvog reda: „Izađi napolje to nije tvoje mjesto!“. Ovaj mu odgovara: „Ja ću da sjedim gdje ja hoću“. Tako se to ponavlja i onda jedan kaže: „Nećeš da sjediš tu!“. Bacio ga je dva puta o pod, udario ga nogom, dupla vrata smo već skinuli, tako da, kad ga je on udario, vrata su se razvalila od svega toga. Onda je za njim galamio kroz hodnik. Svi su gledali, niko se uopšte nije uzbudio u bilo kom pogledu. Nije im bilo neprijatno ili nešto drugo. Znači, to je njima uobičajeno.

Poslije toga sam ja izašao i komentarisao to, izvinjavao se što je došlo do toga. Dok sam govorio o projektu UN-a i EU i o tome kako je to humano i lijepo, po dogovoru je jedna čistačica izašla iza da čisti. Ja sam se okrenuo i sa najgorom vrstom svakodnevnog rječnika koji se upotrebljava rekao: „P..... ti materina, kobilo jedna glupa šta si došla tu!“. Istjerao sam je napolje i izašao za njom. Čulo se iza zavjese kako joj psujem i prijetim. Vratio sam se nazad i rekao: „Sada ćete gledati jedan projekat o nasilju u kojem smo mi učestvovali“. Samo sam se uklopio u svakodnevnicu.
RSE: Niko nije reagovao?

Sokolović: Mislio sam da će ljudi možda to prepoznati, pa da će se recimo smijati, da će vidjeti da je to predstava ili da će nekako reagovati. Ali ne. Ja sam se zajebao što sam to napravio, ako mogu tako da kažem, jer je to promašilo svoj cilj.
RSE: Vi ove predstave ne radite samo u Srbiji.
Sokolović: Mi smo to počeli u Austriji i to je projekat u okviru velikog evropskog projekta „Umjetnost u školi, pozorište u razredu“. Zatim u Hrvatskoj. Tamo sam morao osnovati udrugu, ona se zove „The/Arto projekat“. Zatim smo preko Ujedinjenih nacija radili u Sarajevu, isto kao „The/Arto“. I sada smo polu-privatno napravili dvije predstave u Pančevu i u Novom Sadu. To je više moj ambasadorski zamah da ljude, sa kojima sarađujem, ubjedim da takve predstave trebaju i ovdje.
RSE: Da li ih je bilo teško ubediti?

Sokolović: Da. Kada smo igrali „Joneska“ i govorili o apsurdu dijaloga, mi smo se tih godina čudili kako su ljudi izgubili formu logičnog dijaloga, a danas je „Jonesko“ za nas smiješan u tom smislu.
RSE: Kakve su reakcije na tu predstavu? Prvo tokom predstave, a zatim nakon predstave, kada razgovarate o onome što se prikazali?

Sokolović: Ljudi u nekoj osnovi ne vjeruju da se putem pozorišta, sem moguće zabave ili nekog klasičnog pozorišta kao etikete mentaliteta društva, ništa drugo ne može uraditi. Ono što nam se dogodilo u Hrvatskoj, u Sarajevu, i ovde u Beogradu i Pančevu, je da 97 posto mladih ljudi želi da komunicira o društvenim problemima na ovaj način.
RSE: U Beogradu ste, nakon predstave i razgovora sa srednjoškolcima, rekli da ste bili zapanjeni onim što su vam oni govorili. Šta su vam govorili?
Sokolović: Bilo je 350 učenika u jednom malom prostoru. To su srednjoškolci. Oni su sjedili po podu. Bila je izuzetna koncentracija jer su bili iznenađeni time što su vidjeli. Poslije predstave smo ostali sat vremena u razgovoru. To su ljudi adolescencije ili žestokog puberteta, koji su u tom smislu nemirni ili razdražljivi, ali njihovi komentari su fascinantni, u smislu da su se otvorili i pričali o stvarima, među svim tim ljudima sa kojima se znaju ili ne znaju, jer je predstava bila provokacija u tom smislu.
RSE: O kakvom nasilju su pričali?
Sokolović: Ono što je tragično, govorili su o globalnom nasilju u kojem žive. O nasilju države, svakodnevnom nasilju, nasilju koje se reklamira i na televiziji i putem politike, načinu na koji političari razgovaraju, načinu na koji se stranke obračunavaju među sobom, načinu na koje društvo reaguje kad se nasilje dogodi, počevši od policije, direktora škola, socijalnih radnika. Mi smo morali dva-tri puta pljeskati tim mladim ljudima na njihovim tragičnim izjavama i njihovom apelu za pomoć.
RSE: Ko je dobio najveći pljesak?

Sokolović: Najveći pljesak je dobio jedan dečko koji živi u studentskom domu, ide u jednu srednju školu, ne mogu da kažem koju. Njegov prijatelj je doživio nasilje, u koje se on umiješao. Obojica su dobili batine. Kada se njegov prijatelj požalio direktoru škole na nasilje koje je doživio u školi, pošto je to bila sramota za školu, njega su izbacili iz škole.
RSE: Žrtvu nasilja su izbacili iz škole?

Sokolović: Da. Onda je otišao do policije gdje su mu rekli: „Ako nisi sposoban da se biješ, što si došao do nas“. Ja sam ga sada pozvao da dođe na moje druge predstave i on je bio oduševljen. To nije bio usamljeni primjer, bilo je njih više koji su govorili o pasivnosti sistema u kojem živimo i koji se ne sukobljava sa nasiljem.
RSE: Pošto ste predstave i razgovore imali u BiH i u Hrvatskoj, da li ste osetili refleksije tih strašnih devedesetih godina i na koji način? Činjenica je da svaka država brani svoj deo ratne priče i kaže – mi nismo krivi, mi smo trpeli nasilje, mi nismo bili nasilnici. Da li tu osećate neki problem?

Sokolović: Ne toliko. Mladi ljudi su ipak ti koji svakodnevno žive i doživljavaju druge oblike nasilja. Bilo bi dobro kada bi se razjasnili ti mali, svakodnevni oblici nasilja, a društvo ne čini da ih se riješi. To svakodnevno nasilje je zabavno, mitološko nasilje. Treba, kao informaciju, znati šta je to mit, da mladi prepoznaju mit u nasilju jer se na većinu mitova smijemo. Iz tog mita dolazi 50% svakodnevnog nasilja koje nam se događa.
RSE: Vratiću vas na '92. godinu i vaš odlazak u Austriju. Da li je to vaš individualni beg od nasilja?

Sokolović: Ja sam i prije bio slobodnjak. I prije sam putovao po svijetu igrajući predstavu „Glumac je glumac“. Dolaskom tamo sam počeo jedan život i prvih mjeseci sam mislio da ću se vratiti nazad i da to neće trajati tako dugo. A onda, kada sam osjetio da moram živjeti tamo, govoriti drugim jezikom, igrati drugačije, razmišljati drugačije i početi novi život u smislu iznajmljivanja stana, auta, školarine za djecu, počeo sam stvarno, racionalno, panično i realno da razmišljam čime bih se mogao baviti.
RSE: Vi ste kao glumac, verovatno zato što ste i bili u toj poziciji da iz Austrije možete da komunicirate sa svim prostorima, vrlo brzo počeli da komunicirate i da radite u svim novim državama.

Sokolović: Sigurno je da je moje igranje na Sterijinom pozorju te 1992. godine prouzrokovalo da ljudi nisu taj moj čin učestvovanja u jednoj pozorišnoj predstavi i igranje na jednom pozorišnom festivalu, u određenim političkim i društvenim okolnostima, posmatrali kao moj oblik, stav ili način razmišljanja o nasilju kao takvom, zato što je kriterij procjene nasilja bio jednobrazan i stereotipan, politički ili vjerski. Svaki drugi oblik izražavanja protesta, ljudi nisu prihvatali zato što se moralo jednoobrazno misliti. Moj način protesta, igranja predstave na Sterijinom pozorju, a tada sam bio jedini čovjek tamo koji nije Srbin, je dobio nasilje od sredine kojoj vjerovatno pripadam zato što sam bio jedini koji je to radio, kad to nisu ostali radili. Ali ja sam smatrao da je to moj način razmišljanja. Pozorište je sastavljeno od tragedije i komedije i ima svoja dva lica. Poslije par godina sam dobio počasno austrijsko državljanstvo. Od 1983. godine sam slobodan, tako se i zovem, slobodan umjetnik, i smatram da ostali, koji su u angažmanu, nisu slobodni.
RSE: Vi danas igrate u Ljubljani, Zagrebu, Sarajevu, Beogradu. Jugoslavija, kada je u pitanju vaš posao, postoji.

Sokolović: U svim tim zemljama sam igrao. Na svim tim prostorima imam velike prijatelje i meni se život samo nastavio dalje. Od 1992. sam „Kabares Kabarei“ počeo igrati u Ljubljani i igram ga do dana današnjeg. Svaki mjesec, već 22 godine, igram „Kabares Kabarei“ u Ljubljani.
RSE: Kako razumete to da „Glumac je glumac“ traje već 36 godina, a „Kabares Kabarei“ 22 godine?

Sokolović: Traje iz dva razloga. Predstavu „Glumac je glumac“ sam uvijek igrao kad bi se pružila mogućnost da me neko pozove da igram predstavu. Nikada je nisam otkazao. Igrao sam i bolestan i sa slomljenom nogom, igrao sam u svim prostorima u koje su me zvali, pokušavajući da odbranim ideju zbog koje sam napravio predstavu. Znači da je postala univerzalna. Zato je toliko glumaca igralo tu predstavu po svijetu, od Beča, Varšave, do Pariza, Londona, dvije predstave u New Yorku, Sydney-u.

„Kabares Kabarei“ je tadašnji protest protiv vjerovanja da će nova država da riješi ljudima sve probleme i da će sve biti stvarno i apsurdno fantastično, da će sve biti besplatno, da će to biti velika država, da će biti država ogromnih prostora i da će u toj zemlji živjeti sa srećnim ženama, da će im djeca biti pametna, da će im žene uvijek davati kad oni traže i da će oni moći da gledaju sve lige šampiona kad se one održavaju, a ne kad oni imaju vremena. Kad sam to prebacio na odnos braka, kao jedne organizacije sile, jer brak jeste organizacija sile, shvatio sam da većina ljudi sretno živi nesretno u toj organizaciji, nerazumijevajući da mogu da izađu iz nje i da potraže svoj put na drugi način. Ali, kredit koji su uzeli za frižider i televizor ih sprečava da budu sretni u nekom drugom prostoru.
RSE: Da li zato za vas kažu da ste spremni sve da date, sve da pružite, osim svoje slobode?

Sokolović: Mislim da sam ipak jedna generacija koja ima pravo na slobodu. Oni koji su rođeni pedesetih godina, sigurno su zadojeni tom slobodom i sigurno da je mnoge sloboda uništila kao takve. Ali, mi smo generacija koja je rasla uz protest protiv ratova, mi smo imali svoj Woodstock, imali smo svoju Kosu, svoje kulturne revolucije, imali smo svoga Čombea, Če Gevaru i velike državnike koji su stvarno bili neko ko temelji civilizacije u svemu tome.
RSE: Da li je i dalje predsednik vaše partije Mick Jagger?

Sokolović: Što se tiče godina super, ali tu sad imamo plejadu svih tih ljudi koji na neki način označavaju moj život. Sada imam glumačku radionicu u zagrebačkom KIC-u. One su prepune mladih ljudi koji žele da vide kako razmišljam o pozorištu. Ali, kada ih pitam da li su gledali „Do posljednjeg daha“ - niko nije čuo za taj film. Isti je odgovor i kada ih pitam da li su vidjeli Candice Bergen u filmu „Plavi vojnik“, koji je označio novi odnos do svijeta, da li su možda gledali jedan arte film koji je označio svjetski filozofski odnos do realnosti, „Rašomon“. Da ne govorimo o Felliniju ili o francuskom, ruskom filmu tih godina, koji je gradio ljude poput mene. Ja sam na tim temeljima odrastao. Oni većinom nisu nikada čuli za te filmove.

Peter Brook je dio našeg vremena i ja sam imao mogućnost, kada sam bio zaposlen u malom pozorištu, današnji Kamerni teatar 55, svaki mjesec da otputujem u bilo koji grad Evrope i da gledam predstave koje su me interesovale. Gledao sam sve značajnije predstave Peter Brooka. Imao sam mogućnost, živeći u Beču devedesetih godina, da pogledam skoro 15 predstava iz produkcije Peter Brooka i ljudi koji su bili sljedbenici njegova vremena, prostora i radnje. Na tom principu, koji sam naučio od njega, napravio sam predstavu koju ste vi gledali.
RSE: Da li biste završili razgovor nekim monologom iz predstava „Glumac je glumac“ ili „Kabares Kabarei“?

Sokolović: Kada sam igrao na početku predstavu „Glumac je glumac“ imao sam dvije replike: „Ja sam prognan, ja sam osuđen na izgnanstvo“. To sam napisao i igrao sa punim plućima i sa punom emocijom, kao jedan moj romantičan odnos do tog doživljaja. Međutim, kada mi se to dogodilo, onda sam tek osjetio šta ja to u stvari govorim i šta to znači, i za mene i za lik kojeg sam igrao u toj sceni.

Što se tiče „Kabares Kabarei“ ima replika: „Sad živi! Probudi se, ne spavaj! Živi sad, ne jučer, ne sutra. Živi sad! Dolazi starost, prva faza, druga faza, treća faza. Ne sutra! Sutra je budućnost, a budućnost nas običnih ljudi je groblje“.

U drugom kabareu, koji sam uradio Međuigre 0-24, koji sam napravio u Sloveniji, ima replika koja jeste provokacija od Jovana Jovanovića Zmaja, ali dobija potpuno drugu težinu u našem životu: „Sad nije vrijeme, sad nije vrijeme, sad nije vrijeme, sad nije vrijeme, sad nije vrijeme. E, sad je kasno!“.
  • 16x9 Image

    Branka Mihajlović

    Novinarstvom se bavi od 1972. godine. Od 1995. do 2006. radi u Radiju Slobodna Evropa u Pragu kao novinar, od 2006. je dopisnik RSE u beogradskom birou.

Prikaži komentare

XS
SM
MD
LG